Piše: Robert Fisk, thebosniatimes.ba
Ko je pobijedio u ratu? Još je nekoliko ruševina ostalo od bombardiranja NATO-a 1998., a ispred Narodne skupštine Srbije u Beogradu – “srbijanske demokratije”, kasnije – stoji dugi baner sa fotografijama Srba ubijenih na Kosovu prije dvadeset godina. Muškarci, žene, djeca, civili, vojnici i, naravno, tu i tamo ratni zločinac. Ili dva. Ili tri.
NATO nije bio baš hirurški precizan u svojim zračnim napadima, a “teroristi OVK-a” (Oslobodilačke vojske Kosova) ubili su civile. Ovdje treba zapamtiti: masovnoj smrti samog Kosova (masovna ubistva koja su počinili Srbi i iz promiskuitetnih zračnih napada NATO-a) nema mjesta na tom popisu patnje.
Tako je bilo olakšanje vidjeti da su se Aleksandar Vučić, bivši simpatizer Saddama Husseina i Hashem Thaci, bivši “teroristički” poglavar na Kosovu, mogli sastati u uredu EU u Briselu prošlog mjeseca kao predsjednici svojih zemalja gdje im je rečeno da je pravno obavezujući sporazum između njih bio “ključ za njihove pojedinačne evropske puteve [sic] i neophodan za održivu regionalnu stabilnost”.
Hoće li Vučić održati referendum za Srbe ”kako bi ljudi mogli odlučiti”? Ali kako to može i tražiti kad je izjavio prije nešto više od sedam dana da “nema ništa dobro u vezi s Kosovom što možemo dobiti i ponuditi ljudima; samo problemi i teške stvari…”
Zvučalo je kao krv, znoj i suze u obrnutom smjeru. Referendum, prema EU, zvuči još gore. Nije li Srbija održala prilično krvav referendum prije 20 godina kada je odlučila boriti se za Kosovo – i za poremećenog diktatora Slobodana Miloševića? I nakon UK referenduma o napuštanju EU, koji još želi referendum na krvoproliću da bi ušao u EU?
Teoretski, obje strane moraju međusobno poštivati svoja “prava” što znači da Srbija mora priznati Kosovo jer Brisel neće imati dvije agresivne članice u svojim sterilnim redovima zarad “procesa stabilizacije i pridruživanja Zapadnog Balkana”. Što se tiče Srbije i Kosova, naravno, oni žele lovu EU. Tako se prošle sedmice ukazao poznati baby face Vučićev lik koji pilji kroz prozor EU u Briselu pored Federice Mogherini – još jedan od onih “Visokih predstavnika” osmanskog imena koji EU daje kolonijalni smisao – dok je Thaci preko stola prijeteći gledao u kameru.
Porazgovarajte sa starim cinicima i novinarima iz ranijih vremena u Beogradu i sve će izgledati dosta balkanskije i poznatije i depresivnije. Za njih je EU preumorna izigravati mirotvorca i odlučila je tolerirati “kriminalizaciju elita”, prljavi novac i mafiju koja ponovo upravlja Beogradom.
“Ljudi na ulici nisu se borili za takvu vrstu vlasti”, žali se članica BIRN-a – Balkanske istraživačke mreže, koja govori mnogo istine o Srbiji (na negodovanje političara koji je vode). “Ali EU je shvatila da je to najviše od demokratije za koju su ljudi ovdje sposobni. Ne vjeruju da možemo podnijeti više od ovoga. Da, Srbija će ući u EU u nekoj dalekoj, vrlo neizvjesnoj budućnosti.”
Vučić je svog bivšeg predsjednika Tomislava Nikolića uspio uhljebiti u predsjedništvo Nacionalnog vijeća za suradnju s Rusijom i Kinom – prvih šest riječi su čisti govor politbiroa – ali on nije baš privlačan vođa svog naroda. Nikolić se može vidjeti u razgovoru s Putinom – iako, kako je to kazao jedan srpski novinar starog kova, “Rusiju nije briga za Srbiju i nikada nije ni bilo”.
Ali Vučić je pretrpio napad realpolitike kada je otišao u Novi Pazar paradirati uz predsjednika Erdogana od Turske, naroda čiji su bivši osmanski vladari nekoć bili udobno smješteni u današnjoj Srbiji. “Dobro došao, Sultane!” uzvikivale su muslimanske mase turskom predsjedniku. “Mi smo vaša vjerna osmanska unučad!” Vučić se ”gomili” obratio dosadnim petominutnim govorom, kako je opazio jedan Srbin. Erdogan se obraćao iz srca, narodu, 15 minuta i, iako su slušali njegove riječi od prevodioca, ovi muslimani iz Sandžaka zdušno su ga bodrili pokličima.
Bivši novinar starog radija B92, hrabre ratne kletve Miloševića, ali sada vrlo ponizne emiterske životinje, misli kako Srbija pati od podijeljene ličnosti. “Smanjili smo svoje dugove ispod razine Maastrichta, naš rast sve je veći, imamo budžetski suficit. Ali kad zagrebete ispod ovoga, vidite rupe i praznine. Mi smo oličenje MMF-a. Vučić je preuzeo političke stranke i razvalio ih. On posjeduje zemlju. Ali nikada se nećemo pridružiti NATO-u – to bi bilo političko samoubistvo za svakog srpskog političara!
Isti bradati i elokventni stari novinarski lisac – s malo Lenjina i Tolstoja u jednom – raširio je svoje velike ruke u znak nepoštovanja. “Znate, čujete mnogo o našim zajedničkim vojnim aktivnostima s Rusijom. Tu je mnogo publiciteta. Dvadeset i dvije zajedničke vježbe, rečeno nam je. Ali u različitim područjima, naša je vojska imala 135 vježbi s NATO-om! ”
Vrijeme za predviđanje: Srbija vjerovatno nikad neće ući u NATO jer je “neutralnost” dio njenog ustava. Srbija i Crna Gora (koja je članica NATO-a) mogle bi se pridružiti EU do 2025. Dakle, ko je onda pobijedio u ratu?
Jedna misao: prije neke tri godine je Tony Blair – čovjek djelimično odgovoran za NATO-ovo bombardiranje Srbije – preuzeo ulogu savjetnika u Vučićevoj vladi u Beogradu. I evo ga opet – mislim sada – pijucka sok od naranče u kafiću jednog od najboljih beogradskih hotela u četvrtak ujutro! Da, zaista, ko je pobijedio u ratu?
(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)
