SREBRENICA 20
U Potočarima, gdje će biti održana
komemoracija povodom 20. godišnjice od genocida u Srebrenici, obavljaju se posljednje
pripreme za dženazu 136 novoidentifikovanih žrtava.
foto: Beta/AP
U Memorijalnom centru je okupljen veliki
broj ljudi, a oko tog zdanja istaknuta je zastava s ljiljanima,
zastave Turske i one sa likom ratnog komandanta Nasera Orića.
U samom gradu Srebrenici, osim na
zvaničnim institucijama, nema nacionalnih obilježja.
Bezbjednosne mjere su na najvišem niovu i svuda je primijetno proisustvo pripadnika
policije i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine – u Srebrenici i Memorijalnom
centru, kao i na glavnom putnom pravcu kuda su prošle organizovane grupe poput
“Marš mira Žepa-Potočari” i “Mirovni biciklizam
Beograd-Srebrenica”.
Uočljivo je veliko interesovanje medija za sutrašnju komemoraciju, posebno
njemačkih, turskih i onih iz država regiona.
Oni se uglavnom nalaze kod Memorijalnog centra, što im zamjeraju žitelji
Srebrenice koji smatraju da u samom gradu i danas, 20 godina kasnije, mnogo
toga podsjeća na rat – nedovršeni i napušteni objekti, rupe od gelera. A sve to,
kažu, samo je posljedica teške ekonomske situacije.
foto: Beta/AP
Mještanin Mirsad Huseinović smatra da je
najveći problem Srebrenice to što je sve manje stanovnika, sve više
humanitarnih organizacija. Nijedna fabrika, kaže, više ne radi.
“Među ljudima nema problema, samo među političarima. Među mještanima nema
problema, a oni koji su došli sa strane, misle da je ovdje bolje, a ovdje nam je
sve slabo. Ništa ne radi”, rezigniran je Huseinović uvjeren da u Srebrenici
nema budućnosti.
Sa njim je saglasan i prezimenjak Amer istakavši da se Srebrenice svi sjete samo
povodom 11. jula.
Tvrdi da mržnje među mještanima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost,
nema. Lično, kaže, niko ga nikada nije vrijeđao na nacionalnoj osnovi.
“Moramo da živimo zajedno. Šta je bilo bilo je. Ja sam bio dijete kada se
ovo desilo. Znam šta je bilo, ali moramo živjeti dalje”, veli Amer.
Zločine koji su se dogodili niko ne može više ispraviti, ali ni zaboraviti,
rekli su, reporterima Tanjuga, braća Haris i Alen Đozić, koji su 11. jula 1995.
u Srebrenici izgubili oca, čiji će posmrtni ostaci biti pokopani sutra.
foto: Beta/AP
Uprkos tome, pozivaju na pomirenje i
smatraju da je prvi korak ka tome bila britanska rezolucija koju Savjet
bezbijednosti UN nije usvojio.
Haris tvrdi da na prostoru Srebrenice još ima puno međunacionalnih sukoba,
teško ih je, kaže, iskorijeniti mada su ljudima i nacionalizam i vjera postali sporedna
stvar zbog siromaštva.
Ipak, navode, da rješenje nije mrziti. ”Šta
se desilo ne može se više vratiti, potrebno je naći rješenje za zajednički
život”, naglašavaju oni.
Inače, braća Alen i Haris sreli su se prvi
put poslije dvije decenije jer prvi toliko živi u Lincu, u Austriji.
foto: Beta/AP
Njihov prijatelj iz Gumenda u Austriji
Haris Golubović, čiji su roditelji iz Krajine, kaže da je bio suviše mlad da bi
doživio rat, ali da je u BiH problem mržnja koja, kako tvrdi, potiče mnogo prije
90-ih.
“Ne smije se odgovarati mržnjom na mržnju. Ovdje je prije 20 godina došlo do
masakra, ali tako je i tokom Drugog svjetskog rata Ante Pavelić pobio Srbe.
Problem je u tome da se nastavlja ta mržnja”, podsjetio je on.
Golubović je ukazao da “smo kao Jugoslavija bili veoma bogata zemlja, a da
smo sada odvojeni svi siromašni”.
“Vatra se ne može gasiti benzinom, već vodom, i tako mržnja ne smije da se
gasi mržnjom, već ljubavlju”, poručio je on.
foto: Beta/AP
Razgovarajući sa braćom Đozić reporteri
Tanjuga naišli su i na više stranaca, među kojima i na Elenu rodom iz Bugarske,
koja živi u Velikoj Britaniji.
Ona je kazala da je došla na komemoraciju u Srebrenicu jer smatra da je ovaj
datum, kada se dogodio zločin, važan događaj u balkanskoj i evropskoj historiji.
Ispred Memorijalnog centra u Potočarima kasno popodne stigao je i “Marš
mira Žepa-Potočari”, čiji su učesnici nosili zastave s ljiljanima, zastave Turske, SAD, kao i zastave sa likom Orića.
foto: Beta/AP
Njihovim dvodnevnim maršom, kako ističu,
pokušavaju da doprinesu da se ne zaboravi genocid koji je počinjen
u Srebrenici, koja je kao i Žepa bila zaštićena zona UN.
Takođe u Srebrenicu je stigla i kolona biciklista u organizaciji “Mirovni
biciklizam Beograd-Srebrenica”.
Jedan od učesnika Mirko Medenica iz Beograda kaže da se u koloni nalaze
učesnici iz Italije, Ukrajine, SAD, Velike Britanije, Mađarske i Bjelorusije.
“Ovo nam je treća godina za redom da dolazimo. Došli smo da iskažemo naš
stav. I cilj ove vožnja od tri dana kroz Srbiju je da podsjetimo na ono što se
ovdje dešavalo, jer se naša zvanična politika, kao i ostale u regionu trude da
se to zataška”, objasnio je on dodajući da se nada da će svi krivci da
budu privedeni licu pravde.
(The Bosnia Times, Agencije)