„U posljednjih dvedesetak godina, nakon rata u kojem smo zahvuljući Božijoj volji pobijedili brojne agresore i dušmane, ( i taj muštuluk eksluzivno saznadosmo u govoru Bakira Izetbegovića na Erdoganovom euro-skeptičnom i bosno-septičkom teferiču u “Zetri”), među brojnim podvalama, što vlasti, što nevladinog, također licemjernog i isto tako revizionističkog, uvedena je maglovita disciplina “kultura sjećanja”, piše Senad Avdić. „Licemjerna, jer joj sjećanje nije cilj nego sredstvo, revizionistička jer se sjećanje selektivno primjenjuje i svodi na tragični ratni period, na žrtve, pokolje, stradanja.
Sjećati se nekog drugog, boljeg, ili lošijeg povijesnog perioda je “nekulturno”, retrogradno je, tukne po jugonostalgiji i neokomounizmu, ili tobe jarabi, ateističkom đubretu. Komemorirati stradanje drugih, u toj je operacionalizaciji “kulture sjećanja”, “memorije pamćenja”, ili kako već zove, smatra se uvredom za žrtve. Nemam nikakve dileme da bi dugačka, zamorna rasprava o herojstvu i izdaji Mustafe Busuladžića bila bespredmetna da se mali procenat novca koji se izdvaja za “kulturološke” (kako bi rekao njen općim obrazavanjem netaknuti direktor MESS-a Nihad Kreševljaković) manifestacije kakva je “Modul memorije”, preusmjerio u održavanje Spomen parka na Vracama i njegovo odgovorno komemoriranje! Već nakon čitanja prvi sto ubijenih Altaraca, ili Albaharija, djeca i odrasli bi znali gdje su nestali Jevreji za kojima nimalo nije žalio Busuladžić.
U danu u kojem su hiljade Turaka iz dijaspore, evropske i zapadnobalkanske, hrlille prema dvorani “Huan Antonio Samaran” gdje je predizborni miting obavljao Sultan Antonio Erdogan, njihovi sunarodnjaci, Turci, preplavili su Beograd gdje je njihov “Fenerbahce” igrao finale košarkaške Lige prvaka protiv madridskog “Reala”. Preko pedeset čater letova organizirano je na relaciji Istambul-Beograd, dovitljivi Beograđani su karte kojih nedjeljama nije bilo u prodaji Turcima prodavali po višestruko većoj cijeni od nabavne, prolamale su se Skadarlija, hoteli i splavovi, 20 miliona eura utržio je Beograd na tom turskom “raspašoj vikendu “. U Beograd su, očito, stigli neki drugi Turci, malo ozbiljniji od “naših”, oni su bogati i razuzdani, njih vlast nije hvatala po bečkim i njemačkim tvornicama i bolnicama, siromašnim favelama Skopja, Prizrena i Novog Pazara.
(Piše mi prijatelj tokom nedjeljnog popodneva: “Jesi gledao Bakira i Erdogana, samo o mesu pričaju, k*o da su sjeli “Kod Gojka” u Jablanicu, a ne na press konferenciju u državnom Predsjedništvu!” Hitro mu odgovorim: “Bakir i Erdogan kolju Bosnu zbog hiljadu tona mesa”!).
Zašto je to tako, da li je uvijek tako bilo, da li je to uvijek tako bilo, je li to naprosto upisano u našu kismetsku lošu beskonačnost?! Naravno da nije uvijek bilo tako, bezbeli da se nekada ovdje dok nas nisu, uz nesebičnu Božiju pomoć, oslobodili i banalnošću i voluntarizmom, pohlepom lišenom inkluzije, prosvijetlili naši osloboditelji. Oslobodili su nas, pored ostalog i prošlosti, prava na sjećanje, “pohvale starosti” su nas oslobodili. Moje sjećanje u nedjelju je tome pružalo snažan otpor uprkos višestruko brojnijem neprijatelju iz zemlje i tuske dijaspore. (…)
Prije 15-ak godina u Sarajevu je još bilo snage i građanskog entuzijazma da se progura ime Mirze Delibašića na fasadu “Skenderije” uprkos snažnom protivljenju Nezima Halilovića-Muderisa, titulara vakufske imovine na kojoj je navodno dvorana sagrađena. Moćni Muderis, koji je i gazda džamije “Kralja Fahda”, inkubatora i okupljališta vehabijskog fahd-idiotizma, strpio se neko vrijeme, ali bio je jasno da neće odustati od pokoravanja “Skenderije” jednom kada se stknu uvjetui. A stekli su se- svi mu jarani imaju neki svoj poslovno-trgovčki centar, shoping mol, benzinske pumpe, Hasan Čengić, Bakir Izetebegović, Al Shidi, samo on hudnik još čeka selamet.
Mirza Delibašić mi je malo prije prerane smrti u njegovom stanu na Ciglanama govorio o čudnom fenomenu kojeg proživljava sa pamćenjem, odnosno sjećanjem: “Teško se, kao kroz maglu, sjetim nekih najvažnijih koševa, koje sam ubacio u “Bosni”, “Realu”, reprezentaciji…Ali, se zato savršeno jasno sjećam stotina koševa koje sam kao dječak ubacivao na školskim takmičenjima”.
Tražio je da mu sljedeći put kada mu dođem u posjetu ponesem knjigu “Život je san”, španjolskog pisca Pedra Calderona de la Barca“. Nažalost, sljedećega puta nije bilo.
Posljednji puta sam na košarci u “Skenderiji” bio prije 15-ak godina i zarekao se da mi je to zbilja zadnji put. “Bosna” je igrala u tadašnjoj “Jadranskoj ligi” protiv “Crvene Zvezde”, a ćejif mi je pokvarila jedna glasna, nekulturna gospoja koja sat i pol nije usta zatvarala, nego je histerično, vrištala, urlikala, skičala … vrijeđajuđi i kočijaški psujući Nikolu Gurovića, četnika sa istetoviranim Dražom Mihajlovićem na ruci. Nešto prije kraja utakmice ženi je pozlilo, skoro se onesvijestila od sikluka i dernjave. Iz sale ju je na hlađenje, umivanje, šta li, izveo zabrinuti muž. Bakir Izetbegović.
Huanu Antonio Samaranu, sarajevskom sportskom vakifu, dobročinitelju u prijatelju BiH u rangu sa Gazi Husref-begom, sasvim sigurno nije jednostavno posljednjih sedmica tamo gdje je sada njegova duša, u vječnim lovištima: njegovu Kataloniju ponižavaju i hapse, a iz njegove dvorane u Sarajevu šalju se poruke koje sve “brže, snažnije i bolje” udaljavaju ovaj grad od normalnosti i spuštaju ga sa olimpijskih visina u blato autoritarnih srednjevjekovnih despota“, piše Avdić u svojoj kolumni objvaljenoj u magazinu Start.
(TBT)
