Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Trumpova vladavina je doba nemogućih pitanja i izbora između zla i goreg. Kako tu sačuvati zdrav razum, pristojnost i izvjesnu mjeru moralne hrabrosti? U nekoliko promišljenih eseja u Slateu, Dahlia Litwick se bavi svakodnevnim suočavanjem sa našom političkom katastrofom i izborom najboljeg načina spasavanja zemlje od Donalda Trumpa: treba li ostati u njegovoj blizini ili raskinuti sve veze s njim? Ovo posljednje je pitanje za pripadnike predsjednikove administracije i za republikance koji sjede u kongresu. „Vrijeme je“, piše Litwick, „da razmislimo o tome koja kombinacija učešća i otpora je smislena ako dođe do ozbiljne krize. To jest, kada do nje dođe – ako već nije nastupila.“
Ovo nije novo pitanje. Mnogi ljudi ga postavljaju sebi i drugima i sve su manje zadovoljni odgovorima na njega – jer je to nemoguće pitanje. Da li je kontrola štete koju pravi ova administracija vrijedna žrtvovanja sopstvenih moralnih principa? Ili treba zaštititi svoj lični integritet žrtvovanjem svake šanse da se ta šteta umanji? To je nerazrješiva dilema. Prosto nemamo sve informacije za kratkoročno odmjeravanje ove dvije opcije. Da li je McMaster tokom svog mandata na mjestu Trumpovog savjetnika za nacionalnu sigurnost spriječio velike katastrofe? Ako jeste, da li je to bilo vrijedno fizičke i intelektualne cijene koju je za to platio? Moguće je da ni on sam ne zna odgovor na to pitanje. Za one koji su odlučili da ostanu, u predsjedničkoj administraciji ili u Republikanskoj partiji, svakodnevne male žrtve ličnog integriteta postale su cijena ostajanja na vlasti; ti ljudi će neminovno vremenom pružati sve manji otpor i bivati sve manje kritični. Politički pejzaž se mijenja, ulozi rastu, a krize se gomilaju.
Istovremeno, pretjerana stimulacija tipična za Trumpovo doba dovodi do gubitka pojma o vremenu i o ono malo smisla koje ljudi obično imaju o svom mjestu u historiji. Zaboravljamo šta se desilo prije mjesec dana. Ako skrenemo pogled samo na jedan dan, propustit ćemo vijesti koje se drugima čine presudnima, samo da bi za sedam dana već bile zaboravljene. Dijeliti zajedničku stvarnost sa svojim sugrađanima pretvara se u neprekidni triatlon čitanja, razgovora i panike. Ovo stvara najgori mogući misaoni okvir za zadatak traženja odgovora na moralna pitanja, naročito ona koja zahtijevaju da biramo između dvije očajno loše opcije.
Razmišljanje o Trumpovom razdoblju u moralnim terminima zahtijeva drugačiji vremenski okvir. Ono zahtijeva da na sadašnjost gledamo kroz prizmu budućnosti. Jednom će doći vrijeme poslije Trumpa i treba razmisliti o tome kako ćemo u njega ući. Šta ćemo ponijeti sa sobom u tu budućnost – kakvu vrstu politike, jezika i kulture? Kako ćemo se oporaviti od godina politike (ako se ona tako može nazvati) koja se vodi tvitovima? Kako ćemo ponovo ovladati jednostavnim i fundamentalnim riječima? I što je najvažnije, kako ćemo ponovo započeti razgovor o politici? Politički diskurs je bio u krizi i prije Trumpa – nije ni čudo što su Amerikanci počeli koristiti riječi „politka“ i „političko“ kako bi označili bezsadržajne razmjene replika u izbornoj areni. Ali pod Trumpovom vlašću, politički diskurs je skoro u potpunosti razoren.
Uzmimo za primjer razgovore koji su se tokom prošlog mjeseca vodili o Trumpu i Sjevernoj Koreji. Ostavimo po strani predsjednikove opaske o „malom raketašu“ i činjenicu da je svijet doveo bliže ivici nuklearnog razaranja nego iko prije njega. Političari, birokrati, politički analitičari i novinari pravili su se da Trump zaista učestvuje u pregovorima sa Kim Jong Unom. Neki od njih su se čak upustili u delirična razmatranja o Nobelovoj nagradi za mir.
Glasovi nekolicine stručnjaka koji su se usudili da kažu da ništa nije postignuto i izrazili sumnju da će se samit uopće održati bili su brzo ugušeni. Ritual analize i anticipacije koji uobičajeno prati diplomatiju sada je pratio Trumpovo mlaćenje prazne slame. Isti rituali političke analize primjenjuju se na njegove tvitove, harange i nedosljednosti, koji su sušta suprotnost svakoj politici. U petak je Timesov jutarnji podcast Dnevnik analizirao zvaničnu depešu kojom je Trump otkazao samit, koja je bila napisana jezikom nadurenog, zatreskanog osnovca. Ali samo što je podcast objavljen, Trump je medijima saopćio da će samit možda ipak biti održan.
Počeli smo gubiti naviku, a možda i sposobnost razlikovanja stvarnosti od praznine, vakuuma. Ovo je dezorijentirajuće u sadašnjosti i katastrofalno za budućnost – i zbog toga će, između ostalog, posttrumpovski oporavak, kada do njega bude došlo, biti toliko težak. Moramo postaviti obuhvatnije pitanje od onog da li članovi administracije ili republikanci iz kongresa treba da odu ili ostanu – jer nisu samo Trumpovi postavljenici i članovi partije umiješani u svakodnevne uvrede i štetu koja se nanosi našoj percepciji stvarnosti. Trebalo bi da se zapitamo šta svako od nas može da učini kako bi u svakom trenutku potvrdio činjeničnu stvarnost. Velika francuska književnica Simone Veil imala je recept koji je zapisala u svom dnevniku iz 1933: „Nikada ne odgovaraj na zlo na način koji će ga uvećati“. Nekoliko godina kasnije dodala je: „Ne pristaj na saučesništvo. Ne laži – ne zatvaraj oči.“
Tokom čitavog 20. vijeka, pisci i mislioci koji su se suočavali sa režimima koji su poništavali stvarnost, nudili su slične recepte. „Ne živi u lažima“, napisao je ruski disident Aleksandar Solženjicin. Češki disident, dramski pisac i budući predsednik Vaclav Havel razmatrao je život „unutar laži“ – i misterioznu moć da se iz njega iskorači. U našem slučaju, iskoračiti znači odbijati – tvrdoglavo, uporno, postepeno – da vjerujem onome što je suprotno politici, suprotno diplomatiji i suprotno zdravom razumu. To zahtijeva kritičko mišljenje, čitanje i govor, a ne tretiranje ispada kao politike, napada djetinjastog bijesa kao diplomatije, sumanutih ideja kao ozbiljnih namjera. Dobra vijest je da ovo nije sasvim nemoguć postupak.
(TBT, The New Yorker)
