Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Jedan sočan stari sovjetski vic o Radiju Yerevan ide ovako: Slušatelj pita: “Je li istina da je Rabinovitch osvojio novi auto na lotu?”, a radio-voditeljica odgovara: “U principu, da, istina je, samo što nije novi auto nego stari bicikl i nije ga osvojio nego mu je ukradeno.”
Ne vrijedi li baš to isto za Marxovu ostavštinu danas? Pitajmo Radio Yerevan: “Je li Marxova teorija relevantna i danas?” Možemo pogoditi odgovor: u principu, da, divno je opisao ludi ples kapitalističke dinamike koja danas dostiže svoj vrhunac, više od stoljeće i po kasnije, ali… Gerald A. Cohen nabrojao je četiri obilježja klasičnog marksističkog pojma radničke klase: (1) ona čini većinu društva; (2) proizvodi bogatstvo društva; (3) sastoji se od iskorištavanih članova društva; i (4) njezini članovi su ljudi u potrebi. Kada se ova četiri obilježja kombiniraju, ona stvaraju još dva: (5) radnička klasa revolucijom nema ništa izgubiti; i (6) može i uključit će se u revolucionarnu transformaciju društva.
Nijedno od prva četiri obilježja ne vrijedi za današnju radničku klasu, zbog čega se obilježja (5) i (6) ne mogu stvoriti. Čak i ako se neki od njih i dalje primjenjuju na dijelove današnjeg društva, ona više nisu ujedinjena u jednom agentu: ljudi u potrebi iz društva više nisu radnici i tako dalje.
No, uđimo još dublje u pitanje relevantnosti i prikladnosti. Ne samo da su Marxova kritika političke ekonomije i njegov prikaz kapitalističke dinamike još uvijek posve relevantni, nego odemo li korak dalje, možemo tvrditi da su tek danas, s globalnim kapitalizmom, relevantni u cjelosti.
Međutim, s trijumfom dolazi i jedan poraz. Nakon prevladavanja vanjskih prepreka nova prijetnja dolazi iznutra. Drugim riječima, Marx nije bio prosto u krivu, često je bio u pravu – ali doslovnije nego što je i sam očekivao.
Na primjer, Marx nije mogao zamisliti da će se kapitalistička dinamika dezintegracije svih pojedinačnih identiteta prevesti i na etničke identitete. Današnje slavljenje “manjina” i “marginalaca” je dominantna pozicija većine – alt-desničari koji se žale na teror “političke korektnosti” ovo iskorištavaju tako što sebe predstavljaju zaštitnicima ugrožene manjine, pokušavajući odraziti kampanje s druge strane.
A tu je i slučaj “fetišizma robe”. Sjetimo se čuvenog vica o čovjeku koji vjeruje da je zrno žita i kojeg odvedu u ustanovu za mentalne bolesti gdje doktori daju sve od sebe da ga konačno uvjere da nije žito, nego čovjek. Izliječen je (uvjeren da nije zrno žita, nego čovjek) i dopušteno mu je da ode iz bolnice, ali odmah se vraća dršćući. Ispred vrata je kokoš i on se preplašio da će ga pojesti. “Dragi prijatelju”, kaže njegov doktor, “jako dobro znate da niste zrno žita nego čovjek.”
“Naravno da to znam,” odgovara pacijent, “ali zna li to i kokoš?”
A kako se to odnosi na pojam fetišizma robe? Pazite sam početak potpoglavlja o fetišizmu robe u Marksovom Kapitalu: “Na prvi pogled, roba se čini kao iznimno očita, trivijalna stvar. Ali ta analiza ističe da je to vrlo čudna stvar koja obiluje metafizičkim odlikama i teološkim detaljima.”
Fetišizam robe (naše uvjerenje da su proizvodi čarobni predmeti, obdareni inherentnom metafizičkom moći) ne nalazi se u našem umu, na način na koji mi (pogrešno) opažamo stvarnost, već u našoj samoj društvenoj stvarnosti. Možda znamo istinu, ali djelujemo kao da je ne poznajemo – u stvarnom životu ponašamo se poput kokoši iz vica.
Niels Bohr, koji je već dao pravi odgovor na Einsteinovo “Bog se ne kocka” (“Ne govori Bogu što da radi!”), također je dao savršen primjer kako funkcionira fetišističko odbacivanje uvjerenja. Vidjevši potkovu na vratima, iznenađeni posjetitelj kazao je kako se nije nadao da Bohr vjeruje u praznovjernu misao da potkovice donose sreću ljudima. Bohr je uzvratio: “Ni ne vjerujem; tu mi stoji jer mi je rečeno da djeluje bez obzira na to vjeruje li neko u to ili ne!”
Tako ideologija djeluje u našem ciničnom dobu: ne moramo vjerovati u nju. Niko zaozbiljno ne uzima demokratiju i pravdu, svi smo svjesni njihove korupcije, ali ih prakticiramo – drugim riječima, prikazujemo svoju vjeru u njih jer pretpostavljamo da funkcioniraju čak i ako ne vjerujemo u njih.
Što se tiče religije, više ne “vjerujemo istinski” religiji – mi samo prakticiramo (neke) vjerske obrede i običaje u sklopu poštovanja prema ”načinu života” zajednice kojoj pripadamo (na primjer, jevreji koji ne vjeruju ipak slijede košer pravila ”iz poštovanja prema tradiciji”).
“Ja ustvari ne vjerujem, to je samo dio moje kulture” čini se da je dominantan način poremećenog vjerovanja karakterističan za naše vrijeme. “Kultura” je naziv za sve one stvari koje prakticiramo, a da istinski ne vjerujemo u njih i ne shvaćamo ih vrlo ozbiljno.
Zato odbacujemo fundamentalističke vjernike kao “barbare” ili “primitivce”, kao antikulturalne, kao prijetnju kulturi – oni se usuđuju shvatiti svoja uvjerenja ozbiljno. Cinična era u kojoj živimo Marxu ne bi bila iznenađenje.
Marxove teorije nisu stoga prosto žive: Marx je duh koji nas i dalje progoni – i jedini način da ga održimo u životu je fokusirati se na njegove ideje koje su danas više istinite nego u njegovo vrijeme.
(TBT, Independent, Prevela Jasmina S. Drljević)
