Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Imam više razloga da se osvrnem na veliki praznik moga Grada, kojeg slavimo kao Dan oslobođenja Sarajeva.
Prvo da podijelim sa čitaocima The Bosnia Timesa zadovoljstvo uspješnog razvijanja portala, jer će ga s ovim danom moći čitati u novom „ruhu“. Tako, kako smo 1. marta za državni praznik izdali printano izdanje The Bosnia Timesa, tako za ovaj praznik puštamo njegovu novu dizajnerski i tehnološki usavršenu verziju.
Koliko je to izraz poslovnog uspjeha, mnogo više je izraz patriotizma čemu, naravno, težimo i učimo svoje čitaoce.
Skakin lapsus
Sarajevo nije za nas samo metropola, nego i paradigma Bosne i ikona svjetske civilizacije. Stoga naš odnos prema Gradu, nije samo puki patriotski čin, već određenje prema općim civilizacijskim tekovinama i vrijednotama.
Stoga, drugo o čemu želim nešto da kažem jeste kako se prema Gradu odnosi ova vlast, odnosno režim.
Ta nesretna anegdota sa gradonačelnikom Abdulahom Skakom, kad je rekao da se oni bore protiv „antifašista“, zorno oslikava stanje svijesti i kulture nove bošnjačke elite, „zelene buržoazije“ i „zelenih termita“ koji su zaposjeli ovaj Grad.
Otkuda ovakvo „mucanje“ mladog čovjeka koje je rezultiralo kobnim lapsusom da zamijeni pojmove fašista i antifašista?! Nažalost, to odslikava pravo stanje stranačke ideologije kojoj Skaka pripada. Ova ideologija nikad nije raščistila dilemu da li je Radovan Karadžić odlučio napasti Sarajevo za Kurban bajram ili na Dan njegovog oslobođenja, kada su ga partizani oslobodili od fašista. Ta kalendarska koincidencija da se te godine podudarao Bajram i Dan oslobođenja, odgovarala je krvniku Karadžiću da Sarajlijama zagorča dvostruko slavlje. Ali, tokom njegove višegodišnje okupacije taj napad na Sarajevo je interpretiran kao napad na muslimane da bi se istakla krvnikova mržnja prema muslimanima, što je, u jednu ruku, sasvim korektna interpretacija. Ali, krvnikovu četničku ideologiju ne karakterizira samo vjerska mržnja, već i mržnja prema partizanima, odnosno antifašistima. Sasvim je jasno da su se četnički krvoloci svetili muslimanima zbog navodnih zločina Osmanlija nad Srbima, što je jasno rekao krvnik Mladić u Srebrenici, kao što su se svetili partizanima zbog poraza četnika.
Čak bi bilo moguće dokazati tezu da, kada su četnički krvoloci negdje u Beogradu planirali napad na Sarajevo, primarno mislili da to urade na Dan njegovog oslobođenja, jer malo ko od njih je mogao znati da po vaktiji taj dan pada i Kurban bajram. No, elem nejse, nek to izučavaju povjesničari. Nas treba zanimati koliko se percepcija tog događaja odrazila na savremenu bošnjačku ideologiju, odnosno politiku, pa tako općenarodnu percepciju zašto je napadnuto Sarajevo i ko je (od)branio Grad.
Ko je stvarno bio Valter?!
Unutarbošnjačkog korpusa pojavila se jedna grupa revizionista koji su osporavali komunistima da su oslobodili Grad, na način da su ustvrdili da su muslimanske brigade prve ušle u Grad, ali da su komunistički povjesničari tu činjenicu bagatelisali. Čak spore i Vladimiru Periću Valteru patriotsku ulogu i ga optužuju za cinkarenje muslimana i egzekucije nad njima.
Tim kvazipovjesničarima i svakako kvazinacionalistima, nolens volens, promiče činjenica da su i te muslimanske brigade bile partizanske. Dakle, oslobodioci Sarajeva su bili isključivo antifašisti iz partizanskih brigada!
Od te ideološke konfuzije očito pate generacije stasale uz ideologiju SDA. To zorno pokazuju sve češći ne samo lapsusi, već i politički ekscesi i napadi na one koji se drznu oponirati režimu u Sarajevu.
Tako sam samo čekao dan kad će na nekom od režimskih medija, zovem ih „trio fašistikus“, osvanuti slika/osmrtnica Gojka Berića, doajena sarajevskog novinarstva, ali i svojevrsne antifašističke intelektualne ikone ovoga Grada.
Njega su optužili za „orijentalistički šovinizam“ jer je u svojoj kolumni „Sunovrat ili novi početak“ napisao da je SDA stranka “tajkuna, sela i likova iz džemata”.
„To je taj najveći krimen SDA, zbog kojeg joj i Berić, ali i mnogi drugi, podmeću i brutalne laži tipa da je po diskriminaciji građana SDA jednaka srpskim i hrvatskim nacionalistima“, brane se novopečeni režimski ideolozi.
Ali taj krimen, kojeg uočavaju kolumnisti Berićevog kova, i jeste najopasniji po Bošnjake, odnosno ovaj Grad. Ta i takva ideologija basta i cvjeta u „Čovičnjaku“ i „Četnitetu“ između kojih se Bosna naprosto „zaglavila“ i (za)ostaje u svakom pogledu u odnosu na sve normalne države na svijetu.
Kao što u onoj mjeri u kojoj se ovaj režim udaljava od antifašističkih vrijednosti na kojima je izrastao ovaj Grada u svjetsku metropolu, u toj mjeri režimska elita urušava njegove same temelje. Stoga se može shvatiti da medijskim odstrjelom Gojka Berića, kao posljednjeg antifašističkog mohikanca u ovom Gradu, ovaj režim stavlja tačku na njegov multietnički imidž! To je najružnija poruka/čestitka vlastodržaca koju su mogli uputiti za Dan oslobođenja grada Sarajeva! Odatle moje tvrdnje da ukoliko na narednim izborima ne svrgnemo ovaj režim, koji se dobrano otuđio od ideologije njegovih iskonskih branitelja i oslobodioca, možemo se halaliti sa multikulturom, suživotom i kosmopolitizmom koji je krasio ovaj grad u vremenu kad su ga nastanjivali istinski antifašisti. U protivnom, ovo će stvarno postati nekakav Sarajevski pašaluk u kojem će carovati „zelena buržoazija“ i koji se neće bitno razlikovati do „Čovičnjaka“ ili „Četniteta“.
(TBT)
