Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Baš se nekako kalendarski podudario stranački skup SDA u Zetri sa „babinim hukama“ zbog čega se komparacijom prirode i društva veoma plastično može izoštriti slika stanja u ovoj stranci koju je njen lider želio odaslati u svijet. Koliko god želio pokazati „snagu“ stranke koja je prezimila u veoma tmurnom ambijentu, kojeg su pouzročili raskoli i unutarstranački sukobi, te da su uprkos problemima jedinstveni dočekali proljeće, taj skup je bio još jedan od pokazatelja tonjenja ove stranke i on potvrđuje moje procjene iznesene u ranijim kolumnama da ova stranka više ne posjeduje snagu koja bi je mogla odvratiti sa opakog kursa.
Bakirova mahsuzija oponentima
Zato sam u intervjuu za Dnevnik.ba rekao da je to bio samo skup stranačkih uhljeba, nikako narodni sastanak kakvi su se ranije u zetri dešavali. „Pomnožite stotinjak općinskih odbora sa tridesetak članova tih odbora i toj cifri dodajte nekoliko stotina direktora javnih ustanova i preduzeća koje je namjestila SDA i imat ćete haman punu Zetru“, izjavio sam. Ostatak svijeta je došao iz provincije da vidi Sarajevo i pojede besplatno ćevape na Baščaršiji za nadnicu od dvadesetak KM koliko su im dijelili u autobusima. Viđeni su čak autobusi iz Novog Pazara, Sjenice i Tutina koje je poslao Sulejman Ugljanin kao bošnjačke spartance da viču i urliču po Zetri.
Bakirovo je da „maže oči“ svijetu kako bi vjerovali njemu a ne svojim očima. Tom vrstom njegove demagogije i njegovih „bijelih laži“ biva mi degutantno baviti se. Ono što je zanimljivo jeste njegova poruka drugim strankama i liderima koju je uputio mahsuz Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, kao i Nerminu Nikšiću i Fahrudinu Radončiću. Sve ih je isprozivao i okarakterizirao kao svoje protivnike. Ako se na ove prozivke doda njegova tvrdnja da se protiv Bošnjak vodi specijalni rat, onda je više nego jasno da je ovo rigidno izolacionistička politika koja Bošnjake svodi na geto. S njim takvim Bošnjaci ne mogu imati sagovornika, a kamo li partnera u vlasti.
Opće je poznato da su Fahrudin Radončić i Bakir Izetbegović ljuti protivnici, kako politički tako i personalno. Međutim, Nermin Nikšić je reagirao samo onako kako je Izetbegović mogao poželjeti, jer je saopćio da će SDP-ov kandiat biti Denis Bećirević, a da se neće protiviti ni kandidaturi Željka Komšića, iako formalno nije kandidat ljevice. Ni Komšić ni Bećirević ne napadaju SDA, već isključivo ubiru političke poene kod Bošnjaka napadajući Dragana Čovića i Milorada Dodika. Ovaj tandem bi mogao tako privući za sebe dosta glasača koji nisu SDA-ovi , a to znači da bi mogli biti potencijalni Radončićevi glasači. Takvu opoziciju SDA može samo poželjeti, zar ne?!
Sigurno je SDA oslabljena usljed nekoliko raskola, što će rezultirati lošijim rezultatom za možda 30 procenata u odnsou na izbore 2014. godine. Ali tih pet-šest manjih stranaka, A SDA, PDA, Nezavisni blok, NBL, Narod i pravda itd., neće imati kandidate za člana Predsjedništva BiH što otvara mogućnost trgovine sa onim strankama koje budu imale te kandidate. Najskuplje će takve glasove plaćati baš SDA. A onda, nakon izbora SDA se nada da će sve te male stranke privoljeti da s njima koaliraju i prave vlast. To je izborna strategija SDA. Da li sam ovim tezama upao u kontradiktornost ako tvrdim da SDA nije u Zetri pokazala snagu, a da opet računa na pobjedu? Ne, samo govorim o SDA-ovoj izbornoj strategiji i dezorjentiranoj opoziciji koja neće imati zajedničkog kanidata, niti se ozbiljno bori protiv režima. Tek se sad vidi koliko je ideja o ujedinjenju ljevice bila glupa stvar. Jer opozicija se trebala ujediniti na platformi laicizma i sekularizma i djelovati sa te pozicije protiv SDA-ovog nacionalizma. Da se tako postavila ta lijeva ili građanska sarajevska opozicija, kako se vole predstavljati, tad bi Radončić kao zakleti sekularista, bio najzreliji zajednički kandidat opozicije. Tim prije što je SDA sav svoj arsenal oružja i vektor mržnje usmjerila protiv njega kao najopasnijeg njenog protivnika. SDA tačno zna da Radončić ima ono što niko drugi iz opozicije nema, a to je harizma uspješnog poslovnog čovjeka, stranku i medije, i stoga je jedini ozbiljan i po SDA opasan kandidat!
„U vehabijama je snaga“
I još uvijek mislim da bi SDP, Naša stranka i SBB kao građanske stranke sekularističke provenijencije mogle (sa)činiti jedan savez koji bi se suprostavio vrlo opakim ideološkim stremljenjima SDA. Zaista mislim da je SDA krenula opakim kursom na koji je guraju dva „propelera“, a to su radiklane selefističke grupacije i tajkuni ogrezli u kriminalu i korupciji. Na taj problem bi opozicija trebala usmjeriti vektor svoje politike i djelovanja i to bi građani prepoznali i zdušno podržali.Ovako, moguće je da Bošnjaci dobiju „šarenicu“ od vlasti što bi bio najgori mogući ishod oktobarskih izbora.
Šta nam je činiti da se to ne desi jer imamo još dovoljno vakta da preduprijedimo tako neželjenu situaciju?
Prvo režim se, očigledno urušava sam od sebe. I ukoliko se unutar opozicije ne razvije dovoljno snažna grupacija stranaka, kao probosanski blok, ovako oronula bošnjačka nacionalna politička elita će u narednom mandatu biti potpuno nesposobna parirati secesionističkim politikama kakve provode Dragan Čović i Milorad Dodik. Nema sumnje da će SDA i pored svih potresa preživjeti kao stranka jer će uvijek biti desetak procenata bošnjačkog glasačkog tijela koje će fanatično pristajati uz ovu stranku i uvijek će se odazivati na „ljubavni zov“ nacionalno-vjerskih poruka koje im upućuje Izetbegović, a ponekad i sam reis-ul-ulema Husein Kavazović. To je manjina („u vehabijama je snaga“) koja grlato nadvikuje tihu većinu. Ali, to nikako ne može biti snaga koja će se kvalitetno suprotstaviti retrogradnim procesima koje su prouzročili tokom svoje haman trodecenijske vladavine. Zato je nužno da opozicija iznađe novu energiju, te povrati stare vizije i političke principe na kojima su počivali temelji Bosne. To su sekularni principi koji garantiraju jednakopravnost naroda i pojedinca, te ideologije i lideri koji su skloni dijalogu i kompromisu. Svega ponešto od toga imali su Alija Izetbegović, Haris Silajdžić, Zlatko Lagumdžija, Sulejman Tihić, pa i sam reis Mustafa Cerić. U njima je, što b i narod rekao, itekako bilo Bosne! Ne kažem da Bakir Izetbegović nije patriota, ali njegova politika ga je diskavalificirala i učinila impotentnim da povede dijalog sa liderima drugih naroda, odnosno drugih i drugačijih političkih shvatanja. Proglašavajući svoje političke oponente nacionalnim izdajnicima, te uzimajući sebi za pravo da kaže ko može a ko ne može sjesti u fotelju njegovog oca, Izetbegović je prešao „crvenu liniju“ isključivosti iza koje više nema povratka na dijalog sa drugim i drugačijim ideologijama. On i kad bi htio ne može više povesti (nacionali) dijalog ni sa jednim od lidera konstitutivnih naroda, iz prostog razloga što ih je toliko satanizirao u očima Bošnjaka da bi, ako bi sjeo sa nekim od njih za sto, bio proglašen izdajnikom! Pored toga niti jedan politički lider, iz reda opozicionih ili vladajućih stranaka iz hrvatskog ili sprksog bloka naroda neće s njim sjedati za stol jer imaju desetine razloga ili izgovora da im je s njim politički štetno ili kontraproduktivno surađivati – prije svega zbog njegove komformističke, pa čak i zaštitničke politike prema radikalnim ili čak i militantnim vjerskim grupacijama.
Stoga, ukoliko bi se mnogobrojni opozicioni lideri prestali igrati „žmurke“ i između sebe izgradili suradnju neoptrećenu liderskom pohlepom za funckijama i(li) strahom od odmazde režimskih moćnika, te ambicioznije pristupili kampanji za obaranje režima, predstojeća jesen mogla bi biti berićetna za Bošnjake. U protivnom, ukoliko opozicija ostane ovakva kakva jeste, da čeka da joj vlast sama poput zrele kruške padne u krilo, ovo je najbliži opis ponašanja SDP-a, možda nikad više ne dođe u priliku da na izborima izbori poziciju da formira vlast!
(TBT)
