REPORTAŽA
Novinar New York Times posjetio je Kosovo gdje su mu rekli:
“Kunem se, da nije onih koji su umrli za ovo, rekao bih da se vratimo na
ono kako je bilo”. Pročitajte kako Kosovo danas izgleda iz perspektive
jednog američkog novinara…
Piše Endrew Testa, thebosniatimes.ba
Prvi put sam na Kosovu bio prije dvadeset godina. NATO je
1999. intervenisao na strani albanskih pobunjenika koji su se borili protiv
srpskih snaga. Došao sam da pokrivam rat.
Dok su NATO bombe padale, srpske snage su sprovodile
kampanju etničkog čišćenja zbog koje je gotovo milion kosovskih Albanaca, mahom
muslimana, moralo da napusti svoje domove. Srbija, većinski pravoslavna zemlja,
ubrzo je kapitulirala i povukla snage. Poslije toga, Kosovo je devet godina
bilo pod kontrolom Ujedinjenih nacija, u limbu koji je nadgledala međunarodna
zajednica.
Prije deset godina, 17. februara ovaj planinski region sa
manje od dva miliona stanovnika proglasio je nezavisnost od Srbije. Umjesto da
okonča muke, kosovska nezavisnost je samo donijela nov niz problema.
Od mog prvog dvonedjeljnog putovanja na Kosovo krajem 1998.
često dolazim ovdje. Vratio sam se u februaru 1999. i živio sam u glavnom
gradu, Prištini, do 2005. Poslije toga sam bar jednom godišnje dolazio na
Kosovo, ponekad i više.
Pošto sam pokrivao sukob, čak ni sada ne mogu a da ne gledam
na ljude i okolinu kroz prizmu rata. Dok se vozim kroz zemlju sjećam se gdje su
bili kontrolni punktovi, kolone izbjeglica, raseljeni koji su tražili
sklonište, gdje su gorila sela.
Mnogo toga se promijenilo i u zemlji i kod ljudi. Kada sam
se vratio ove zime iznenadio me je što su inače optimistični Kosovari sada
izgubili sve iluzije. Ljudi su rezignirani i zgađeni onim što doživljavaju kao
korumpiranost vlade.
“Kunem se, da nije onih koji su umrli za ovo, rekao bih
da se vratimo na ono kako je bilo”, rekao mi je jedan čovjek. “Bolje
smo živjeli tada, imali smo više mogućnosti”.
To šta on govori je jeres na Kosovu i nije želio da bude imenovan
iz straha da bi ga doživjeli kao antipatriotu. Strah je za mnoge i dalje
životna činjenica.
Svega nekoliko dana prije mog dolaska, umjereni srpski
političar Oliver Ivanović je ubijen na ulici u Mirovici.
Mitrovica je i dalje podijeljen grad zamrznut u vremenu.
Strag vlada srpskim dijelom. Jedan stanovnik je policiju predstavio kao biljku,
kao dekoraciju.
Više puta sam fotografisao Ivanovića. Nekada je predvodio
paravojnu grupu koja je unosila ljudima strah u kosti i čuvala most na Ibru
koji dijeli grad na albanski i srpski dio.
Prisustvovao sam 2003. sastanku na kome je američki
diplomata Richard Holbrooke rekao Ivanoviću da ako nastavi sa svojom agendom
“probudićeš se jednog jutra, pogledati u ogledalo i shvatiti da te je
plima historije pregazila”.
Ivanović se kasnije transformisao u pragmatičnijeg
političara. Prije smrti, optužio je lokalnu mafiju da kontroliše grad. Mnogi
stanovnici vjeruju da mafija radi u ime Beograda i spekulišu da će Mitrovica i
zvanično biti podijeljena.
U ostalom dijelu Kosova, srpske i albanske zajednice više
sarađuju. Ali fizički tragovi rata su svuda, čak i u pejzažu promijenjenom
blistavim autoputevima, ogromnim benzinskim pumpama i tržnim centrima.
Put od granice sa Albanijom koji prolazi kroz Đakovicu i
Prizren liči na ožiljak, na jasan podsjetnik ratnih masakara.
Proteže se duž planinske granice i pobunjenici Oslobodilačke
vojske Kosova su ga koristili kao prelaz. Sela duž puta su istrpila mnogo
nasilja.
Prolazim kroz Među (Žitište), katoličko albansko selo koje
je bilo poprište najgoreg masakra kada su 372 muškarca i dječaka izvedeni iz izbjegličke
kolone i okolnih sela i ubijeni pored puta.
Njihova tijela nisu pronađena do kraja rata, a mnogi su tek
godinama kasnije otkriveni u masovnoj grobnici na poligonu srpske specijalne
policije u Batajnici, pored Beograda.
Mnogo godina mjesto masakra u blizini Žitišta je bilo
označeno jednostavnim grobovima. Muslimani i katolici pomiješani zajedno. Sada
je podignut trajniji spomenik. Crni mermerni sarkofazi leže u redovima 18 sa
25.
Isti put ide do Đakovice, sada izgrađene pošto je veći dio
grada izgorio uključujući i pijacu iz vremena otomanske vlasti. Put onda ide
kroz uništena sela Zrze (Orahovac) i Krušu, gdje je većina muških glava
pobijena.
U izvještaju Međunarodnog komiteta za nestale iz 2017, 4.500
ljudi je nestalo tokom rata a više od 1.600 se još tako vodi.
U Đakovici odllazim u posjetu Nusreti Kumnovoj i Ferdoniji
Ćerkezi. Tokom rata, jedini sin Kumnove je odveden. Ćerkezi je izgubila muža i
četvoricu sinova. Ostaci dvojice su pronađeni i sahranjeni. Suprug i još dva
sina se i dalje vode kao nestali.
Za ove žene, vrijeme stoji. Ćerkezi je kuću pretvorila u
muzej posvećen sjećanju na njih. Na spratu sobe stoje kako su ih ostavili.
Igračke, fudbalske lopte i odjeća su pažljivo zamotani u plastiku. U drugoj
sobi u kredencu stoji mecima izrešetana odjeća dvojice sinova čija je tijela
dobila nazad, užasan podsjetnik na to kako su skončali.
Na pitanje šta misli o godišnjici nezavisnosti odgovara sa jednostavnim:
“Ah, ne pitaj!”
I pored velikog razočaranja političkom i ekonomskom
situacijom, postoji i optimizam. Umjetnički i kulturno, Kosovo je u procvatu.
Umjetnici rođeni na Kosovu poput Rite Ore, Due Lipe i Ere
Istrefija redovno se pojavljuju na međunarodnim muzičkim listama. Prištinski
klubovi, barovi i koncertne dvorane – gdje nema previše etničkih granica – cvjetaju.
Petrit Halilaj, mladi umjetnik, dobio je prošle godine
specijalnu nagradu žirija na Bijenalu u Veneciji.
Čudnom igrom sudbine fotografisao sam ga kada je kao
jedanaestogodišnji izbjeglica čekao u redu za hranu u Kukešu, Albanija. Rat je
imao veliki uticaj na njegov rad. Posljednjeg dana na Kosovu mediji su prenijeli
da premijer Ramuš Haradinaj nije dobio vizu da posjeti Britaniju. Reakcija je
mahom bila “sramota”, jer mu je nedavno odbijena i američka viza.
Od proglašenja nezavisnosti Kosovo je priznalo svega 111 od
193 zemlje članice UN. Rusija, Kina, Srbija i pet zemalja Evropske unije ga ne
priznaju.
Zbog toga je Kosovo jedina zemlja u Evropi bez vizne
liberalizacije što znači da je stanovništvu putovanje veoma otežano. Kosovo ima
i najmlađe stanovništvo u Evropi. Svjetska banka procjenjuje da je 70 odsto
stanovnika mlađe od 35.
“Dokle god smo zaglavljeni u ovom getu imat ćemo
problema”, kaže Arben Beriša, predsjedavajući fan kluba Arsenala na Kosovu.
“Potrebno nam je da mladi odlaze da studiraju u inostranstvo i da se onda
vrate ovdje”.
Dok sam se vozio ka Makedoniji kako bih uhvatio avion i
vratio se kući, krenuo sam jednim od novih autoputeva koji povezuju Kosovo sa
Albanijom i nisam mogao a da se ne zapitam: ako premijer ne može da putuje, šta
to znači za običan svijet?
Obogaljeni niskim primanjima, nezaposlenošću, ekonomijom
koja stagnira i nemogućnošću putovanja, gdje će ih ovi blistavi, sjajni
autoputevi onda odvesti?
(TBT)
