KOLUMNA
Niko ne poteže goruće pitanje koje se nameće usljed masovnog
iseljavanja i odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine, a ono glasi: ko će ostati
da glasa i da bira vlast?!
Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
U vrijeme dok je se u Bosni i Hercegovini lome koplja oko
izbornog zakona, kad hrvatska predsjednica skače „od nemila do nedraga“ da bi
lobirala za HDZ-ovu verziju ovog zakona, a lokalne stranke opet imaju svaka
svoju verziju, te ambasadori u Sarajevu u funkciji medijatora skoro svake
sedmice ručavaju sa stranačkim liderima,
a drvensuzi iz Vijeća Evrope poručuju da bez temeljite ustavne reforme,
demokratske institucije ne mogu pravilno funkcionirati, a Bosna i Hercegovina
ne može postati istinski građanska država svih njezinih građana, ostaje
temeljno pitanje ko glasa i ko će više uopće glasati na predstojećim izborima.
Evropski drvensuzi
Na pitanja anomalija oko kojih se lome koplja u izbornom
zakonu postoje nekakvi odgovori. Tako profesor ustavnog prava Omer Ibrahimagić
smatra da kada budu provedene presude Evropskog suda za ljudska prava u
slučajevima Sejdić i Finci. Zornić i Pilav, u ustavu se Srbin, Bošnjak i Hrvat
neće uopće pominjati, samo bi se jednom rečenicom reklo da članovi
Predsjedništva ne mogu biti iz iste etničke grupe, a time se daje mogućnost i nacionalnim
manjinama da konkuriraju za šefa države.
Međutim niko ni ne poteže goruće pitanje izbora koje se
nameće usljed masovnog iseljavanja i odlaska mladih iz Bosne i Hercegovine: ko
će ostati da glasa i da bira vlast. Intelektualci i opzicija samo kukaju poput
profesora Zdravka Grebe „kako na izbore
moramo izaći u većem broju jer na izbore je do sada izlazilo poslušno biračko
tijelo ljudi koje se mora smijeniti“.
Pa ti mladi ljudi
odlaze jer u ovoj i ovakvoj državi, ne da ne žele glasati, već ne žele biti ni
političari niti čak njeni predsjednici!
O ovom pitanju je nedavno Ivica Relković objavio kolumnu u
Jutarnjem listu koja problematizira pitanje obaveznog izlaska na izbore i, gle
čuda, mogao bih akceptirati svaku njegovu tezu i složiti se sa njim!
„Možemo godinama kukati o (ne)uređenosti države, pa i
kalkulirati koji bi nam politički model bio korisniji od postojećeg, ali u
svakom slučaju jedno pitanje prethodi svima drugima. Ako svi kao
državljani/građani imamo ista prava i obaveze (školski rečeno), trebamo li
barem jednu radnju učiniti i zajedničkom obvezom kao “nultom točkom” od koje
kreću sva daljnja grananja i preferencije te naše raznolike konzumacije “prava
i obaveza”? A ta nulta (ne)obvezujuća tačka zove se izlazak na izbore“, piše
Relković i nastavlja obrazlagati tezu o uvođenju obvezujućeg izlaska na izbore.
.
„Sada je to do te mjere neobvezujuća situacija da na izbore
ne mora izaći – niko. Naravno, uvijek izađe netko. Barem oni koji su se
kandidirali i njihove “glasačke mašinerije”, kako to volimo reći. I onda
gunđamo što se protiv tih “glasačkih mašinerija” (još kažemo “uhljeba” u raznim
javnim službama) ne može ništa. Ali što bi se dogodilo kada bismo sami sebe
Ustavom natjerali na to da se svi pretvorimo u obvezujuću, pa makar i
zuboškripeću i zahrđalu, “glasačku mašineriju”? Bismo li, barem za malo,
pokrenuli i politički popravili državu? Nismo naivni, neće sam izlazak na
izbore riješiti sve naše probleme kao države, ali može li to biti jedan
motivirajući okidač da se barem pokrenu prvi koraci promjena?
Vjerujem da vrijedi barem raspraviti to pitanje odvagujući
argumente “za” i “protiv” uvođenja obvezujućeg izlaska na izbore.
Naravno, ključno je pitanje koliko se preferencije
apstinenata (ne) poklapaju s rezultatima izbora onih birača koji su svoje pravo
iskoristili. Samo naivni zaključuju da su apstinenti neko zasebno i jednoliko
biračko tijelo koji bi na izbore izašli i svoj glas dali jednoj političkoj
opciji kad bi se ona pojavila i ponudila svoje liste i kandidate. Ali jednako
tako je brzopleto zaključivati da se preferencije apstinenata toliko preklapaju
s preferencijama aktivnih birača da se ne bi dogodila bitna promjena rezultata.
U svim našim izbornim jedinicama imamo granične mandate kojima stotinjak
glasova presuđuje hoće li nekoga poslati u Sabor.
U kojem bi smjeru izborni rezultat otišao kada bi, zbog
obveznog izlaska na izbore, izlaznost bila oko 90% (uvijek će biti apstinenata
koji će i pod cijenu određene sankcije ignorirati izlazak na izbore)?
Osobno ne vjerujem da bi se bitno povećao kapacitet
radikalnog protestnog glasovanja, jer najveći dio takvih “vrućih” birača izlazi
ili birati neku od protestnih opcija ili se čak i kreativno služiti listićima.
Mislim da je među apstinentima znatan potencijal birača razočaranih dominantnim
opcijama, ali još uvijek nesklonih radikalnim rješenjima i revolucijama. Oni bi
eventualno mogli biti birači nekih umjerenijih srednjih i manjih političkih
opcija. Naravno, uz dobar broj onih koji bi, iako su apstinenti, završili u
sličnim preferencijskim “kućicama” kao i oni koji na izbore izlaze. Tih je
vjerojatno i najviše. Ali njihovi međusobni omjeri vjerojatno nisu identični
omjerima onih birača koji izlaze na izbore.
Sad (kad sam to napisao) očekivati je da dvije dominantne
opcije neće biti sklone uvođenju obvezujućeg izlaska na izbore, jer (eto)
smanjit će im se ukupni postotak, pa će ili gubiti izbore, ili će im teže biti
sastavljati većinu. A za ustavne promjene u tom smjeru potreban je 101 glas u
Hrvatskom saboru. Ali baš to može biti njihovo pogrešno zaključivanje. Na
raznim europskim izborima padaju “mainstream” političke stranke i kao
neizbježne javljaju se one koje na kraju ne žele ni s jednom takvom “starom”
opcijom poslijeizborno koalirati baš zato što se supstanca tih stranaka troši
unutar izlazećeg dijela biračkog tijela. U takvom postotku (50% izašlih)
dovoljno je i 5% protestnog biračkog tijela u ukupnom postotku pa da neka
opcija prijeđe i 10% od izašlih birača i osvoji toliko mandata da (osim velikih
koalicija) blokira sve druge oblike većina. U ukupnom biračkom tijelu sve bi se
političke opcije borile i za one apstinente koji nisu radikalno orijentirani,
nego politički više-manje indiferentni.
U svakom slučaju, samom činjenicom da bi mandati bili ne
samo izborno legalni nego i visoko legitimni (“težinski” neupitni) zapravo bi
se vraćala i ozbiljnost i odgovornost na obje strane izbornog procesa: i među
birače i među izabrane. Možda bi to za sobom povlačilo i svojevrsnu izbornu i
političku samoedukaciju hrvatskog društva.
Anulirale bi se i spekulacije o “glasačkim mašinerijama”
velikih stranaka zbog kojih one uvijek pobjeđuju, pa se na izbore ne isplati ni
izlaziti. Anulirale bi se velikim dijelom i spekulacije o krađi glasova,
“izlasku mrtvaca” i druge moguće makinacije s popisima, jer bi oni u slučaju
obvezujućeg izlaska trebali biti besprijekorno točni. Dapače, takvo bi izborno
pravilo gotovo logično povlačilo za sobom i uvođenje e-izbora, kako bi ono bilo
lako ostvarivo i pristupačno svima sa što manje opravdanih “ispričnica” za
neizlazak. Korisnost bi se tako dogodila na gotovo svim razinama vezanima uz
biračke popise i njihovo ažuriranje uoči svakih izbora.
Sankcije zbog neizlaska na glasanje
Budući da smo mi od izbora do izbora skloni sumnjati u
valjanost rezultata (uopće ne kažem da je sumnjati loše!), obvezujućim izlaskom
na izbore zapravo bi se dogodila i takva vrsta kontrole da bi birački odbori i
povjerenstva bili i pod svojevrsnom provjerom samih birača. Zamislimo samo
situaciju da je za neizlazak propisana naknada od 100 kuna. Naravno da je nećeš
sam ispunjavati i uplaćivati, nego će ti morati (da bi se mogli proglasiti
završni rezultati) stići obavijest o izbornoj obvezi izvršenja naplate
neizlaska na izbore. Onaj ko u zakonskom roku (recimo sedam dana) ne bi dobio
obavijest o naplati neizlaska zapravo bi znao da se dogodila izborna
nepravilnost u bilo kojem obliku (neispravni popis, krađa glasa ili nešto
treće). Takav birač bi prijavom zapravo izazvao provjeru rada biračkog odbora
na svojem izbornom mjestu, kao i druge provjere koje iz toga proizlaze.
Spomenuo sam 100 KM kao moguću sankciju za neizlazak na
izbore. Uzeo sam određeni okrugli iznos koji mi se činio dovoljno “velik” da bi
mnogi radije upalili svoje računalo ili se prošetali nekoliko stotina metara i
došli do svojeg biračkog mjesta, ali i dovoljno “malen” da ta sankcija ne bi
značila i neprimjerenu materijalnu penalizaciju. Smatram također da bi se
obvezujući izlazak na izbore mogao primijeniti samo na hrvatske državljane s
prebivalištem u Republici Hrvatskoj, pa bi se za sve druge i izborno pravo
možda moglo drukčije definirati nego za birače s prebivalištem u Republici Hrvatskoj.
Uvođenjem obvezujućeg izlaska na izbore čak bi se i
odgovornost za državu malo “poravnala” na sve građane, jer neizlazak na izbore
ne bi za sobom povlačio nebrigu za državu, nego bi svatko birao hoće li u
izborima participirati ili će ih jednim dijelom – financirati. Primjerice, u
slučaju izlaska oko 90% birača onih preostalih oko 10% (oko 35.000-40.000)
birača financiralo bi s 35-40 milijuna kuna te iste izbore (što je oko trećine
iznosa ukupnog troška, prema financijskom “rezultatu” posljednjih parlamentarnih
izbora). Zato se zapravo i ne bi trebalo govoriti o sankciji, nego o izboru
načina sudjelovanja u izborima.
Otvaranjem same teme propisivanja obvezujućeg izlaska na
izbore svakako da će se javiti i argumenti “protiv”. Jedan od njih je i problem
pretvaranja jednog prava u svojevrsnu obvezu (i to još penaliziranu u slučaju
“bojkota”). Naravno da je to legitiman prigovor. Imajući ga u vidu, ni na
jednom mjestu nisam mislio na obvezujuće glasanje, nego na obvezujući izlazak
na izbore. I danas je moguće izaći na izbore, a zapravo ih bojkotirati na više
načina. Jedan od načina je poništavanje listića raznim namjernim intervencijama
(nenamjerne greške onih koji su htjeli dati glas, ali su pogriješili ovdje ne
uzimam u obzir), a drugi je preuzimanje listića bez ubacivanja u izbornu
kutiju. To i dalje daje slobodu onome tko se bude registrirao (bilo na izbornom
mjestu, bilo elektronički), ali će svoje nezadovoljstvo ponuđenim izborom
izraziti raznim oblicima poništavanja svojega glasa. (…)
Kad bismo baš htjeli reći da državu svaki birač na izborima
košta određeni iznos, možemo reći da se iznos izbora dijeli na broj birača,
onda ispada da je svaki birač “opterećen” s 30 KM po izborima. Ako bismo kao
naknadu uzeli (umjesto onih 100) tih 30 KM, onda bismo mogli reći da svaki
birač može birati između konzumacije izlaska na izbore (nebiranja!) koja ga
oslobađa uplate tih 30 KM, ali i (umjesto konzumiranja izlaska na izbore)
refundiranja razmjerne cijene koja se u cjelokupnom trošku izbora odnosi na
njega (jer država mora tiskati njegov listić, ali i osigurati svu logistiku kao
da će on izaći na izbore).
Moguće je, dakle, i argumentirati da obveza izlaska na
izbore (“vlasničko preuzimanje izbornog listića”) nije zadiranje u pravo na
bojkot biranja, a isto tako da “sankcija” nije “kažnjavanje”, nego naknada za
udjel u troškovima.
Budući da postoje države koje imaju obvezu izlaska na izbore
(Belgija, Luksemburg i Grčka u Evropskoj uniji, kao i Australija te niz država
Srednje i Južne Amerike), jasno je da se to tehnički može provesti, kao i da su
razrađena i puno kompleksnija sankcioniranja za koja nam se čini da nisu
primjerena za hrvatske uvjete. Razlog otvaranja ove rasprave (koja je već i
otvarana, ali nije ozbiljnije prodiskutirana u javnosti) svakako nisu ni sankcije
ni prisile na glasanja, nego niz pitanja koja sva idu u istom smjeru – može li
se državnu politiku takvim modelom natjerati na “popravljanje”.
Bi li to izazvalo veću educiranost birača, probudilo želju
za aktivnijim participiranjem i u ostalim političkim odlukama onih koji sada
bježe i od pomisli na politiku (a onda nam se ona vraća kao loše bačeni
bumerang u glavu, a ne u ruku). Jednostavno rečeno, bi li nas to natjeralo da
državu učinimo uređenijom i perspektivnijom, a ne da iz nje odemo bez “ispaljenog
metka” u sve privatne interesne skupine koje sve nas ne “olakšavaju” tek za
100 ili 30 KM na izborima, nego za milione i milijarde
između izbora u kojima unaprijed pristajući na bespomoćnost ne sudjelujemo…?“
Mala je vjerovatnoća da će opozicija, i kad bi htjela, mogla
šta poraditi da ovaj problem paketira u postojeće prijedloge Izbornog zakona.
To što se do sada nešto nije učinilo po ovom pitanju problem je u tome što i
opozicija više bavi i svrstava, pa i razvrstava po ideološko-nacionalnim a ne egzistencijalnim
pitanjima!
(TBT)