GEOPOLITIKA
Dvije suparničke države već odavno biju bitke
preko trećih zemalja, od Bahreina, preko Jemena, do Libana
FOTO: Bin Salaman (Balkis press)
Tenzije između Rijada i Teherana ponovo
ključaju, zahvaljujući raketnom napada jemenskih Huta na Saudijsku Arabiju.
Vlasti arapske sile optužuju Hezbolah. Nakon prebacivanje lopte u dvorište
ključnog iranskog saveznika, ponovo se pominje potencijalni vojni sukob dve
regionalne sile, ali i razrađuju kalkulacije ko bi u takvom obračunu izašao kao
pobjednik.
Dvije suparničke države već odavno biju bitke
preko trećih zemalja, od Bahreina, preko Jemena, do Libana. Takmiče se za
energetsko tržište, čiji dio je Teheran izgubio dok je bio pod sankcijama
saudijskog saveznika, Amerike, zbog čega je posebno ljut.
Rivalstvo tako traje decenijama, a posljednji
put je prIJetilo da eskalira ovog jeta, kada su Saudijska Arabija i njeni
saveznici blokirali Katar, još jednog iranskog partnera u arapskom svijetu.
Situacija se umirila, ali je obračun ponovo
postao aktuelan u svjetskim medijima, jer je Rijad ovog puta krenuo na
Hezbolah. Tako su brojni analitičari iskoristili priliku da urade analizu vojnih
snaga dvije države, pozivajući se na podatke portala “GFP” koji se
bavi poređenjem vojnih snaga u svijetu.
Iako je teško predvideti ishod ovakvih
obračuna, do kojeg vjerovatno neće ni doći, brojke na papiru mogu prikazsti šta
su zapravo dvije strane sposobne da izvedu na bojno polje u slučaju rata.
Prema portalu “Global fajeropauer
indeks” dvije armije su vrlo blisko rangirane. Iran se nalazi na 21. mestu
u svijetu, dok je Saudijska Arabija tek tri pozicije ispod njega, na 24.
mjestu. Jasno je da se radi o dvije države koje su u samom vrhu svjetskih
armija, ali se njihove odlike drastično razlikuju.
Prethodnih nedelja svijet je bio svjedok
bliskoistočne sage na relaciji Saudijska Arabija-Liban-Iran, koja umnogome
podsjeća na zaplet blokbaster serije “Igra prijestola”. Sada se u
igru uključila još dvije svjetske sile – Rusija i Izrael. Kompliciranu mrežu
uticaja, prijetnji ratom i tajnih planova plete niko drugi do sam vrh
pustinjske kraljevine Saudijske Arabije.
Za početak, Iran ima tri puta više stanovnika,
zbog čega potencijalno može izvesti čak 39 miliona vojnika, u pređenju sa
Saudijskom Arabijom koja bi mogla mobilizirati “samo” 14 miliona. I
ukupan broj vojnog osoblja je na strani Irana, sa 934.000, što je 3,6 puta više
od rivala.
Ali kada su finansije u pitanju, Rijad je tu
daleko ispred Teherana. Iran za vojsku izdvaja 6,3 milijarde dolara svake
godine, što je samo mali dio onoga čime Saudijska Arabija raspolaže – 56
milijardi dolara. Razlika je svakako i u tome od koga nabavljaju oružje, jer Rijad
gotovo svu opremu kupuje od Sjedinjenih Američkih Država, dok je Iranu glavni
dobavljač obično Rusija.
Veliki budžeti znače veći izbor pri nabavci
opreme. Tako Rijad ima znatno više aviona od svog rivala, 790 naprema 477.
Mnogi iranski avioni su takođe zastarjeli, počevši od američkih F-4 Fantoma, do
ruskih i kineskih koji su kupljeni još 1980-ih i 1990-ih godina. Rijadov leteći
arsenal znatno je impresivniji, uz brojne moderne američke, i poneke evropske,
modele. Jasno je da bi Rijad u slučaju rata imao prevlast u vazduhu, zbog čega
Teheran karte stavlja na rakete koje godinama sam razvija.
Ipak, na vodi je priča obrnuta, i Iran tu ima
veliku prednost. Na samo 55 ratna broda Saudijske Arabije, Teheran može
odgovoriti sa čak 398. Takođe je prednost Irana i u podmornicama, kojih ima čak
33. U slučaju rata mogao bi da blokira sve brodove Saudijaca prije nego što i
isplove iz Persijskog zaliva.
Na kopnu je razlika nešto manja, ali opet u
korist Irana. Arabija ima nešto više pešadijskih vozila, ali Iran prednjači po
broju tenkova i artiljerije. Ukupno, 1.142 Rijad, naprema 1.616 koliko ih ima
Teheran.
Pored velikih civilnih žrtava koje su izvesne
u ovakvom sukobu, posljedice ovakvog rata bi se vjerovatno osjetile i u
svijetu. Dvije države su među glavnim svjetskim izvoznicima nafte, zbog čega je
lahko očekivati skok cijena usljed nestašica na tržištima.
Ipak, sve i da dođe do obračuna, malo je
vjerovatno da se brojne druge strane ne bi umiješale, svaka zarad svojih
interesa, što bi dovelo do pravog haosa u kojem bi malo ko izašao kao
pobjednik.
(TBT)