REGIONAL
Novinarsku ekipu dok se voze taksijem zaustavlja srpska policija. Ne govore im zašto su zaustavljeni, već su sumnjičavi šta strani novinari traže u zemlji. Nešto kasnije Dajfi će obavijestiti novinara da neće moći nastaviti sa intervjuom narednog dana zato što je “vlada došla” i ne želi da zbog toga ima probleme, piše u reportaži
FOTO: Ilustracija (Profimedia)
Mansur al Dajfi je bivši zatvorenik iz Guantanama. Njemu je pružen izbor da dođe u Srbiju i ovdje živi ili da ostane vječno zatvoren u ovom američkom vojnom zatvoru na Kubi. Nije mu bilo dopušteno da se vrati kući u Jemen, iako je porijeklom otuda. Želio je da ode u arapsku zemlju. O Dajfijevoj kafkijanskoj situaciji snimljen je dvodijelni dokumentarni film u produkciji PBS Frontline, premijerno prikazan 21. februara.
U prvom dijelu, reporter PBS-a Arun Rat i snimateljska ekipa predstavljaju kakav je život bivšeg zatvorenika iz Guantanama. Drugi dio govori o zaboravljenoj priči kako je Guantanamo prvo bio ilegalni zatvor tokom haićanske izbjegličke krize devedesetih.
Rat je u Srbiju došao da bi intervjuisao Dajfija koji je u tom trenutku štrajkovao glađu kako bi izvršio pritisak na američke vlasti da ga izmjeste u drugu zemlju. Dajfi je objasnio da je sve što želi da bude poslat u drugu zemlju u kojoj će moći da počne život ispočetka.
Dajfi sada živi u oskudno namještenom stanu u Beogradu, sa malom spavaćom i dnevnom sobom, kuhinjom i pogledom na grad. On je iz Jemena, ali nije mogao da ode kući zbog situacije u zemlji. Zato su ga američke vlasti proteklog jula poslali u Beograd. Srpska vlada pomogla mu je da otpočne novi život – omogućila mu je mjesto gdje će živjeti, novčanu pomoć i časove srpskog jezika. U Guantanamu je proveo 14 godina.
Ali Dajfi novinaru govori da se i dalje osjeća kao da je u zatvoru.
“Kada su me doveli u Srbiju, upropastili su mi život. Skroz su mi ubili snove. I dalje mi se život upropaštava. Nije da mi se dopadalo u Guantanamu, ali život mi je ovdje još gori. Osjećam se kao da sam u drugom zatvoru”, rekao je.
Engleski je naučio sam u Guantanamu, ali sa srpskim nije daleko dogurao uprkos časovima. Šanse da se obrazuje, zaposli, ima bogat društveni život i oženi ne postoje, tvrdi, zbog stigme koju nosi – optuženi terorista. Zato želi da ode u neku od arapskih zemalja.
U znak protesta, Dajfi je počeo da štrajkuje glađu, baš kao u Guantanamu.
“Tražim da me pošalju u neku drugu zemlju u kojoj ću moći da počnem novi život. To je ono što želim, da zasnujem porodicu, dobijem fakultetsku diplomu i živim kao svi normalni ljudi. To želim. Ništa više”, objasnio je. “Jednostavan san… Nadam se da ću otići odavde nekuda gdje ću moći da počnem ispočetka. Tome se nadam.”
Isprva ga je bilo strah da dođe u Srbiju zbog “historijskog sukoba između Srba i muslimana” devedesetih, kada su Srbi poklali desetine hiljada muslimana iz Bosne, navodi se. Štaviše, američki kongres 2005. donio je rezoluciju koja utvrđuje da je “srpska politika agresije i etničkog čišćenja” genocid.
“Gospode, idem u tu zemlju. Bacili ste me u zemlju o kojoj ne znam ništa, ne znam jezik. Mislim, to je potpuni haos”, dodao je Dajfi.
Ono što slijedi je nevjerovatno zato što pokazuje kako zatvorenici iz Guatanama žive potpuno izolovani i pod neprekidnom prismotrom.
Rata i ekipu dok se voze taksijem zaustavlja srpska policija. Ne govore im zašto su zaustavljeni, već su sumnjičavi šta strani novinari traže u zemlji. Nešto kasnije Dajfi će obavijestiti Rata da neće moći da nastave sa intervjuom narednog dana zato što je “vlada došla” i ne želi da zbog toga ima probleme.
U tom trenutku Dajfi nestaje, a Rat pokušava da ga nađe. Traži informacije od srpskih vlasti, američke ambasade i svih drugih koji bi mogli da imaju bilo kakvu informaciju o tome gdje se Dajfi nalazi. Također pokušava da utvrdi da li je iko dolazio u Dajfijev stan ili ne.
Dajfiju je zabranjeno da napusti Srbiju najmanje dvije godine. Pored toga, potpuno je nejasno i kako bi on eventualno mogao da pređe u neku drugu zemlju u koju želi da ode poslije te dvije godine.
Uprkos činjenici da Dajfi nikada nije osuđen za zločin, te da ga je američka vlada oslobodila uz obrazloženje da ne predstavlja prijetnju i da može da ode u Srbiju, stigma “opasnog čovjeka” uvijek je sveprisutna.
Dok je pregledao dokumente američke vojske koje je objavio Vikiliks uz pomoć Čelsi Mening, Rat je pronašao informacije o Dajfiju. U dokumentima se navodi da je neko vrijeme proveo u Al Kaidinom kampu u Afganistanu prije nego što su ga uhvatili kao dvadesetogodišnjaka. Američki vojni zvaničnici isprva su mislili da je Dajfi komandant Al Kaide, ali u finalnom izvještaju zaključeno je da je osrednji borac, te da nije nemoguće da uopšte nije ni član Al Kaide.
Dajfi je 2006. navodno tvrdio da je “posvećeni džihadista”, a 2015. izrazio je želju da studira i otkrio Ratu da je veliki ljubitelj pop zvijezde Tejlor Svift.
Pošto su ga srpske vlasti neprekidno zastrašivale i maltretirale, Dajfi se okrenuo novinarima u nadi da će biti na njegovoj strani. Ipak, opipljiva je frustracija u njegovom glasu kada odgovara na sumnje da izmišlja sve što mu se navodno događa.
“Kunem se svojim bogom. Nemam razloga da izmišljam. Ako mi sudite po tome, izvinjavam se, moram da idem”, kaže.
On objašnjava da je u Guantanamu bio izložen torturi, da je 72 sata proveo vezan na zemlji, na hladnom, gde su ga svako malo polivali hladnom vodom. Zato je priznao sve za šta su ga teretili, da bi maltretiranje prestalo. “Uradio sam ono što sam morao da bih preživio”, rekao je Ratu. Ali kada je riječ o Srbiji, kaže da ni riječ nije slagao. “Zašto bih sebi stvarao probleme sa srpskim vlastima?”
Također, u tekstu objavljenom na NPR-u se navodi i situacija od prije nekoliko nedjelja u kojoj Al-Dajfi novinaru preko video poziva pokazuje kako skida tapete i pokazuje “tri skrivene kamere u zidovima”.
“Zatim su, naoružana maskirana lica su ušla u stan i počela da ga pretresaju”, navodi se. U pitanju je bila policija, koja je čovjeku zatražila telefon, a on je odbio i nakon koškanja viknuo: “Nisam glup, ja sam veoma pametan, veoma opasan”.
“Veoma pametan i veoma opasan. To je ono što je srž problema. Da li je Dajfi prava prijetnja ili samo očajan čovjek sateran u ćošak. To je ono što i Srbi žele da znaju”, navodi novinar Arun Rat.
Razgovor sa policijom je završen u mnogo mirnijem tonu, a Dajfi je ljudima dao laptop i telefon, koji su mu “ubrzo vraćen, nakon što su sa njih pobrisani svi podaci”.
Tim koji istražuje Dajfijevu situaciju ne dovodi u pitanje da je on zaista pod neprekidnom prismotrom, da vlasti u bilo kom trenutku mogu da mu oduzmu, odnosno konfiskuju elektronske uređaje i obrišu sve podatke sa njih. Ali, šta ako ga takav maltretman navede da pokuša da pobjegne iz Srbije? Ili se upusti u odmazdu svih onih koji su mu uništili život i sprečavaju ga da započne novi?
Rat je u Americi intervjuisao Lija Volovskog, izaslanika Stejt departmenta čiji je posao premještaj zatvorenika. On jasno stavlja do znanja da se američka vlada neće izvinjavati za zatvaranje bilo kog zatvorenika, iako je uglavnom riječ o nevinim ljudima.
(TBT, Nedeljnik)
