Piše: Kenan Malik, thebosniatimes.ba
Hrabrost iranskih demonstranata bez sumnje zavrjeđuje poštovanje. Nažalost, veliki dio rasprava o ustanku u Iranu djeluje veoma obeshrabrujuće. Pitanje slobode iranskog naroda podređeno je sektaškim ili stranačkim interesima, jednako na ljevici i desnici.
Neki ljudi na ljevici vide Islamsku Republiku Iran kao koristan oslonac u borbi protiv Izraela i imperijalizma, a iranske demonstrante kao pione iza kojih stoje Mosad i CIA. Hamid Dabashi sa Univerziteta Kolumbija opisao je ovaj ustanak kao „pokušaj puča dezinformacijama koji su osmislile Sjedinjene Države i Izrael“.
Istraživač na Univerzitetu u Teheranu, Helie Doutaghi, pišući za Progressive International, ljevičarsku mrežu u čijem rukovodstvu se nalaze Yanis Varoufakis, Jeremy Corbyn i Zarah Sultana, pravi razliku između policija u „imperijalnim zemljama“, koje se koriste za „suzbijanje drugačijeg mišljenja, kriminalizaciju otpora i sprovođenje prisilne akumulacije nasiljem“, i policije u Iranu, gdje ona nije „aparat represije“ već „garant javnog reda i mira za narod“. Da biste tvrdili da teokratska država koja masakrira sopstvene građane samo pokušava održati „red i mir za narod“ morate imati veoma razvijene vještine samozavaravanja
Istina je da gotovo nikada nije bilo oslobodilačkog ili demokratskog pokreta u koji CIA nije pokušala umješati prste. U situacijama kada uspjeh takvih pokreta nije bio poželjan za zapad, zapadne sile su ga pokušavale osujetiti. Slučaj Irana je klasičan primjer.
U avgustu 1953. godine, demokratski izabrani Muhamed Mosadek svrgnut je u državnom udaru poslije nacionalizacije englesko-iranske naftne kompanije. CIA je 60 godina kasnije priznala da je udar sproveden „u njihovoj režiji“, i to kao „čin američke spoljne politike, zamišljen i odobren na najvišim nivoima vlasti“. Poslije uspješnog udara šah je postao diktatorski vladar zemlje.
Izrael je decenijama u tajnosti pružao podršku Hamasu, ne bi li oslabio sekularnu Palestinsku oslobodilačku organizaciju i posijao razdor u palestinskom pokretu. U članku objavljenom u Times of Israel, dan poslije ubilačkog napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, autor je zaključio da je strategija „indirektnog jačanja Hamasa… eksplodirala“. Naredne dvije godine Izrael je rušio Gazu, navodno da bi istjerao čudovište čijem stvaranju je doprinio.
To je predhistorija koju oni koji podržavaju Izrael radije zanemaruju. Ignoriraju je i oni koji podržavaju palestinsku borbu, dok istovremeno vjeruju da su protesti u Iranu nelegitimni i „zagađeni uplivom Mossada“.
Neki ljudi na desnici doprinose nepovjerenju iranskih demonstranata zapaljivim izjavama o američkoj i izraelskoj inicijativi. „Sretna Nova godina svim Irancima na ulicama. I sretna Nova godina svakom agentu Mossada koji stoji uz njih“, napisao je početkom januara bivši američki državni sekretar i šef CIA Mike Pompeo. Prošle nedjelje, izraelski Kanal 14 je objavio da „strani akteri naoružavaju demonstrante u Iranu vatrenim oružjem“. Čak i oni koji bi inače bili veoma sumnjičavi prema neprovjerenim tvrdnjama kanala koji je praktično propagandna mašina Benjamina Netanyahua, spremno su iskoristili takve tvrdnje u pokušaju da diskreditiraju proteste.
Objave poput one Pompeove ili Kanala 14 nemaju za cilj da pomognu narodu Irana, već da rasplamsaju debatu i pripišu zasluge spoljnim akterima. Cilj im je da uvećaju mogući utjecaj zapada na oblikovanje post-teokratskog Irana, na račun prava glasa i delatne moći iranskog naroda; na primjer, kada prenose izjave Reze Pahlavija, sina svrgnutog šaha, koji je u Iranu veoma kontroverzna figura ali ga zapadne sile favoriziraju zbog odanosti Americi i Izraelu. U vrijeme kada je dotok informacija iz Irana ograničen, ne bi trebalo da prihvatamo takvu bombastičnu propagandu kao punu istinu, bez ikakvih dokaza.
CIA, Mosad i mnoge druge prikrivene sile nesumnjivo pokušavaju utjecati na iranski ustanak. Historija nam pruža dovoljno razloga da se usprotivimo svakom stranom mješanju u borbe koje vodi sam narod. S druge strane, nema razloga da iranske proteste vidimo kao bilo šta drugo osim kao autentične. To je posljednji i najsnažniji izraz višedecenijske borbe protiv teokratskog režima, od hiljada žena koje su izašle na ulice u roku od nekoliko sedmica nakon što je ajatolah Khameini preuzeo vlast 1979. godine da bi se suprotstavile dekretu o obaveznom nošenju hidžaba, do miliona koji su učestvovali u pobuni „Žena, život, sloboda“ 2022. i 2023. godine, nakon što je 22-godišnja Mahsa Amini, uhapšena zbog „nepropisnog“ nošenja hidžaba i ubijena u policijskom pritvoru, a dočekani su, kao i mnogo puta ranije, mecima, zatvaranjem i pogubljenjima. Ovo nije priča o „protestima koje je podstakao Izrael“, već o ljudima koji pokazuju spremnost, uvijek iznova, da podnesu ogromne žrtve da bi stekli slobodu.
„Zašto oni koji podržavaju Palestince ćute o Iranu?“ glasi uobičajeno pitanje desnice. Međutim, istina je da su mnogi na ljevici bili glasni u podržavanju slobode za Irance, uprkos tome što su neki drugi nedopustivo podržavali teokratsku državu.
Jedan od razloga za žestoke proteste povodom Gaze bila je želja da se promjeni zapadna politika prema Izraelu i Palestini. S druge strane, nijedna zapadna vlada ne podržava iranski režim i ne osuđuje demonstrante.
U svakom slučaju, isto pitanje može se postaviti i u suprotnom smjeru, konzervativcima i pristalicama Izraela. Zašto toliko onih koji podržavaju slobodu za Irance odbijaju da isto načelo primjene u slučaju Palestinaca? Zašto su podržali uništavanje Gaze i brutalnost izraelskih snaga? Desničarske rasprave o „slobodi“ uprljane su dvostrukim standardima.
I Iranci i Palestinci zaslužuju slobodu: slobodu od teokratske tiranije, bilo u obliku Hamasa ili ajatolaha; slobodu od izraelske okupacije i represije, kao i od američke intervencije; slobodu da zajedno upravljaju svojim životima. Onaj ko to ne razumije ne zna šta je sloboda.
(TBT, The Observer)
