Piše: Sophie Lewis,thebosniatimes.ba
Genocidi se stvaraju kroz priču. Zato je više od 200 bivših saradnika New York Timesa – zajedno s više od 300 drugih pisaca – kolektivno odlučilo povući svoj rad iz rubrike Opinion ovog takozvanog “lista od historijskog značaja” sve dok se ne ispune tri zahtjeva: sprovedena revizija anti-palestinske pristrasnosti, objavljivanje uredničkog teksta koji poziva na embargo na oružje Izraelu, te povlačenje već razotkrivene propagande o silovanju “Vrisci bez riječi” (iz decembra 2023).
Naziv kampanje? “No Opinion” (Bez mišljenja). Njena središnja i porazna tvrdnja: genocid u Gazi se, dijelom, proizvodi onda kada se palestinska ljudskost tretira kao stvar “mišljenja” u liberalnom sjedištu imperijalizma — u “broju jedan” anglofonog medija na svijetu.
Biti profesionalni pisac često znači osjećati se individualizirano i nemoćno pred velikim medijskim platformama. Ali udruživanjem i strateškim uskraćivanjem svog rada NYT-ovoj rubrici Opinion — čiji prestiž počiva na “principijelnim glasovima” — pisci pokazuju da je ta navodna nemoć u odnosu na hegemonijske medije samo iluzija.
Kolektivna akcija usred rastućeg prezira
Format gostujućih eseja u NYT Opinion osmišljen je tako da prikazuje “večeru” različitih mišljenja: politički heterogenu fasadu iza koje se vijesti i izvještaji lista mogu izvući od priznavanja palestinske ljudskosti čak i na nivou sintakse. Ali gosti na večeri nisu dužni piti vino megafona holokausta. Oni mogu, ako je nužno, odbiti sudjelovati u tretiranju određenih stvari kao “teme debate” — i prevrnuti sto.
“No Opinion” iniciralo je jedanaest organizacija, a predvodi ga Writers Against the War on Gaza (WAWOG). Bojkot okuplja i mnoštvo poznatih imena — poput Sally Rooney, Susan Sarandon, Hannah Einbinder, Chelsea Manning, Rashide Tlaib, Rupi Kaur, Aarona Matéa, Mosaba Abu Tohe, Eileen Myles, Chine Miévillea i Viet Thanh Nguyena — zajedno s desetinama cijenjenih akademika čiji je rad Times aktivno tražio.
I sama stojim ponosno u ovom štrajkaškom redu, kao prekarna freelance spisateljica i bivša saradnica NYT-ovih op-eda, jer je čin pisanja za mene nerazdvojiv od želje da se živi humano. Ne postoji količina prestiža ili “dosega” koja bi opravdala saradnju s uredničkim aparatom tako duboko isprepletenim s projektom eliminacije palestinskog života.
Odbijanje da se dalje legitimizira NYT prihvatanjem njihovih simboličnih “gostujućih poziva” — da dođemo, razgovaramo, komentarišemo i diskutujemo dok Gaza i dalje gladuje i umire — predstavlja minimalni čin solidarnosti s onima koji su kolektivno kažnjeni zbog NYT-om fabrikovanih optužbi o “terorističkim seksualnim zločinima” navodno počinjenim 7. oktobra.
Hrabrost da se odupremo, kao feministkinje, reformulisanoj mitologiji “crnog silovatelja” u središtu femonacionalističke zamke cionizma takođe je duboka antifašistička obaveza. Mi, jednostavno, povlačimo liniju i držimo je sve dok se naši sasvim razumni zahtjevi ne ispune:
Dragi New York Times, više nas nećete kupovati dok ne dovedete u red vaše smjernice o govoru povezanim s rasizmom, dok javno ne kažete da prodaja oružja Izraelu mora prestati i dok ne povučete najnedoličniji novinarski falsifikat 21. stoljeća.
“Vrisci bez riječi”, koji su još uvijek neopravdano online, pokazali su se kao potpuno nedokazan narativ o sistematskim i oružanim seksualnim napadima Palestinaca na izraelske žene i djevojke tokom Operacije “Al-Aqsa Flood”. Glavni izvor je potpuno kompromitovan, a ključna istraživačica otpuštena zbog lajkanja otvoreno genocidnih objava na društvenim mrežama. Objavljen nekoliko sedmica nakon navodnih događaja, tekst je opisivao orgije arapskog seksualnog nasilja toliko barbarske da je smrt navodno bila poželjnija žrtvama i njihovim porodicama — žrtvama koje se, kako se kasnije ispostavilo, uopće nisu mogle locirati.
Tako je najambicioznije moguće masovno ubijanje postalo “teorijski opravdano” kao čin odmazde. Naravno, stvarno silovanje ne opravdava bombardovanje — ali “Vrisci bez riječi” izgleda kao velika zapaljiva laž. Bila je to smrtonosno tempirana prevara, ravna nepostojećem “oružju za masovno uništenje” koje je pomoglo opravdati američku invaziju na Irak (laž koju je Times priznao 2004).
Povlačenje linije
Kosmos Gaze je smrvljen; genocidni izvršioci i njihovi stenografi moraju biti potpuno odgovorni. Kako se prašina napokon počinje spuštati nad paklenim pejzažem koji su američkim oružjem opskrbljeni izraelski fašisti napravili od svoje “domovine”, Times će se, naravno, truditi tiho promijeniti ton i retroaktivno preurediti vlastitu ulogu u ovom potpuno predvidljivom i otvorenom kulminiranju 77 godina Nakbe.
Pokušaji takvog izbjegavanja odgovornosti već su počeli. Ali naspram te podmukle i krvavo zakašnjele taktike, WAWOG demonstrira šta znači povući linije koje svaki protivnik fašizma — kategorija koja teoretski uključuje i NYT — mora biti spreman povući.
Mi smo samo jedna od mnogih kampanja solidarnosti s Palestinom, i čak kada je riječ o Timesu, iza nas stoji ogromni val javnog nezadovoljstva. Pravedni prezir prema Timesu, naročito zbog transfobije, islamofobije, antikomunističkog zastrašivanja i otvorenog zagovaranja zločina kolonizatorskih doseljenika u Gazi i na Zapadnoj obali, rapidno raste.
Slijedeći hiljade aktivista, poznata zagovornica dječijih prava Ms. Rachel se prošle sedmice javno odjavila od pretplate na list u znak protesta zbog “pristrasnog i dehumanizirajućeg izvještavanja o Palestincima i Palestini”. Polako ali sigurno, val javnog ogorčenja zbog kontinuiranog anti-palestinskog laganja NYT-a — pristrasnosti koju je višedecenijsko akademsko istraživanje opetovano dokazalo — postaje nemoguće zanemariti.
Cionizam o kojem je riječ direktni je odraz ličnih veza najviših urednika i vlasnika lista s Izraelom. Zahvaljujući duhovitoj agit-prop taktici WAWOG-a, sada možete vidjeti čak i imitaciju NYT-ove popularne igre “Connections”, koja povezuje osoblje i upravni odbor u grupe od po četiri osobe — sve s vezama prema okupaciji.
U snažno pro-izraelskom magazinu The Atlantic, novinar Jonathan Chait omalovažio je bojkot saradnika NYT-a kao “podmuklo neliberalni manevar” koji napušta “vjeru u javni razum”. U pravu je u jednom: antifašizam nesumnjivo uključuje — barem izvan večernjih salona — određenu mjeru neliberalnosti.
Nasuprot vjerovanju da se “tržište ideja” može zaustaviti fašiste, historija brojnih antinacističkih pokreta uči nas da antifašistički trenutak znači ne-platformiranje i mnoge druge tehnike materijalnog ometanja i fizičkog onemogućavanja. Antifašizam je, kako ga ja shvatam, specifična stvar: barikada koju ljudi grade kada kolektivno odbiju glumiti da su javno rezonovanje, uvjeravanje i debata još prikladni pred zujanjem mašina za ubijanje.
Ironično, oponirajući Timesu, mi ozbiljno shvatamo upravo onu vrstu povlačenja linije koju je artikulisao bivši glavni urednik Max Frankel. Naime, 2001. godine, povodom 150. godišnjice lista, Frankel je otvoreno priznao stravično zanemarivanje nacističkog uništenja evropskih Jevreja dok se ono dešavalo. Ukorio je vlastitu instituciju zbog uloge u “najgoroj novinarskoj sramoti dvadesetog vijeka” i obećao da “u lice genocida, novinarstvo neće propasti uzalud.”
Globalni post-holokaustski zavjet “Nikada više” trebao je značiti “nikada više nikome.” Međutim, već više od dvije godine, uživo prenošena američko-izraelska reprodukcija “zločina svih zločina” slavila se i opravdavala u najutjecajnijem svjetskom listu kao da njegov identitet od toga zavisi. (I, očigledno, zavisi.) Naš štrajk nudi i praktičnu i duhovno transformativnu lekciju o tome šta znači istinski poštovati “nikada više”.
(TBT,TNA)
