Piše: Tamam Abusalama, thebosniatimes.ba
Donald Trump predstavio je ono što je nazvao novim „mirovnim procesom“, a Evropa se brzo svrstala uz njega.
Komisarka EU-a za vanjske poslove Kaja Kallas i predsjednica Komisije Ursula von der Leyen požurile su da pozdrave plan. Opisale su ga kao dugo očekivani put ka miru — onaj koji zanemaruje izraelske višedecenijske povrede ljudskih prava i međunarodnog prava, dok ponovo pritišće Palestince da pokažu „dobre namjere“ i pristanak pod okupacijom.
Samo nekoliko mjeseci ranije, krajem juna 2025, u javnost je procurio povjerljivi dokument Službe za vanjsko djelovanje EU-a (EEAS). U njemu su dokumentovane izraelske prakse mučenja, izgladnjivanja, aparthejda i drugih zločina — nepobitni dokazi da Izrael krši klauzulu o ljudskim pravima iz sporazuma s Unijom.
Umjesto da reagira na te dokaze, EU je ponovo izabrala poznati put — put umirivanja.
Na vrhuncu gladi u julu, Kallas je objavila „sporazum o razumijevanju“ s Izraelom, navodno da bi se poboljšao protok humanitarne pomoći u Gazu. Obećala je pomno praćenje i poručila da „sve opcije ostaju otvorene“ u slučaju nepoštovanja. Ipak, prema priznanju samog EU-a, gotovo se ništa nije promijenilo.
Izrael nije učinio nikakav ozbiljan napor da proširi pomoć, a katastrofa izazvana opsadom se nastavila — još jedan dokaz neuspjeha Unije da ispuni i ono jedino što je obećala.
Sredinom septembra von der Leyen je predložila prve, vrlo blage kaznene mjere protiv Izraela — obustavu trgovinskih povlastica i sankcionisanje ekstremističkih ministara i nasilnih doseljenika. No već nekoliko sedmica kasnije, kako su se intenzivirali razgovori o Trumpovom „dvadesettačkovnom planu za Gazu“, rasprava je tiho zamrznuta.
Do druge godišnjice genocida, čelnici EU-a sastali su se u Briselu da razgovaraju o situaciji u Gazi, ali nije bilo ni riječi o sankcijama ili odgovornosti. Završni komunike ponovio je uobičajene fraze: spremnost EU-a da podrži „trajni mir na Bliskom istoku zasnovan na rješenju dvije države“, poziv na „nesmetan humanitarni pristup“ i spremnost da se obnove misije EUBAM Rafah i EUPOL COPPS na granicama.
Umjesto institucija, posao okončanja evropskog saučesništva preuzeli su mladi Evropljani, koji su postavili prve protestne kampove ispred zgrade u kojoj su se lideri sastajali — na Schuman Squareu.
Sve što je EU željela
Čak i sada, u periodu koji se prikazuje kao „primirje“, izraelsko kolonijalno nasilje u Palestini se pojačava — i to ne samo u Gazi. Ipak, međunarodna zajednica, uključujući EU, i dalje posmatra bez ikakve akcije.
Na Zapadnoj obali, 21. oktobra, izraelski Kneset je usvojio nacrt zakona kojim se teritorija formalno anektira. Nasilje doseljenika raste u Jerusalimu i širom Zapadne obale dok palestinski farmeri započinju berbu maslina.
U Pojasu Gaze, tzv. „privremena žuta linija“ sada je poprimila fizički oblik, dijeleći Gazu na dva dijela — jedan od njih namijenjen za trajnu izraelsku kontrolu.
U međuvremenu, izraelske vlasti i dalje blokiraju isporuku pomoći koja spašava živote. Prema međunarodnim nevladinim organizacijama, gotovo 50 miliona dolara vrijedna osnovna roba i dalje stoji zarobljena na graničnim prelazima i u skladištima, onemogućena da stigne do preživjelih genocida. U Libanu izraelski zračni napadi i dalje odnose živote — među poginulima su i pripadnici mirovnih snaga UN-a na jugu zemlje.
Dana 22. oktobra, Međunarodni sud pravde (ICJ) izdao je važno savjetodavno mišljenje kojim je pozvao Izrael da ispuni svoju zakonsku obavezu i omogući ulazak humanitarne pomoći u Pojas. Uprkos tome, izraelske vlasti su očekivano odbacile odluku, proglasile je „političkom“ i ponovile da agenciji UNRWA neće biti dozvoljen rad u Gazi.
Šef diplomatije Komisije i portparol oboje su priznali da EU nema namjeru kazniti Izrael. Takav stav pokazuje da je evropski pristup promišljen i sistemski: uprkos nepobitnim dokazima o izraelskim zločinima — dokazima koji ruše proklamovane vrijednosti i moralne zahtjeve evropskih građana — EU nastavlja po starom, i to nakon dvije godine prvog genocida prenošenog uživo.
Tzv. mirovni proces omogućio je Uniji da ostane u svojoj „zoni komfora“: da se predstavlja kao najveći humanitarni donator palestinskih teritorija, dok istovremeno održava normalne odnose s izraelskim genocidnim režimom.
Također je omogućio EU-u da svoje saučesništvo prebaci na arapske vlade koje normalizuju odnose s Izraelom — uključujući Saudijsku Arabiju, koja bi 2026. trebala ugostiti drugi samit GCC-EU.
Ovakav pristup, koji ujedno predstavlja podsticaj i drugim arapskim i muslimanskim državama da slijede put normalizacije, odražava se i u nedavnim inicijativama poput osnivanja novog Komesara za Mediteran, formiranja Generalnog direktorata za Bliski istok, Sjevernu Afriku i Zaljev, pokretanja „Pakta za Mediteran“ i održavanja prvog zajedničkog samita s Egiptom i državama Zaljeva.
U suštini, Trumpov plan dao je EU-u sve što je želio: način da izgleda politički relevantno, da produži izraelski kolonijalni projekat i da izbjegne odgovornost za sopstveno saučesništvo u ilegalnoj okupaciji Palestine, uključujući i tekući genocid u Gazi.
Širom Evrope ljudi jasno poručuju da neće stajati po strani dok EU štiti Izrael od odgovornosti. Čak i nakon primirja, oni su i dalje na ulicama — marširaju, organizuju se, zahtijevaju sankcije i razotkrivaju licemjerje onih na vlasti.
Pored toga, pobjeda Zohrana Mamdania u New Yorku poslala je snažnu poruku narodima, pokretima odozdo i ljevičarskim partijama: prava transformacija nikada ne dolazi od institucija — ona se zahtijeva i gradi od strane ljudi koji odbijaju kompromis, koji se ujedinjuju kroz borbe i istrajavaju dok se pravda ne ostvari.
(TBT, TNA)
