Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
U treperavom sumraku El-Fašera, dijete steže čađavi lutak pored hrpe pepela gdje je nekad stajala njena kuća.
Majke se hrpe u hodnicima posljednje funkcionalne bolnice, užasnute da će sljedeći napad dronom odnijeti ranjene koje njeguju. Očevi kopaju grobove golim rukama, pokopavajući djecu na dvorištima razorene škole.
Tijekom 18 mjeseci, grad je izdržao opsadu koja ga je lišila hrane, vode i života. Kada su se konačno zatvorila vrata, nije ušla oslobođenje. Ušla je uništenje.
Svjedoci govore o muškarcima izvućenih iz kuća, ženama i djeci pogubljenim na ulicama, bolnicama bombardiranim dok su preplašeni civili tražili sklonište unutra.
Human Rights Watch dokumentirao je scene masovnih ubojstava, paljenja i pljački. UN je opisao napad kao “kampanju istrebljenja”. A iza snage koja je izvršila ovu strahotu stoji pokrovitelj čiji otisci prstiju prljaju svaki front sudanskog rata: Ujedinjeni Arapski Emirati. Ako su Snage brze podrške (RSF) vidljivi katibu, ruka koja ih vodi je Abu Dabijeva.
Ulijali su novac, oružje i političku pokrivenost u ratnu mašinu vođe RSF Mohammeda Hamdana Dagala – poznatog kao Hemeti – paleći sukob koji je rastrgao Sudan na komade.
Tamna historija Oružje i dalje stiže do komandanta RSF kroz porozne granice Čada i Libije, i zračnim letovima preko baza UAE-a u Somalilandu, održavajući rat koji je raseljen milijune i ispraznio institucije zemlje.
Čak je i britanska vojna oprema pronašla put do ruku RSF-a, otkrivajući tihu saučesnost Zapada u zločinima koje javno osuđuje. Korijeni RSF-a leže u najtamnijim kutovima moderne historije Sudana. Formirane pod bivšim predsjednikom Omarom al-Baširijem kao paramilitarna ruka Nacionalne službe obavještajnih i sigurnosnih službi, kasnije su integrirane u okvir vojske bez gubitka autonomije.
Njihov vođa, Hemedti, popeo se od skromnog trgovca devama do ratnog gospodara, od Baširovog izvršitelja u Darfuru do potpredsjednika Privremenog suverenoog vijeća Sudana.
Godine 2019., RSF je pomogao svrgnuti Bašira, pridruživši se prijelaznoj vladi dok je tiho očuvao svoju neovisnost i strane pokrovitelje. Taj krhki suživot s vojskom srušio se u aprilu 2023., kada su pregovori o reformi sigurnosti propali.
Ono što je uslijedilo nije bila samo vojna konfrontacija, već borba za opstanak nacije: država protiv plaćeničke snage koju je sama stvorila.
Otkako je narodni ustanak 2018. svrgnuo Bašira, Abu Dabi je intervenirao da sabotira sudansku revoluciju i skrene je sa svog puta.
Naoružao je i finansirao Hemedtija – komandanta Janjaweeda koji je nekad koristio Bašir da zdrobi Darfur – i nastojao iskoristiti tu istu brutalnu stručnost da uništi Sudan, razbije ga i dodatno podijeli, koristeći svoje naftne dolare kao oružje raspada.
Istraživanje Middle East Eye otkrilo je kako ova podrška funkcionira: kroz tajnu mrežu zračnih transporta, oružja i plaćenika. U luci Bosaso u Somaliji, emiratijski teretni avioni označeni kao “opasni” slijevaju i kreću pod okriljem noći, dio tajne operacije koja usmjerava oružje i borce u Sudan.
Kolumbijski plaćenici regrutirani od strane privatnih firmi sa sjedištem u UAE-u raspoređeni su pod komandom RSF-a na poljima ubijanja u Darfuru. Ovo nije proxy rat slučajno, već po dizajnu.
Ali Sudan je samo najnovija scena u dugogodišnjoj kampanji Abu Dabija protiv-revolucije.
Križarski pohod protiv-revolucije Brutalnost RSF-a prvi put je izvezena u Jemen, gdje su deseci hiljada sudanskih boraca raspoređeni pod emiratijskom komandom da vode UAE-ov rat za dominaciju. Tamo su iste jedinice Janjaweeda koje su nekad spalile Darfur postale instrumenti emiratijske ambicije, najamni mišići u regionalnom ratu koji je razbio još jednu arapsku naciju.
Odkako je Arapsko proljeće, Emirati – pod Mohammedom bin Zayedom – vode križarski pohod protiv-revolucije širom arapskog svijeta.
Finansirali su pučeve, naoružavali milicije i podsticali proxy ratove da zaustave demokratske promjene i očuvaju autoritarni poredak regije.
Njihova vanjska politika postala je jedna od preventivne sabotaže, osiguravajući da nijedna revolucija ne uspije, nijedna demokratija ne preživi, i da nijedna sloboda ne puca korijen koji bi mogao priprijetiti monarhije Zaljeva.
U Egiptu, finansirali su puč koji je doveo predsjednika Abdel Fataha el Sisi-ja na vlast i vratio vojnu vladavinu.
U Tunisu, podržali su preuzimanje moći od strane Kaisa Saieda 2021., gušeći posljednju preživjelu demokratiju arapskog svijeta.
A u Libiji, otišli su korak dalje – ponovljeno kršeći međunarodno pravo da instaliraju novog autokrata. Izvještaj UN-a dokumentirao je ponovljena kršenja embarga na oružje u Libiji od strane UAE-a: helikoptere za napad, drone i sustave raketa tajno isporučene Libijskoj nacionalnoj armiji (LNA) Khalife Haftara, eskalirajući rat i omogućujući zapljenu strateških teritorija. Uzork je sada nemoguće poreći.
The Wall Street Journal detaljno je opisao kako emiratijske linije snabdevanja oružjem jačaju sudansku miliciju optuženu za genocid, ogledalo libijskog scenarija. U međuvremenu, paralelna priča razvijala se u Gazi, ona koja spaja “humanitarne” optike s inženjeringom zatvora.
Dokazi sugeriraju da je UAE upleten u Izraelov plan da sravni istočni Rafah i podigne “humanitarni grad” da zatvori 600.000 Palestinaca, “koncentracijski logor” po svakoj poštenoj mjeri.
Mondoweiss prati ovo od Izraelove operacije pod kodnim nazivom Gallant Knight 3 do pojave “Popularnih snaga” Abu Šababa kao lokalnog proxy-a da policira ogradu.
Da bi opskrbio ovaj zatvor bez rešetki, UAE je izgradio šest postrojenja za desalinizaciju u egiptovskom al-Arishu, sa ukupnim kapacitetom navodno dovoljnim za više od 600.000 ljudi – upravo brojku koju su ponovili izraelski dužnosnici i simpatetični mediji. Emiratijska državna pokrivenost hvali ovo kao dobrotvornost.
U kontekstu, izgleda kao infrastruktura za masovno zadržavanje. Niti je Abu Dabi samo stajao po strani dok je Izrael vodio genocidni napad. Pomogao je održavati Izraelove arterije otvorenim.
Sa Crvenim morem osporenim, Izrael se prebacio na kopneni transport iz Indije preko UAE-a da zaobiđe napade Huta u Jemenu.
Izvještaji i nastavci detaljno su opisali rute kamiona koje vode iz luka Zaljeva do Haife. Na aerodromu Ben-Gurion, dok su većina avioprijednost suspendirala usluge, emiratijski prijevoznici nastavili su letjeti, efektivno služeći kao lifeline za izraelsko putovanje tijekom rata.
Ideološko partnerstvo Ovo partnerstvo nije samo logističko; ono je ideološko i komercijalno.
Izraelske i emiratijske online mreže radile su u tandemu da oblikuju narative oko Sudana i Gaze, ciljajući sudansku vojsku čak i dok su masakri RSF-a rasli u El Fašeru. S industrijske strane obrane, firme se šire unutar UAE-a, zatežući dvosmjerni tok novca, tehnologije i obavještajnih podataka. Izraelska obrambena firma Controp otvara podružnicu u UAE-u, čineći je najnovijim simbolom ovog produbljivanja sigurnosnog zagrljaja.
Sve dok emiratijski vladari hvale svoj “model razvoja” kao “svijetli primjer za regiju”: autoritaran, anti-politički, natopljen potrošačstvom i spektaklom.
To je fasada napretka izgrađena na represiji. Miritelja modernosti koja skriva mašineriju tiranije.
Oni propovijedaju da je prosperitet bez slobode put naprijed za Arabe. Ali realnost koju njihov model proizvodi je fragmentacija, nemiri i proljeće krvi.
Emirati ne djeluju sami. Postali su Izraelov najznačajniji regionalni partner, saučesnik u dijeljenom projektu raspada. Zajedno ulažu u haos: paleći građanske sukobe, naoružavajući frakcije i pretvarajući nered u priliku.
Kroz novac, plaćenike i propagandu, oni postavljaju sekte protiv sekti, plemena protiv plemena, svodeći nacije na sukobljene feudalne posjede nad kojima Izrael vlada apsolutno.
Dominacija kroz podjelu Plijen je i strateški i materijalan. Sudansko zlato teče kroz kanale RSF-UAE; libijska nafta i jemenske luke tiho se apsorbiraju pod krinkom “investicija”. Izraelske i emiratijske kompanije profitiraju od opljačkanih resursa i mreža kontrabande koje cvjetaju u haosu koji su pomogli stvoriti. Za Izraelovu vladu krajnje desnice, cilj je dominacija kroz podjelu. Za UAE, to je posuđena moć: iluzija carstva kroz služenje jednom. Oba vide regiju ne kao suverene nacije, već kao prilagodljive teritorije, mozaik oslabljenih entiteta zrelih za manipulaciju. Od male zalivske kneževine, Abu Dabi se preoblikovao u regionalnog miješača, upletenog u svaki sukob od Jemena do Libije do Sudana. Ironija je da sebe zamišlja kao veliku silu, opijen bogatstvom, ohrabren savezom s Izraelom i uvjeren da će izvoz kriza štititi od promjena. Ali geografija i historija ne nude takvu zaštitu. UAE ostaje mala država koja se igra carstva, vodeći ratove izvan svojih mogućnosti i privlačeći posljedice koje ne može sadržati. Vatre koje je zapalio u Sudanu, Libiji, Jemenu i dalje neće zauvijek gorjeti prema van. Ranije ili kasnije, svaki podmetatelj požara susreće svoj vlastiti plamen. Oni koji grade moć na plamenovima uvijek završe progutani njima.
(TBT, MEE)
