Piše: Lamis Andoni, thebosniatimes.ba
Raskol između američkog predsjednika Donald Trump i izraelskog premijera Benjamin Netanyahu je stvaran. Međutim, da bi se shvatio, treba ga vidjeti onakvim kakav jeste: ne kao sukob principa, nego kao sukob prioriteta.
Trump i američki establišment žele proširiti Abraham Accords, naročito kako bi pridobili Saudijska Arabija. Tel Aviv, u međuvremenu, opsjednut je ubrzavanjem svog projekta naselja, počevši od aneksija velikih dijelova teritorije na Zapadnoj obali.
Ispod toga leži druga napetost. Izrael želi izbrisati svaku priču o palestinskoj državi, dok SAD, iako nikad ozbiljne u pogledu palestinskog suvereniteta, inzistiraju na održavanju iluzije. Za Washington ta iluzija je koristan poluga prema arapskim prijestolnicama; za Izrael je to prepreka.
Trumpov plan je čak u devetnaestoj klauzuli nagovijestio tu iluziju: nakon određenih “uslova”, država bi jednog dana mogla nastati. Ipak, aneksija bi razbila čak i tu fatamorganu.
Trump — čovjek poznat po lažima — iskren je u jednoj stvari: svojoj obećanju arapskim državama da će spriječiti Izrael da anektira zemlju na Zapadnoj obali. Ali njegova iskrenost je taktička, ne moralna. Suzdržanost koju nudi je privremena, pauza namijenjena očuvanju puta ka proširenju Abrahamovih sporazuma. To nije strateški stav, samo proračun.
Netanyahu, u međuvremenu, želi prisiliti svijet da prihvati kako je Zapadna obala dio Izraela, izvan dosega UN-rezolucija ili međunarodnog prava. Za njega aneksija nije karta za pregovore nego prirodni sljedeći korak u dovršavanju sionističkog projekta.
Obojica traže arapsku pokornost izraelskoj hegemoniji. Ipak, Washington je naučio da arapski lideri, iako sućutni, ostaju oprezni. Boje se da bi produbljivanje normalizacije — koje treba prijeći iz službene politike u prihvatanje naroda — moglo imati suprotan efekat nakon razaranja u Gazi, trajnih izraelskih napada, prisvajanja sirijskih i libanskih teritorija i agresije protiv Katara. Aneksija Zapadne obale sada, plaše se, može raznijeti iluziju mira na kojoj počiva sama normalizacija.
Za SAD, ta iluzija je vitalna. Abrahamovi sporazumi nisu samo o priznanju nego o institucionalizaciji regionalnog poretka, vojnog i sigurnosnog saveza pod vodstvom Izraela, uz arapsku suglasnost da on ima suverenitet nad cijelom historijskom Palestinom.
Netanyahu, međutim, ne vidi potrebu za arapskim pristankom. On vjeruje da će sila, a ne diplomacija, nametnuti izraelsku supremaciju. Njegov politički opstanak ovisi o tome: pokazati snagu, ne popuštati, dokazati da će poraženi i podijeljeni Arapi ipak pohrliti da prave dogovore s njim.
I do sada ima razloga da misli da je u pravu. Rat u Gazi nije zaustavio normalizaciju; nijedna arapska država nije suspendirala trgovinske ili energetske veze. Naprotiv, saradnja — naročito s Ujedinjeni Arapski Emirati — proširila se. Izraelski analitičari to pomno prate, uvjereni da aneksija možda može usporiti proces, ali neće ga zaustaviti.
Izrael je zaključio da nijedna arapska država koja je normalizirala odnose nije prijetila da će ih obustaviti, čak ni nakon rata za uništenje u Gazi, upada u Siriju i Liban, ili kampanja rušenja i naseljavanja širom Zapadne obale.
Ipak, sionistički i pro-izraelski krugovi u Washingtonu i dalje upozoravaju administraciju Trumpa da Netanyahuovo bezobzirno ponašanje može uništiti sve. Oni znaju da arapski lideri teško mogu produbiti normalizaciju dok Izrael ugrožava regionalnu stabilnost i otvoreno preziru njihove sigurnosne brige. Ti lideri ne vjeruju da njihovi sporazumi mogu ograničiti Netanyahuove ekscese, i shvataju ozbiljno njegove prijetnje proširenjem u Siriju, Liban i čak Jordan — prijetnje koje su već počele da se ostvaruju.
Arapske vlade su uspjele, za sada, suzbijati javnu simpatiju prema Palestincima i potisnuti popularni otpor vezama s Izraelom. Ipak, svjesne su ljutnje koja vre ispod površine i može eruptirati ako izraelske agresije nastave. Upravo taj strah je naveo pro-izraelske krugove u Washingtonu da pritisnu Trumpovu administraciju da blokira, ili bolje rečeno, odgodi, izraelsku aneksiju zemalja Zapadne obale.
Trump je na kraju bio uvjeren. Arapski lideri su mu direktno prenijeli poruku: aneksija bi učinila normalizaciju politički nemogućom. Stoga je obećao da će je spriječiti, barem privremeno.
Ova razmjena — arapski otpor aneksiji i Trumpov taktički odgovor — otkriva da arapska pozicija još uvijek može utjecati na Washington. Sjedinjene Države ne mogu jednostavno prijetiti svakoj arapskoj vladi ili prekinuti svu pomoć. Potrebna im je njihova saradnja da ostvare svoje regionalne ciljeve, a ta saradnja ovisi o određenom stepenu stabilnosti. Ako haos koristi Washingtonu, popularna ljutnja može biti tolerisana, ali ako je cilj stabilnost, nekontrolisana izraelska agresija postaje teret i za SAD.
Trumpov odgovor na zabrinutosti arapskih lidera, naročito Katara, Jordana i Egipta, otkrio je da su mogli učiniti više, ali su izabrali da ne čine. To je, međutim, druga priča.
Ono što je važno ovdje jest da je Trump razumio dva ključna uvjeta za održavanje Abrahamovih sporazuma: održavanje primirja i sprječavanje Izraela da anektira zemlje Zapadne obale. Projekat normalizacije ima za cilj integraciju Izraela u region i prikazivanje ga kao “autohtone” države, a ne kolonijalne koja se širi izbacivanjem prvobitnog stanovništva sa zemlje.
To je bio dugogodišnji san Izraela, ali Netanyahu više izgleda nije zabrinut za izgled. On zamišlja sebe na ivici sveobuhvatne istorijske pobjede.
Ta fantazija nije njegova sama; Trump je dijeli. Ipak, Trumpovo vlastito ego je veće. On sada vidi Netanyahua kao prepreku svojim ambicijama, čovjeka koji dovedenjem u pitanje onoga što Trump smatra da je izgradio i zaštitio, ugrožava cijelu priču. Mnogi u sionističkim i pro-izraelskim krugovima se slažu: žele da Trump spasi Izrael od Netanyahua.
Trumpov gnjev je stoga iskren. On i njegovi saradnici, podržani od uticajnih figura iz Washington Institute for Near East Policy, jedne od centralnih bastiona sionističkog utjecaja u Washingtonu, odlučni su da ne dozvole da Netanyahu ugrozi i američke i izraelske interese.
Ta podjela bi trebala biti mudro iskorištena od strane arapskih država, bez iluzija: neće promijeniti strateški savez Washingtona i Izraela. Ipak, nemam iluziju da će oni nešto učiniti.
Ipak, arapske države, ma koliko voljno-nezadovoljne bile, mogu zauzeti minimalan stav: javno odbiti izraelsku aneksiju zemljišta Zapadne obale i bilo kojeg teritorija iz Gaze, i potvrditi svoju negaciju priznavanja izraelske suverenosti nad okupiranom palestinskom zemljom. Bar mogu povratiti jezik prava kao oružje mira: pravno, diplomatski i moralno.
To oružje dobiva snagu ako arapske države djeluju podnošenjem tužbe protiv Izraela i njegovih naselja kao kršenja međunarodnog prava. Ne da brane samo Palestinu, nego da brane same sebe. Jer ako ne djeluju, prijetnja neće zaobići njihove režime, niti region koji tvrde da štite.
(TBT, TNA)
