Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Ništa ne otkriva pravu prirodu cionizma jasnije od godišnjih napada izraelskih naseljenika tokom berbe maslina na Zapadnoj obali.
Ove godine napadi su posebno bijesni.
Nakon dvije godine genocidnog rata u Gazi, svaka kočnica je otpala u njihovom pokušaju da očiste palestinsko selo i selo od njegovih starosjedilaca.
Gotovo jednako kao i palestinska zastava, maslina je simbol vlasništva koji jedna generacija Palestinaca prenosi na drugu. Izraelci svih političkih i vjerskih pravaca odlučni su da taj simbol unište.
Afaf Abu Alia, 53-godišnja Palestinka koju su izraelski naseljenici udarali po glavi, rekla je:
„Kad sijeku naša stabla maslina, osjećam kao da nam vade oči. Maslina nam je dragocjena – kao naša vlastita djeca.“
Ovi pogromi nad Palestincima su čisti etnički napadi, osmišljeni samo da ih natjeraju da napuste svoju zemlju. Nijedan „prijatelj Izraela“ ne može tvrditi suprotno.
Ovdje nema ničeg „odbrambenog“. Bande naseljenika love palestinske civile kao lovinu.
To pokazuje koliko je mit o „sigurnom utočištu za Jevreje“ licemjeran. Nema govora o tome da je to djelo male ekstremne grupe – paljevine automobila, prebijanja i ubistva rezultat su zajedničkog napora cijelog sistema, ključnog za zakonodavne pokušaje aneksije.
Nema stvarne opozicije aneksiji
Osim naseljenika i civila koji dolaze sa metalnim palicama, tu su i vojnici koji pucaju na Palestince, granična policija koja hapsi žrtve, a ne napadače, i sprječava ambulante da preuzmu tijela ubijenih.
Tu su i Shin Bet, izraelska zatvorska služba, sigurnosni koordinatori u naseljima, vojni ured za vezu, sudovi – i, naravno, prošle sedmice, sam Kneset.
Parlament je usvojio preliminarno čitanje dva zakona. Prvi predviđa primjenu izraelskog suvereniteta na sva naselja na okupiranoj Zapadnoj obali.
Vladajući Likud se formalno usprotivio, iako je poslanik Yuli Edelstein prekršio partijsku disciplinu i dao odlučujući glas za prijedlog.
Edelstein je rekao da podržava mjeru jer je „izraelski suverenitet nad svim dijelovima naše domovine dnevni prioritet“ i pozvao sve „cionističke frakcije da glasaju za“.
Drugi prijedlog, ograničenijeg dometa, predložio je sekularni nacionalista Avigdor Lieberman – aneksiju velikog naselja Ma'ale Adumim. On je tvrdio da je „najsigurniji način da se proguta okupirana Zapadna obala – korak po korak, kriška po kriška“.
„Ma'ale Adumim predstavlja najširi nacionalni konsenzus u izraelskom društvu. U pogledu primjene suvereniteta, bolje je početi s onim što svi podržavaju – Ma'ale Adumim, Ariel, Guš Ecion i Jordanska dolina.“
Ovaj zakon, primijetite u Evropi i SAD-u, podržali su i tzv. opozicioni lideri Yair Lapid i Benny Gantz.
Dakle, nema stvarne opozicije aneksiji – ona uživa dvostranačku podršku.
Visoki članovi vlade, ministar pravde Yariv Levin i ministar odbrane Israel Katz, također su podržali aneksiju. Prošlog ljeta, Kneset je ogromnom većinom glasova usvojio i neobavezujuću rezoluciju o „primjeni izraelskog suvereniteta“ na Zapadnoj obali.
Čak je i saopštenje Likuda, koje je te zakone prozvalo „političkim cirkusom“ kako bi se izbjeglo sramoćenje vlade tokom posjete američkog potpredsjednika JD Vancea, otkrilo pravo stanje:
„Mi jačamo naselja svakodnevno – djelima, budžetima, gradnjom, industrijom, a ne riječima. Pravi suverenitet će se postići kad stvorimo političke uvjete da se naš suverenitet prizna – kao što je to učinjeno na Golanskoj visoravni i u Jerusalemu.“
Bezalel Smotrich, ministar finansija i faktički kolonijalni guverner Zapadne obale, nije se uznemirio zbog Trumpovog protivljenja aneksiji.
Trump je upozorio da bi Izrael potpuno izgubio podršku SAD-a ako bi anektirao Zapadnu obalu, jer bi to prekršilo obećanja data arapskim liderima.
Smotrich, koji više nije „ekstremni vjerski cionista“, nego glas samog izraelskog političkog mainstreama, rekao je da je samo pitanje vremena kada će Trump „doći pameti“, kao što je to učinio kada je priznao izraelski suverenitet nad Golanskom visoravni.
Gorka berba
Sezona berbe maslina tek je počela i traje do decembra, ali pogromi su već imali dramatičan učinak.
Palestinska komisija za otpor zidovima i kolonizaciji dokumentovala je 158 napada naseljenika od početka berbe u oktobru, izvedenih pod zaštitom izraelske vojske.
Palestina obično proizvede između 17.000 i 22.000 tona maslina, ali se ove sezone očekuje samo 7.000 tona, najmanje u posljednjih nekoliko decenija.
Od početka godine spaljeno je ili iščupano 10.000 stabala maslina, od kojih zavisi gotovo polovina palestinskog stanovništva.
Ali prava meta Smotricha nije samo drvo – već zemlja na kojoj ono raste.
Ključ njegovog plana da anektira 82% okupirane Zapadne obale jeste princip: „maksimum zemlje s minimumom Arapa“.
Pogromi su već otjerali Palestince sa jedne petine zemlje koju su još držali.
Masline pokrivaju oko 550.000 dunuma (oko 136.000 ari) od ukupno 1,2 miliona dunuma obradive zemlje.
U posljednje dvije godine, nasilje izraelske vojske i naseljenika spriječilo je poljoprivrednike da pristupe na 110.000 dunuma.
Dakle, bez obzira na poricanja Likuda ili Trumpove prijetnje, Smotrichov plan se sprovodi – možda ne brzinom kojom bi on želio, ali pravac je jasan.
Nasljedstvo Abbasa
Ako sjedite u Ramallahu, Smotrich predstavlja egzistencijalnu prijetnju svakome ko dođe nakon starog predsjednika Mahmouda Abbasa – i to je sada jasno nakon dekreta koji je izdao u nedjelju.
U odgovoru na nagađanja da bi Abbasov rival u Fatahu, Marwan Barghouti, mogao biti oslobođen nakon više od 20 godina u izraelskom zatvoru, te da Trump ozbiljno razmatra molbe Barghoutijeve supruge Fadwe, Abbas je izdao dekret koji zatvara vrata svakoj mogućnosti izbora ili konkurencije.
U dekretu stoji da, ako predsjednik više ne može obavljati dužnost, položaj „privremeno“ preuzima Hussein al-Sheikh, zamjenik predsjedavajućeg Izvršnog komiteta PLO-a.
Riječ „privremeno“ je u arapskom svijetu uvijek sumnjiva.
Sheikh, koji je glavni kontakt Izraela za civilne poslove na Zapadnoj obali, provjeren je i odobren od strane i Tel Aviva i Washingtona.
U posljednjoj anketi, samo 18,9% Palestinaca podržalo bi njegovo imenovanje. U direktnom dvoboju, Barghouti bi ga pomeo.
Ali ankete za Abbasa ne znače ništa: nije dopustio izbore već 21 godinu, a Palestinski zakonodavni savjet je raspustio nakon izbora 2006. godine, kada je Hamas osvojio 74 od 132 mjesta, dok je Fatah dobio samo 45.
Zatvaranje parlamenta bio je još jedan razlog za nedjeljni dekret: prema osnovnom zakonu, u slučaju spriječenosti predsjednika, zamjenjuje ga predsjednik parlamenta.
Sada – više ne.
Sve je to za Abbasa „posao kao i obično“. Kao da genocid u Gazi nije ni postojao, i kao da egzistencijalni napad na Palestinsku upravu nije u toku.
Šutnja Palestinske uprave
Palestinska uprava odgovorila je na genocid u Gazi – šutnjom.
Iako nominalno progoni Netanyahua i bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta za ratne zločine u Međunarodnom krivičnom sudu, Abbasova politika ostaje ista: potpuno isključivanje Hamasa iz bilo kakve vlade jedinstva.
Drugi čelnici Fataha, na međunarodnim skupovima, barem pažljivo priznaju da Hamas mora „na neki način“ biti uključen u proces pronalaska novog lidera.
Ali ne i Abbas – on očito smatra da su grupe otpora veća prijetnja njegovoj vlasti nego što je to sam Izrael.
Kao i Netanyahu, čiji je najveći uspjeh uništenje palestinske države još u povojima, Abbasov najveći uspjeh je njegovo uporno držanje vlasti – 21 godinu nakon što ju je faktički izgubio.
Saudijski izvještaj i licemjerje
Protivrječnosti između marginaliziranja Hamasa, dodatnog potčinjavanja Palestinske uprave Izraelu i istovremenog „ostvarenja“ palestinske državnosti unutar granica iz 1967. godine, jasno su prikazane u unutrašnjem izvještaju saudijskog ministarstva vanjskih poslova, koji je procurio u Middle East Eye.
Saudijska Arabija u tom izvještaju navodi da Hamas „utiče na opstrukciju mirovnih napora i produbljuje podjele“, te stoga treba biti isključen.
Dokument, napisan na arapskom jeziku, očigledno je bio namijenjen arapskim delegacijama na Generalnoj skupštini UN-a u New Yorku.
Smotrich se narugao saudijskim pokušajima da uslovljavaju normalizaciju odnosa palestinskom državom:
„Samo nastavite jahati svoje deve po saudijskoj pustinji. Mi ćemo nastaviti razvijati našu ekonomiju, društvo i državu – sa svim onim u čemu smo najbolji.“
Šta slijedi?
Sam Barghouti ostaje nepoznanica. Hoće li, ako ikada bude oslobođen, moći povesti palestinski pokret i biti ozbiljno shvaćen od Izraela – tek treba vidjeti.
U prošlosti, Izrael je jednostavno ubijao vođe poput Yassera Arafata – za kojeg se danas široko vjeruje da je otrovan – kada bi pokušali da kombinuju otpor i pregovore.
Postoji svaki razlog da Izrael pokuša ubiti i Barghoutija, u zatvoru ili van njega, ako bi ikada postao ozbiljan kandidat za vlast u Ramallahu.
Ali ako Barghouti – ili neko poput njega – uskoro ne preuzme kontrolu nad Fatahom, Abbas će povući sa sobom ne samo Fatah, nego i sve palestinske institucije: Palestinsku upravu (PA), Palestinski zakonodavni savjet (PLC) i Palestinsku oslobodilačku organizaciju (PLO).
Da li je ta vrlo realna perspektiva zaista u interesu onih unutar Fataha koji sada mudro šute?
Hamas i grupe otpora imaju sve šanse da nadžive Abbasa – u Gazi, na Zapadnoj obali i u dijaspori.
Sve što Abbasa još čeka jeste da premješta stolice na palubi Titanika.
Čak i on to sada mora vidjeti.
(TBT, MEE)
