Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Sve što se za posljednje dvije godine dogodilo u Izraelu prelomilo se na proslavi završetka rata u Knesetu. Bila je to orgija ulagivanja, samoljublja, opijenosti i poricanja. Osim ogromne radosti zbog oslobađanja talaca, novo poglavlje donosi još istog: vidite kako smo sjajni, ne gledajte nikog osim nas. Opijenost pobjedom prerasla je u nadmenost: kako smo lijepi, mi Izraelci.
Glas prosvećenih Izraelaca Uri Misgav objavio je na svojoj FB stranici: „Pobjeda duha nad očajem, svjetla nad tamom, dobra nad zlom.“ Baš tako. Dok je on sklapao svoj poetski post, stotine hiljada ljudi sa zavežljajima kretalo se preko uništene zemlje ka mjestima koja su jednom bila dom. Stotine drugih je oslobođeno iz izraelskih zatvora, ali za njih nije bilo prostora u izraelskim medijima koji su nastavili sa svojom propagandom koja poništava Gazu u ratu i u miru. Vidi se samo 20 oslobođenih Izraelaca. Ostali nisu ljudi, oni nemaju porodice koje ih vole i koje plaču. Nismo vidjeli prizor oslobođenog zatvorenika koji je stigao u Gazu i saznao da su mu žena i deca ubijeni u bombardiranju.
Veliki slon je stajao na sred plenarne sjednice u Knesetu, ali niko se nije usudio da ga pogleda. Predsjednik Kneseta Amir Ohana, premijer Benjamin Netanyahu i čarobnjak ovog žanra Jair Lapid su se nadmetali u hvalospjevima. Čak i u ovakvim trenucima Izrael nema opoziciju, osim predstavnika Hadaša koji su naravno izbačeni iz sale. Trebalo je slaviti, bilo je šta da se proslavi, ali je morao nastupiti trenutak u kome će neki od govornika skupiti hrabrost i reći istinu. Kazati nešto o najvećim žrtvama rata čiji kraj se slavi.
Benjamin Netanahu i Donald Trump je trebalo da spomenu pustoš koju je izraelska vojska ostavila iza sebe. Da se pokaju, da se izvine, preuzmu odgovornost, priznaju krivicu, bol, da obećaju promjenu i odštetu žrtvama. Nešto. Umjesto toga smo dobili Lapida koji s desna nadmašuje i Netanahua i Ohanu. Trudeći se da se najviše od svih dodvori Trumpu deklamovao je: nije bio genocid, nije postojala namjera izgladnjivanja. Nije bilo namjere izgladnjivanja Lapide? Kako se usuđuješ da to kažeš? Na osnovu onoga što je državni vrh izgovorio i ispunio? „Stanovnici Gaze nemaju struju, hranu, nemaju vodu ni gorivo… borimo se protiv ljudskih životinja pa se tako i ponašamo“, rekao je na početku rata bivši ministar odbrane Joav Galant, a Lapid ponovio na svoj način: „Imali smo državu i vojsku koje su se borile protiv terorista koji šalju svoju djecu da ginu zbog medijske slike mučenika.“ Sa takvom opozicijom, zašto bismo rušili vladu?
Trebalo je da bude drugačije. Nepodnošljivo je da dobijemo završetak rata bez prihvatanja istine o njemu. Sati scena opijenosti iz Kneseta, u medijima kič i smrt, bez imalo kajanja za sve što smo učinili. Koliko bi moćan bio Izrael da se drugačije ponašao i da se barem progovorilo o tamnoj strani ovog rata? Da se podsjetilo na bol Gaze. Da se preuzeo makar dio odgovornosti za njenu sudbinu.
To praznično veče nije ispunilo naša očekivanja. Netanahu je odbio da ide u Šarm el Šeik, a u Knesetu su nastavili da prikrivaju zločine. Tako se ne otvara novo poglavlje.
Ipak, ovo jeste vrijeme nade. Tokom jutarnjeg intervjua na Radio Fransu sa novinarem iz izbjegličkog kampa Nuseirat na trenutak se čulo kukurikanje pijetla. Prvi put je pijetao bio glasniji od bombi, a to je razlog za slavlje, pa čak i za neku nadu. Pijetao je zapjevao u Nuseiratu i to vrijedi više od svih lažnih govora.
(TBT, Haaretz)
