Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Zamislite dvije različite scene seksualnog zavođenja i aktivnosti. U prvoj, upoznajem nekoga u kafiću; čini se da se sviđamo jedno drugom i dugo razgovaramo. Dogovaramo se da se sutra ponovo vidimo. Tokom našeg slijedećeg susreta, nastavljamo razgovarati o općim temama – filmovima, muzici, politici, ekologiji – ali već se osjeća seksualna privlačnost. Kad jedno od nas preduzme rizičan korak i predloži seks, drugo prosto klimne glavom. Odlazimo u stan jednog od nas i strastveno se ljubimo u liftu. U stanu, frenetično skidamo odjeću jedno sa drugog i nervozno se upuštamo u naš prvi odnos, poslije čega slijede nježnosti sve dok ne budemo spremni za novu rundu – to je uobičajeni scenario u današnjem društvu.
Sad zamislite drugačiju scenu. Sam sam kod kuće i osjećam potrebu za seksom, pa objavljujem svoj profil na nekoj platformi. Brzo pronalazim osobu spremnu za odnos, ali se nećemo fizički sresti. Svako od nas uzima pilulu koja širi neuronske veze u mozgu; biramo isti virtuelni prostor u kojem stupamo u interakciju kao digitalno izmjenjene verzije sebe samih – naša tijela bolje izgledaju i bolje funkcioniraju. Stavljam uređaj nazvan „pametni kondom“, jedno od mnogih tehnoloških unapređenja tijela, pa pokrećemo interakciju, dok izvodimo slične nespretne pokrete svako u svojoj običnoj, svakodnevnoj realnosti. (Nespretan opis otkriva da nisam učestvovao u takvim događajima.) Šta se dešava u prelazu iz prve u drugu scenu?
Mediji nas bombardiraju nagađanjima o tome kako će vještačka inteligencija utjecati na naše živote koje osvaja kao neka strana sila. Umjesto da poboljša funkcije naših tijela i mašina i time smanji stres i poveća naše uživanje u životu – kažu nam da će vještačka inteligencija preuzeti dominaciju nad našim najdubljim osjećanjima i željama. Iako nam se čini da živimo u eri seksualnih sloboda, nema mnogo tekstova o „transformacijama naše društvenosti i seksualnosti pod uticajem digitalnih tehnologija“, to jest o „načinima na koje pametni uređaji i platforme utiču i proizvode normativne sisteme koji menjaju načine na koje stupamo u odnose sa drugim ljudima“. Knjiga Kristijana Damata „Umnožavanje organa – tijelo, tehnologija, identitet, želja“ bavi se upravo tom temom u svim njenim raznim dimenzijama, od zadivljujućih analiza novih tehnologija do širih posljedica digiseksualnosti.
Nove tehnologije u oblasti digiseksualnosti – virtuelni seks (teledildonika), pametni kondomi i interfejsi koji povezuju naš mozak sa računarom – utiču na te aspekte savremenog života mjerenjem uspjeha, gejmifikacijom, kontrolom i predviđanjem učinka, izazivanjem emocija i promjenom utroška vremena. Te tehnologije su prevrednovale način konstruiranja naših želja, koje postaju statistički mjerljive i predvidljive.
Na općijem nivou, Damato pokazuje kako je digiseksualnost ukorjenjena u široko rasprostranjenoj nelagodi od kontakta, takozvanoj telesnoj proksemiji: lošem osjećanju u vlastitoj koži, averziji prema dodiru koja rezultira izbjegavanjem odnosa sa drugim ljudima. Zamjena čulnog iskustva tehno-semiotskom razmjenom mjenja našu percepciju a samim tim i naše želje. Ovaj pomak ka digiseksualnosti mjenja samu percepciju stvarnosti. „Fizička stvarnost postoji, ali je sve manje primarni predmet našeg investiranja, uključujući i naše želje – to je kabasti talog sa kojim ne znamo šta da radimo“. Tijelo zato „više nije neophodno za komunikaciju“ i postaje „sramotan višak u komunikaciji, masa koju bismo rado zbacili sa sebe“. Damatova analiza se fokusira na trenutak kada se ova promjena dešava: kada naše tijelo više nije „ono što jesmo“, mjesto gdje je smešteno naše ja, već se doživljava kao nešto spoljašnje – tako da smo „ono što jesmo“ prije u digitalnom prostoru nego u svojim fizičkim tijelima.
Moglo bi se pomisliti da će nestanak tijela osiromašiti ljudsku kulturu ili, naprotiv, da je ljudska kultura obogaćena odricanjem od fizičkog prisustva drugih. Damatova namjera nije da razriješi ovu dilemu, već da otvori nove puteve za istraživanje i promišljanje dubljeg pitanja: da li će ova promjena u percepciji omogućiti pojavu nove ontologije ili nestanak tijela vodi trajnom nestanku ljudskog života?
Moje pitanje glasi: zašto ne oba istovremeno? Pojavit će se nova ontologija – svijet u kome će ljudski život kakav smo dosad poznavali nestati. Kultura će biti i osiromašena (gubitak tijela takođe znači gubitak duhovnosti kakvu znamo) i obogaćena širenjem prekomjernih fantazija.
Prva greška koju treba izbjeći jeste tumačenje promjene kojoj svedočimo kao prelaska sa organskog na nematerijalno. Marks je pogriješio kada je tvrdio da ljudi napreduju od animalnosti ka čovječnosti, od instinktivnog ka svjesnom djelovanju, posmatrajući premoderne faze našeg razvoja kao „primitivne oblike rada koji nas svode na puku životinju“. Ali čak i ovi drevni oblici postojanja znače radikalni raskid sa prirodom – „metabolički raskol“ je već prisutan, pri čemu je „metabolizam“ drevnih društava uvijek bio utemeljen u simboličkom velikom Drugom i reguliranoj razmjeni sa njim. Sjetite se Asteka i Inka, čiji je društveni metabolizam reguliran ogromnim simboličkim aparatom koji je kulminirao žrtvenim ritualima: ljudska žrtva se smatrala neophodnom za obnovu prirodnih ciklusa (ponovnog izlaska sunca itd), dok je žrtva po definiciji poremećaj metabolizma. Ukratko, kultura je raskid sa životinjskim svijetom, naročito kad je utemeljena u prirodnim ritmovima godišnjih doba, projektujući svoja značenja u prirodu. U svojim „antropološkim“ spisima, Frojd zaključuje da je seksualnost istinski metabolički raskid (između prirode i kulture): ljudska seksualnost je inherentno samosabotirajuća; ona uključuje paradokse želje koji „prirodnim“ ciklusima nameću nasilni ritam; Frojdov naziv za te paradokse je – nagon prema smrti.
Predigitalna želja ukorenjena u našim tijelima (i tijelima drugih) nije organska u smislu direktnog biološkog odnosa. Organizirana je oko žarišnih tačaka – erogenih zona. Kako Lakan dosljedno ukazuje, psihoanaliza nas ne uči ničemu novom o našim tijelima kao organizmima; ona poučava o tijelu kao površini libidinalnih investicija, strukturiranih prema simboličkim fikcijama i fantazijama. Lakanov koncept sublimacije je ovde ključan jer se suprotstavlja standardnoj predstavi o sublimaciji kao izmještanju libidinalne energije iz seksualne aktivnosti u duhovnu ili kulturnu aktivnost (na primjer „umjesto da nekoga napastvujem ja pišem žestoku kritiku“). Ali za Lakana sublimacija nije deseksualizacija: to je uzdizanje objekta na nivo Stvari, nemogućeg/stvarnog objekta želje. Želja je stoga inherentno neorganska ili metafizička: njeni objekti imaju skrivenu nevidljivu dimenziju.
Šta se dešava sa tom dimenzijom u digitalizaciji svakodnevnog života? Tu je paradoks: virtualizacija (dematerijalizacija) i desublimacija. Digitalizacija, sa hemijskim i tehničkim dopunama, fundamentalno menja seksualnu praksu i iskustvo. Ona umnožava naše iskustvo, proizvodeći krajnje intenzivirane oblike seksualnosti koji su ranije bili nezamislivi. Evo ekstremnog primjera: jedan njujorški hirurg se specijalizirao za rascepljenje penisa, što omogućava istovremenu penetraciju dva partnera. Ta intenzifikacija nije samo zamišljena, već ima stvarno dejstvo na mozak, ponekad direktno inducirano hemijom ili drugim intervencijama; naše fantazije se ostvaruju u virtualnosti kao iskustvenoj stvarnosti: „Virtuelno iskustvo postaje neurološki stvarno: informaciona stimulacija djeluje kao aktivator dopaminergičke reakcije… ciklus želje i zadovoljstva uglavnom se odvija u prostoru neuro-semiotičke stimulacije.“
Ali paradoks je u tome što sa takvom iskustvenom aktualizacijom ne nestaje naše tijelo, već misteriozno nematerijalno X koje se javlja kroz seksualizirano tijelo.
Šta je, dakle, posljedica digitalizacije? Da li je digitalni univerzum ta krajnja sfera koja nas štiti od sirove stvarnosti? Stvari su ipak ambivalentnije, čak dijalektičke. Digitalizacija kulminira u situaciji prikazanoj u Matriksu: skoro svaki „pravi“ čovjek je siguran u zatvorenoj, prenatalnoj sferi dok su umovi uronjeni u digitalnu stvarnost – ali, kako danas sve češće vidimo, isključena džungla stvarnosti se vraća po svoje, manifestirajući se u vidu prekomjernih, haotičnih digitalnih fantazija koje nas na kraju potpuno zaposjedaju.
(TBT, Žižek Goads and Prods)
