Kršćanstvo, religija koja je nastala na ideji ljubavi, milosrđa i mira, danas na Balkanu doživljava duboku moralnu krizu. Umjesto da bude glas razuma u svijetu koji gori od sukoba, dio kršćanskih zajednica u regiji pretvorio se u glasnogovornike mržnje. Slike iz Gaze — razorene zgrade, tijela pod ruševinama, djeca bez roditelja — trebale bi biti trenutak kolektivnog suočavanja s ljudskošću. No ono što čujemo iz usta mnogih samozvanih vjernika, indoktriniranih od strane procionističkog režima, više nalikuje ratnoj propagandi nego evanđeoskoj poruci, piše Logicno.
Nekad su nas učili da je srž kršćanstva u rečenici: „Ljubi bližnjega svoga.“ Danas, kada otvorimo društvene mreže ili slušamo javne istupe nekih političara i komentatora s kršćanskim predznakom na Balkanu, čini se da je ta rečenica izbrisana iz kolektivne svijesti. Umjesto poziva na mir, dijalog i suosjećanje, sve češće čujemo izjave koje bi se bez problema mogle pronaći u manifestima ekstremističkih pokreta.
„To je nasilna skupina… zlo treba iskorijeniti.“
„Djeca su municija i oružje, treba što prije s njima završiti.“
Ovo nisu citati iz anonimnih internetskih komentara — ovo su riječi ljudi koji se deklariraju kao kršćani, koji svakodnevno spominju Krista, ali istodobno opravdavaju kolektivno kažnjavanje civila i širenje mržnje prema čitavim narodima. Ako djecu nazivamo „municijom“, ako ruševine punih tijela nazivamo „kolateralom“, što je ostalo od vjere koja propovijeda da „blaženi su mirotvorci“?
Problem nije samo u riječima. Problem je u atmosferi koju one stvaraju — atmosferi u kojoj je genocid „prihvatljiv“ ako se provodi nad „zlim narodom“, u kojoj je etničko čišćenje „nužno zlo“ i u kojoj su mrtva djeca samo „statistika“. Ta atmosfera nije slučajna. Ona je pažljivo poticana i hranjena od strane političkih manipulatora, koji znaju da je razjarena masa korisnija od mislećih građana. Oni hrane bijes, siju strah i serviraju mržnju pod krinkom „odbrane civilizacije“ ili „kršćanskih vrijednosti“.
No istina je jednostavna: nema ničeg kršćanskog u opravdavanju masakra. Nema ničeg svetog u ravnodušnosti prema patnji djece. I nema ničeg evanđeoskog u tome da se poziva na uništenje čitavog naroda. Onaj tko to radi nije „branitelj vjere“, nego njezin grobar.
Balkan, s vlastitim krvavim iskustvom ratova, trebao bi znati bolje. Ako itko zna kamo vodi demonizacija „drugih“, ako itko zna kako propaganda može razoriti društva i obitelji, to su narodi ovih prostora. Upravo zato je ova moralna regresija još tragičnija – kao da nismo naučili ništa.
Vrijeme je da se kršćani na Balkanu pogledaju u ogledalo i zapitaju služe li oni poruci Krista ili poruci onih koji žele rat? Jer ako je kršćanstvo samo izgovor za mržnju, onda ono više nije vjera — nego ideologija, i to ona najopasnija: ona koja ubija s uvjerenjem da je to „sveto“.
U svijetu koji tone u nasilje, kršćani bi trebali biti svjetionik nade, a ne megafon mržnje. Vrijeme je da se vrate korijenima svoje vjere, prije nego što postanu dio problema umjesto dijela rješenja. Jer svaka riječ koja opravdava smrt djeteta, svaka rečenica koja dehumanizira, nije samo politička — to je moralni pad. A iz takvog pada teško se diže, ako uopće,stoji ukomentaru objavljenom na portalu Logicno.
(TBT)
