Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Arapski i muslimanski lideri mogu tvrditi da su bili prevareni u davanju podrške planu koji je otkrio američki predsjednik Donald Trump u ponedjeljak.
Plan objavljen u Washingtonu bio je znatno drugačiji od onog na koji su se složili u Njujorku. Ali to je velikodušno tumačenje onoga što su učinili.
Izdaja je još jedna riječ koja mi pada na pamet.
Izdaja izvršena dok je genocid u punom jeku i za koju je izraelski premijer Benjamin Netanyahu dobio zeleno svjetlo od Trumpa da nastavi.
Katarcima je ljuto što su isključeni iz uloge posrednika i što je Trump odbio odgoditi objavu. Egipćani su također ljuti što je uloga Palestinske uprave (PU) umanjena i što će izraelske snage uvijek ostati u Rafahu i duž granice sa Sinajem. Ali imena svake zemlje još uvijek stoje na izjavi dobrodošlice planu i nijedna nije rekla ili učinila išta da se povuče iz njega.
Bilo kako bilo, svaka od osam regionalnih nacija koje su podržale ovaj sporazum služi narodu Gaze gorku i sumornu nagradu za dvije godine podnošenja najgorijeg vojnog napada u historiji ovog sukoba.
Za njih nema svjetla na kraju tunela. Samo drugačija forma okupacije i drugačija forma opsade.
Baš u tom trenutku historije kada je svetsko mnijenje definitivno okrenuto protiv Izraela i baš kada je više zemalja nego ikad prije priznalo palestinsku državu, arapski i muslimanski lideri su potpisali plan koji osigurava da se održiva država nikada ne može roditi iz ruševina izraelske osvete.
Regionalne države mogu tvrditi da su zaustavile masovno etničko čišćenje Gaze, izraelsku okupaciju i vratile UN agencije u Gazu. Ali ključevi za svaku ostaju u Netanyahovim rukama.
Nema agencije
Nema garancije da su zaustavili etničko čišćenje i genocid, jer prema ovom sporazumu, izraelske snage ne napuštaju pojasev, a Netanyahu je taj koji odlučuje koliko brzo i koliko Gaze njegove snage predaju predloženom Međunarodnoj stabilizacionoj snazi (MSS). On je također slobodan da odluči koliko pomoći i materijala za rekonstrukciju šalje unutra. Nema rokova za takav povlačenje.
Ali postoji svaka garancija da će ovaj poslijeratni plan ugušiti u kolijevci ponovno rođenje Gaze pod palestinskim liderstvom bilo koje vrste.
Prema ovom planu, nema uloge za bilo kakvo palestinsko liderstvo u obnovi Gaze. Gaza je definitivno odvojena od Okupirane Zapadne obale ovim sporazumom i sve ideje o spajanju njih dvoje su odbačene.
PU ne prolazi bolje od Hamasa ili drugih frakcija. Već razoružana, PU mora ići dalje.
Prema Netanjahuovim izjavama na zajedničkoj konferenciji za štampu, PU mora odustati od svojih slučajeva protiv Izraela na Međunarodnom krivičnom sudu (MKS) i Međunarodnom sudu pravde (MSP), mora prestati plaćati porodicama poginulih boraca, promijeniti školski program i ukrotiti medije. I tek tada Izrael će vidjeti.
Nijedan od osam lidera, premijera ili ministara vanjskih poslova Turske, Katara, Saudijske Arabije, UAE, Jordana, Egipta, Indonezije i Pakistana nije se posavjetovao sa Palestincima prije slaganja na ovaj plan.
Baš kao što Palestinci nemaju agenciju u vlasti koja će im biti nametnuta u Gazi, tako nisu imali riči u izradi poslijeratnog plana.
Nacije sada imaju zadatak da primoraju Hamas da prihvati uslove predaje koje izraelski tenkovi, dronovi i roboti nisu uspjeli postići na bojnom polju. To mogu učiniti sa ništa manjim osjećajem srama.
Arapski kontraplan
Gdje je bio arapski kontraplan? Ne postoji. Gdje je odlučnost da se suprotstavi širenju izraelskih granica? To je također čista mašta.
Razlike između nacrta i konačne izjave pokrivaju vremenski limit za predaju taocima, distribuciju pomoći, broj palestinskih zatvorenika koji će biti oslobođeni, međunarodnu stabilizacionu snagu i linije do kojih će se izraelske snage povući. Po svakom od ovih pitanja, izraelska kontrola je učvršćena, a obaveze smanjene, između nacrta dogovorenog u UN-u i objave u Bijeloj kući.
Ali ključni su sljedeći: obaveza Izraela da dozvoli 600 kamiona pomoći dnevno zamenjena je riječima “puna podrška” bez brojeva ili specifikacije kakvu opremu Izrael će dozvoliti unutra; obaveza povlačenja iz cijele Gaze magično se pretvorila u povlačenje “uslovljeno razoružanjem i održavanjem sigurnosnog perimetra”.
Izjava koju su zajedno izdali lideri i ministri vanjskih poslova zemalja sa kojima se Tramp sastao – Turska, Katar, Saudijska Arabija, UAE, Jordan, Egipat i Indonezija – se odnosila na prvi nacrt koji su Trump i Witkoff dogovorili u New Yorku.
Witkoff i Trumpov zet Jared Kushner odnijeli su taj plan Netanjahuu. Zajedno i tijekom mnogo sati u hotelskim sobama radikalno su promijenili tekst. The Times of Israel se referirao na ove promjene kao na “uređivanja”. Katarski dužnosnici bili su toliko ljuti na ova “uređivanja” da su pokušali natjerati Trumpa da odgodi svoju objavu, ali su odbijeni. Međutim, nisu mogli biti ni najmanje iznenađeni onim što su Trump i Witkoff učinili.
Ova dva čovjeka su serijski i besramni kršitelji svoje riječi. Imaju formu u napuštanju pozicija na koje su javno potpisali.
Ključne promjene
Najgori primjer bio je januarški primirje sa Hamasom koje su ovi regionalni akteri bezbrižno dozvolili Netanjahuu da razbije, ali postoji mnogo drugih. Još jedan primjer, razgovori sa iranskom delegacijom koje je Witkoff trebao imati u Omanu kada su izraelski ratni avioni i američki B2 bombarderi udarili na iranske nuklearne objekte.
Ovo je bila prijevara u kojoj se Trump javno radovao. Rezultat? Egipat se očigledno prijavio za trajno izraelsko prisustvo u Rafahu i duž Philadelphi koridora koji razdvaja Gazu od Sinaja. Izrael je bio uporan u zadržavanju kontrole nad oba.
Katar se vratio u ulogu posrednika, iako je njegova buduća vrijednost stavljena u ozbiljnu sumnju Izraelovim očitim pokušajima da ga isključi iz ovog sporazuma.
Netanjahuovo izvinjenje bilo je ograničeno jer se nije ispričao za napad na hamasovsku delegaciju koju je Katar ugostio u Dohi. S druge strane, Netanjahu je dobio sporazum koji mu daje potpunu kontrolu nad povlačenjem njegovih trupa iz Gaze dugo nakon što su taoci oslobođeni.
Ključna pitanja koja su kritična za Hamas – potpuno izraelsko povlačenje i prestanak rata prije oslobađanja taocima i crvena linija zadržavanja njihovog oružja – također su pretrpjeli kritične promjene između prvog i konačnog nacrta.
Prvi nacrt je navodio da “izraelske snage će se povući na linije borbe od momenta kada je [američki specijalni izaslanik Stev Witkoffov prijedlog predstavljen za pripremu oslobađanja taocima.” Ali nije specificirao koji Vitkofov prijedlog, jer ih je bilo nekoliko.
Konačna izjava jednostavno navodi “izraelske snage će se povući na dogovorenu liniju.”
Ovo se također čini da se odnosi na kartu objavljenu koja daje izraelskim snagama kontrolu nad većinom Gaze čak i nakon prvog povlačenja trupa.
Kao što navodi The Times of Israel, tačka 16 originalnog sporazuma glasila je da izraelske snage “će progresivno predati gazansku teritoriju koju [one] okupiraju.”
Ovom je sada dodano sljedeće napomene: “IDF će se povući na osnovu standarda, prekretnica i rokova povezanih sa demilitarizacijom koja će biti dogovorena između IDF-a, MSS, garantira i SAD-a”.
Nije čudo da je Netanyahu imao veliki osmijeh na licu. I nije čudo da je rekao izraelskim televizijskim gledaocima: “Ko bi povjerovao u ovo? Na kraju ljudi stalno kažu, morate prihvatiti Hamasove uslove, izvadite sve. IDF treba da se povuče, Hamas može oporaviti i također rehabilitovati pojasev. Ne, to se neće dogoditi.” Netanjahu je zatim pitao da li se slaže sa palestinskom državom. Odgovorio je: “Apsolutno ne. To nije napisano u sporazumu, ali postoji jedna stvar koju smo rekli. Da ćemo se snažno suprotstaviti palestinskoj državi. Predsjednik Tramp je također rekao. Rekao je da to razumije.”
Ovde je u pravu.
Posljednja od 20 tačaka samo kaže “Sjedinjene Američke Države će uspostaviti dijalog između Izraela i Palestinaca da se dogovore o političkom horizontu za mirno i prosperitetno suživot.”
Članak 19 daje samo najvagurniji naklon državnosti. Priznaje samoopredjeljenje i državnost kao “želju” palestinskog naroda – obratite pažnju ne pravo – ali čak i ta želja je uslovljena “napretkom u razvoju Gaze i reformama PU vjerno sprovedenim”.
Ko je arbitar ovog procesa? Naravno, Izrael.
Ovo nije zahtijevalo zauzete ruke Vitkofa i Kušnera da prepisuju. Izdaja palestinske nacionalne stvari od strane onih arapskih i muslimanskih lidera koji su tvrdili da su je dugo promicali već je bila završena.
Jer u ovom planu nema ni riječi o samoopredjeljenju i neotuđivom pravu Palestinaca na svoju vlastitu državu. Tramp je gluv za sve osim za izraelsku državnost između rijeke i mora. On vidi Palestince kao migrante radnike.
Izdaja završena
Trump je posvetio neko vrijeme na svojoj konferenciji za štampu da opiše kako je prkosio regionalnom mišljenju o odlukama koje je donio u svom prvom mandatu da prizna Jerusalem kao glavni grad Izraela, ili aneksiju okupiranih Golanskih visoravni.
“I znate šta? Ispalo se da je nevjerojatno. Svi su mislili da će to dovesti do kraja svijeta, zar ne? Kraj svijeta, Rone. To je ono što su rekli. To nije dovelo do ničega.” To je način na koji on stvarno vidi Izraelove arapske susjede. Sa prezirom. Njegov opis historije Gaze je toliko izobličen da je teško znati gdje da počnete.
Prema Trumpu, 2005. godine, Ariel SAharon, tadašnji premijer Izraela, povukao se iz vrhunske morske nekretnine Gaze u potrazi za mirom.
“I rekli su, ‘Sve što sada želimo je mir.’ Umjesto da grade bolji život za Palestince, Hamas je preusmjerio resurse da izgradi preko 400 milja tunela i terorističke infrastrukture, postrojenja za proizvodnju raketa i sakrio svoje vojne komandne centre i lansirna mjesta u bolnicama, školama i džamijama. Pa ako si išao za njima, čak ni ne bi shvatio da si završio rušenjem bolnice ili škole ili džamije.”
Ovo je ono što se zadržalo u Trumpovoj glavi o periodu kada je Hamas pobijedio jedine izbore ikada održane pod vlašću palestinskog predsjednika Mahmouda Abbasa; kada je Fatah uz pomoć Izraela pokušao i neuspješno izvršiti preventivni puč, i kada je započela brutalna 17-godišnja opsada.
Trump opravdava uništenje svake bolnice, škole i džamije u Gazi tijekom posljednje dvije godine koje su ratni zločini i iznose genocid.
Ali to je još gore od toga.
Neuspjeh Blaira
Tony Blair, čovjek koji je u svom govoru na Šaronovoj sahrani opisao bivšeg generala čiji su tenkovi osvijetlili put za strijelcima koji su masakrirali Palestince u logorima Sabra i Šatila u Libanonu kao “čovjeka mira”, vratio se da proganja Gazu.
Niko izvan Ramale nije igrao veću ulogu od Blaira u držanju Hamasa izvan vlade nacionalnog jedinstva, koja je desetljećima bila jedini put za dekonflikt.
Godine 2006., godinu prije nego što je postao izaslanik za Bliski istok, Blair se pridružio tadašnjem američkom predsjedniku Džordžu Bušu, odbijajući rezultate slobodno osvojenih izbora, bojkotirajući Hamas i postavljajući temelje međunarodne podrške za trajnu opsadu. Uslovi Kvarteta osigurali su isključenje Hamasa.
Sada se vratio kao član “Odbora za mir”.
Godine 2010., nakon što je istekao njegov mandat izaslanika, izraelski revizionistički historčar Avi Šlaim napisao je o bivšem britanskom premijeru: “Blairov neuspjeh da se zauzme za palestinsku nezavisnost je upravo ono što ga čini dragim izraelskom establišmentu.” U februaru prošle godine, dok su Palestinci u Gazi još tugovali za mrtvima, Bler je primio Dan David nagradu od Sveučilišta u Tel Avivu kao “laureat za sadašnje vremensko dimenziju u oblasti liderstva”.
“Citacija ga je pohvalila za njegovu ‘izuzetnu inteligenciju i predvidljivost, i demonstriranu moralnu hrabrost i liderstvo’. Nagrada vredi 1 milijon dolara. Možda sam cinik, ali ne mogu a da ne vidim ovu nagradu kao apsurdnu, s obzirom na Blerovu tihu saučesnost u Izraelovim kontinuiranim zločinima protiv palestinskog naroda.
Ove riječi se čitaju kao istinite o Blairu danas.
Palestinci sami
Opcije za Hamas su sumorne.
Sporazum pred njima je znatno gori od onog koji je prihvatio Hezbolah, a čak i taj se svakodnevno krši od strane Izraela.
Ako Hamas preda taoci, nema garancija da će rat završiti i nema više poluga da osigura oslobađanje palestinskih zatvorenika. Odbij ga i rat se nastavlja uz punu Trampovu podršku. Iz Saudijske Arabije, UAE, Jordana i Egipta, nema iznenađenja u načinu na koji su se složili.
Ali Turska i Katar su također u tome. Zajedno su izdali Palestince stavljajući svoje ime na sporazum tako loš i jednostrani kao ovaj.
Ponovo i ponovo su im rekli da budu oprezni u povjeravanju američkim obećanjima i njihovim trgovačkim odnosima sa Trampom, i ponovo i ponovo su korišteni kao pijuni.
Oni su bili oni koji su upozoravali na opasnosti povratka na 6. oktobar, dan prije hamasovskog napada, kada je Saudijska Arabija bila na putu da normalizuje sa Izraelom.
Nakon dvije godine genocida, završili smo sa predloženim nagodbom koja je znatno gora od situacije koja je postojala 6. oktobra 2023.
Izrael ima zeleno svjetlo da ostane u Gazi, bilo direktno ili preko proksija poput Blera.
Čak i ako potpuno povuče svoje trupe, nastavit će da zatvara granicu i kontroliše količinu pomoći i kvalitet materijala za gradnju koji prolaze kroz. Ima zeleno svjetlo da invadiraju Al-Aqsu. Ima zeleno svjetlo da gradi naselja na Zapadnoj obali.
Ovo je ista formula koju su pokušali sa Oslaškim sporazumima, ali na steroidima.
Palestincima se može dozvoliti da žive pored Izraela u miru samo ako pokažu da su podložni njegovim željama, skrivaju se u kutovima zemlje koje naseljenici nisu zgrabili, i napuste sve planove za neovisnu državu svoju.
To je ono što “deradikacija” znači. Stavljanje njihove nacionalne zastave u stranu, dok naseljenici razvijaju svoju Zvijezdu Davidovu svuda po njihovim bivšim domovima i zemlji.
Palestinci, gdje god da žive, nikada nisu bili usamljeniji.
Arapski i muslimanski lideri su odgovorili na hrabrost i upornost koju su Palestinci Gaze pokazali noću i danju na njihovim televizijskim ekranima strahom, kukavičlukom i sebičnošću.
(TBT, MEE)
