
Piše: Jason Burke, thebosniatimes.ba
Na prvi pogled, plan od 20 tačaka koji je iznio predsjednik Trump i na koji je pristao Benjamin Netanyahu izgleda vjerovatnije da će okončati dvogodišnji sukob u Gazi nego bilo šta što smo do sada vidjeli. Trump je uložio mnogo političkog kapitala u donošenje mira na Bliski istok nakon, kako je rekao, „hiljada godina“. Postoji očigledna duboka i široka regionalna podrška, kao i, čini se, podrška izraelskog premijera.
Međutim, ovo je manje detaljan plan puta, a više grub nacrt na poleđini koverte koji jednako može dovesti do gubitka pravca kao i do željenog odredišta.
Prvo, malo je vjerovatno da će Hamas blagonaklono gledati na plan koji izričito kaže da mora predati sve ili većinu svog oružja i posmatrati kako „Vijeće za mir“ na čelu sa samim Trumpom preuzima kontrolu nad Gazom. Ponuda amnestije za članove militantne islamističke organizacije koji prihvate miran suživot s Izraelom teško da je privlačna, čak i ako bi grupa mogla preuzeti zasluge za to što dovoljno pomoći konačno stiže u razrušenu palestinsku teritoriju, isporučenu od strane UN-a i Crvenog polumjeseca.
Može li Katar ili drugi dovoljno pritisnuti Hamas da barem privremeno, makar nevoljno, pristane na program koji će u osnovi eliminisati organizaciju kao političku i vojnu silu, barem u Gazi? Hoće li njeni lideri biti uvjereni argumentom da je pedesetak izraelskih talaca koje grupa drži tamo sada teret jer pružaju izgovor Izraelu da nastavi kampanju? Hoće li vojni komandanti Hamasa na teritoriji biti saglasni s političkim liderima u Kataru ili Istanbulu? Ništa od ovoga nije izvjesno.
Arapske zemlje su se obavezale na demilitarizaciju Gaze, kaže Trump, što je značajan i pozitivan korak ako je istinit. Ali nema naznaka šta to praktično znači. Hoće li sve one poslati trupe, novac, ili oboje? Nijedna do sada nije eksplicitno obećala slanje vojnika za izvršenje onoga što bi bio izuzetno složen i opasan zadatak. Organizacija ovoga bi potrajala mjesecima i pružila bi mnogo prilika za svađe i međusobne optužbe.
Povezivanje izraelskog povlačenja s tempom i obimom razoružanja i demilitarizacije također ide u korist Izraela. Svaka teritorija koja se preda razorena je nemilosrdnom izraelskom ofanzivom. Sporo povlačenje malo košta. Izrael se na kraju može povući na perimetar, ali koliko bi to moglo potrajati također je nejasno. Objavljene mape su nejasne. Sve je to veoma daleko od zahtjeva Hamasa u nedavnim pregovorima. Također nije dato nikakvo obećanje o nečemu što bi nalikovalo palestinskoj državi.
Kako su i Netanyahu i Trump naglasili, ako stvari ne budu išle kako oni žele, i ako arapske zemlje ne mogu natjerati Hamas da se pokori njihovoj volji, izraelska vojska će se vratiti u akciju uz punu podršku SAD-a. Kada Hamas preda taoce – u roku od 72 sata od stupanja na snagu sporazuma – malo toga bi moglo spriječiti Izrael da prekrši bilo kakva obećanja. U martu je Izrael prekršio obećanje da će preći na drugu zakazanu fazu dvomjesečnog primirja, što je moglo dovesti do konačnog kraja sukoba.
Da, ideja o vraćanju regionalne normalizacije na pravi put i nadogradnja na Abrahamove sporazume je privlačna, ali posljednje dvije godine pokazale su koliko ova perspektiva teži na vagi za izraelske donosioce odluka.
S produbljivanjem podjela i širenjem antiratnih raspoloženja u zemlji, kao i sve većom izolacijom i nizom diplomatskih neuspjeha, Netanyahu je možda procijenio da bi dalji rat donio samo marginalne dobitke uz značajne troškove i da je sada trenutak da proglasi pobjedu.
On sada započinje novu kampanju. Tokom sukoba, Netanyahu, kome prijeti zatvor zbog optužbi za korupciju, učinio je očuvanje vlastite političke moći ključnim ciljem. Ovog puta, čini se da misli da može izdržati opoziciju krajnje desnih članova svoje koalicije koji bi mogli napustiti vladajuću koaliciju i srušiti vladu. Može ih izazvati ili možda ima dovoljno glasova u Knesetu, izraelskom nacionalnom parlamentu, da zadrži vlast. Novi izbori moraju se održati za godinu dana ili tako nešto, a on bi ih mogao dobiti uprkos lošim rezultatima u anketama.
Za sada, Trump je uspio natjerati sve glavne aktere u ovom užasnom sukobu, osim jednog, da potpišu njegov plan, ili barem da unesu njegove pomalo nejasne smjernice u svoje kolektivne geopolitičke navigatore. Ovo je postignuće. Ali predstoji još mnogo teškog posla: čak i ako Hamas bude uvjeren, postoji mnoštvo detalja koje treba dogovoriti, zapisati i, nekako, implementirati. Ovo je putovanje koje bi moglo potrajati veoma dugo, i bilo kakav dolazak, a kamoli siguran i udoban, daleko je od zagarantiranog.
(TBT,Guardian)






