Piše: Marco Carnelos, thebosniatimes.ba
Za pouzdan pokazatelj progresivnog pada Evropske unije, posebno njenog kognitivnog nesklada u pogledu međunarodne politike, ne treba tražiti dalje od nedavnih izjava šefice vanjske politike Kaje Kallas.
Tip beskompromisne rusofobije koji Kallas pokazuje, nažalost, postao je esencijalan za biografiju svakog zvaničnika koji teži uspješnoj karijeri unutar institucija EU.
Zaista, pogoršavanje odnosa između Moskve i Bruxellesa je glavni prioritet EU, čak i kada je njena pažnja potrebna za druge važne izazove, od Bliskog istoka do Afrike i dalje. Da bi se ti izazovi adekvatno rješavali, potrebna je ekspertiza u međunarodnim odnosima, zajedno s dubokim razumijevanjem historije 20. stoljeća, u kojoj mnoge današnje krize imaju svoje korijene.
Vođenje složene institucije poput EU, u svijetu koji postaje sve složeniji usred nademtanja velikih sila i ogromnog broja asimetričnih izazova, također zahtijeva razumnu količinu vizije i zdravog razuma. Nažalost, čini se da Kallasu nedostaju sve ove karakteristike.
Nakon nedavnog samita Šangajske organizacije za saradnju u Tjencinu, Kina, koji je praćen vojnom paradom u Pekingu povodom proslave pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu – na kojoj su prisustvovale desetine zvaničnika, uključujući ruskog predsjednika Vladimira Putina – Kallas je izjavila da joj je novost da su Kina i Rusija bile među zemljama koje su pobijedile Njemačku i Japan (tj. snage nacizma i fašizma). Da sam predsjednik Evropske komisije, smijenio bih je odmah zbog neprikladnosti za tu ulogu. Ako bih zamislio novi posao za nju, to bi bilo mjesto arhivara u biblioteci, obaveznog da posveti najmanje tri sata dnevno knjigama o historiji 20. stoljeća, uz obavezne mjesečne ispite.
Svaki ozbiljan novinar EU trebao bi redovno pitati svoje lidere kako je, pod njihovim nadzorom, donesena tako sramotna odluka o izboru.
Ogromne patnje
Da podsjetimo, sovjetska Crvena armija slomila je njemačku vojsku (Wehrmacht) na Istočnom frontu između 1941. i 1945. godine i oslobodila Berlin. Sovjetski Savez – danas Rusija, što je potrebno pojasniti zbog male mogućnosti da Kallas pročita ovaj članak – dao je više od 20 miliona žrtava. Sama opsada Lenjingrada (danas Sankt Peterburg) – grada koji nije daleko od rodnog gradaKallasove u Estoniji – koštala je Sovjete više od milion ljudi.
Iako je tačno da su SAD i Velika Britanija bile ključne u pobjedi u Drugom svjetskom ratu u Evropi, zemlja koja je doslovno uništila njemačku ratnu mašineriju bio je Sovjetski Savez na Istočnom frontu. Dovoljno je primijetiti koliko je njemačkih oklopnih divizija bilo raspoređeno na Zapadnom frontu nakon što su SAD i Velika Britanija iskrcale trupe u Normandiji 1944. godine, u poređenju s onima na Istočnom frontu između 1941. i 1945. godine. Kina je pretrpjela slične ogromne patnje tokom rata, s brojem žrtava od 20 miliona. Prije i tokom Pacifičkog rata između SAD i Japana od 1941. do 1945. godine, Kina je angažovala najmanje jednu trećinu carske japanske vojske. Bez Kine, koja je zadržavala stotine hiljada japanskih vojnika na svojoj teritoriji, pobjeda SAD nad Japanom bila bi znatno složenija i skuplja.
Dok su ruski zvaničnici navikli na pogrešnu prezentaciju Kallasove o njihovoj zemlji, kineski zvaničnici nisu mogli sakriti svoje zaprepaštenje njenim nedavnim izjavama. Glasnogovornik ministarstva spoljnih poslova izdao je neuobičajeno oštru osudu, rekavši da su njeni komentari „puni ideološke pristrasnosti“. Ovaj incident neće pomoći naporima da se odnosi između EU i Kine vrate na pravi put.
Ono što Kallasovoj nedostaje u historijskoj pismenosti, nadoknađuje dvostrukim standardima. Bez problema je prekinula sve veze EU s Rusijom, a sada pokušava isto s Kinom – dok očigledno ne osjeća nikakvu sramotu zbog održavanja bliskih odnosa s Izraelom, koji je pod istragom za genocid pred Međunarodnim sudom pravde, i čiji je lider optužen od strane Međunarodnog krivičnog suda.
Napuštena diplomatija
Ako bi se dvostruki standardi mogli monetizirani, EU bi imala dovoljno resursa za zelenu tranziciju, planove oporavka nakon Covida i odbrambene rashode na nivou astronomskog američkog budžeta – dok bi i dalje održavala sve svoje socijalne programe netaknutim.
Pod nadzorom Kallas i predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen, EU je postala potpuno nebitna na svjetskoj sceni. Slijedila je SAD i Veliku Britaniju niz veoma opasan put u vezi s ratom u Ukrajini, potpuno zaboravivši na politički alat poznat kao diplomatija i konvencionalnu mudrost, koja upozorava na demonizaciju protivnika s kojim se, usred teških vojnih realnosti, na kraju mora postići razumijevanje – posebno kada je alternativa razorna i potencijalno katastrofalna ratovanja.
Zatim, kao što često biva, borbeni lideri EU ostali su na cjedilu zbog sve nepouzdanijeg saveznika preko Atlantika, koji je nedavno razvio crveni tepih za Putina.
Nakon što su pretrpjeli ovo poniženje, evropski lideri su neobjašnjivo udvostručili svoje napore prihvativši poziv u Ovalni ured, sjedeći oko stola predsjednika Donalda Trumpa poput problematičnih srednjoškolaca koje je direktor okupio radi ukoravanja. Ovo ne uključuje čak ni dogovor koji je Von der Leyen postigla ranije ovog ljeta s američkim predsjednikom nakon što je odigrao partiju golfa u Škotskoj.
Nažalost, čini se da ovo još nije kraj. Lideri EU trebali bi se pripremiti za sljedeći – i daleko veći – šok koji bi mogli doživjeti kada administracija Trumpa izda svoju novu strategiju nacionalne sigurnosti, koja prema nekim glasinama, ima fokus prvenstveno na domaće i regionalne prijetnje, preokrećući kurs posljednjih 80 godina američkih obaveza u inostranstvu.
Nadajmo se da će jednog dana historičari rasvijetliti tajanstvene razloge koji su prošle godine, u tako kritičnom trenutku geopolitičkog položaja starog kontinenta, naveli lidere EU da arhitekturu svoje zajedničke vanjske politike predaju tako nesposobnoj i netalentiranoj personi.
(TBT, MEE)
