Piše: Nehal Abdalla, thebosniatimes.ba
Novoustanovljena austrijska vlada, koalicija Austrijske narodne stranke (ÖVP), Socijaldemokrata (SPÖ) i NEOS-a, dogovorila se o uvođenju zabrane hidžaba za djevojčice mlađe od 14 godina u javnim i privatnim školama, počevši od februara 2026.
Ovo nije prvi pokušaj Austrije; slična mjera ÖVP-a i Stranke slobode Austrije (FPÖ) iz 2019. godine oborena je od strane Ustavnog suda zbog kršenja vjerske slobode i jednakosti. Ipak, vlada se vraća s opsežnijim prijedlogom, prikrivenim jezikom borbe protiv ekstremizma.
Ministrica za integraciju Claudia Plakolm nazvala je hidžab „izrazom ekstremističkih tendencija“ povezanih s „radikalnim islamom“, a nacrt zakona očekuje se ovog jeseni, tvrdeći, bez uvjerljivih podataka, da bi 12.000 djevojčica moglo biti pogođeno.
Neodrživa priroda zabrane hidžaba mogla bi je učiniti simboličnom, diverzijom od budžetske krize Austrije ili klimanjem glavom krajnje desničarskim biračima, s pobjedničkom FPÖ koja posmatra sa strane. Ali u stvarnosti, sama debata je namjerno oruđe kontrole, proračunati potez u austrijskoj „borbi protiv političkog islama“.
Zabrana hidžaba nije samo pitanje zakona ili politike niti zaštite mladih djevojčica; ona je dio državnog projekta osmišljenog za nadzor, disciplinovanje i kriminalizaciju muslimana u cjelini.
Operacija Luxor
Zabranu hidžaba ne treba posmatrati izolovano. To je najnoviji potez u tekućoj kampanji Austrije protiv takozvanog političkog islama, kampanji koja je brutalno vidljiva 2020. godine kroz Operaciju Luxor. Teško naoružana policija upala je u više od 70 muslimanskih domova i institucija pod izmišljenim optužbama za terorizam. Nije bilo hapšenja, niti osuda, ali su racije ostavile trajne posljedice. Međutim, poenta nije bila samo pravna: to je bila demonstracija sile.
Presa konferencije i inscenirane fotografije tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Karla Nehammera poslale su jasno upozorenje: od sada će se muslimani u Austriji tretirati kao stalna sigurnosna prijetnja, a njihovi životi podvrgnuti nadzoru i kontroli.
Iz ove ideologije proizašla je cijela infrastruktura: državno finansirani Dokumentacioni centar za politički islam, ozloglašena „Mapa islama“ koja javno navodi muslimanske institucije, Bečki forum, međunarodna konferencija koja muslimane prikazuje kao sigurnosne prijetnje, te prošireni aparat za borbu protiv nasilnog ekstremizma (CVE) i protivterorizma. Ono što je počelo kao krajnje desničarski govor, prešlo je u mejnstrim, prihvatajući ga i centrističke i liberalne stranke.
U svojoj srži, ovaj program je dugoročni projekat za brisanje uticaja muslimana i islama na društveni, kulturni i politički život u Austriji.
Za razliku od očiglednijeg i brutalnijeg francuskog modela, Austrija koristi pristup „točka hrčka“: racije, administrativno uznemiravanje, restriktivni zakoni i beskrajne pravne bitke postepeno iscrpljuju zajednice, jer austrijska država možda nema iste pravne i izvršne ovlasti za trenutnu, masovnu represiju.
Cilj nije potpuna eliminacija, već postepena erozija prava na izražavanje islama, prisiljavajući muslimane na samocenzuru, povlačenje ili usklađivanje s očekivanjima države. Ono što ovu represiju čini posebno podmuklom jeste njena nevidljivost: džamija kojoj je javno zabranjeno da organizuje događaj solidarnosti s Palestinom je vidljiva; ona koja tiho otkazuje iz straha ne ostavlja trag. Ipak, rezultat je isti: tišina.
Ovaj klimatski pritisak otvara put autoritarnim zakonima i politikama, dok iscrpljena zajednica ostaje da se bori za značajan organizovani i kolektivni otpor.
Kontrola nad muslimanima
Da li će zabrana hidžaba preživjeti ustavnu reviziju gotovo je nebitno. Recikliranjem debate, vlada osigurava političku pobjedu: ona prikazuje muslimansku vjersku praksu kao inherentno sumnjivu, preoblikuje javno mnjenje i signalizira da islam nema mjesta u društvenom ili političkom tkivu Austrije.
Zaista, sama debata služi za disciplinovanje zajednice, prisiljavajući muslimane u defanzivne položaje i vršeći pritisak na njih da se prilagode državno definisanim normama.
Ciljanje mladih djevojčica nije slučajno. Tvrdnja da djevojčice mlađe od 14 godina ne mogu „samostalno“ odlučiti da nose hidžab temelji se na lažnom argumentu: da ih porodice, imami ili članovi zajednice prisiljavaju. Ova narativa briše agenciju djevojčica, pretvara njihova tijela u arene državne moći i stavlja cijele muslimanske zajednice pod sumnju. Ono što izgleda kao debata o odjeći, zapravo je izgovor za regulaciju i kriminalizaciju muslimanskih porodica i društvenih mreža.
Izvještajne „prateće mjere“ vlade čine ovu namjeru nepogrešivom. Obavezno izvještavanje učitelja, nadzor nad mladima optuženim da djeluju kao „moralni čuvari“, odgovornost roditelja i mobilizacija škola i socijalnih službi služe za provođenje usklađenosti.
CVE programi usmjereni na mlade djevojčice predstavljeni su kao promoviranje „samoodređenih života“. Ipak, stvarnost je kaznena: novčane kazne u rasponu od nekoliko stotina do preko 1.000 eura, pa čak i prijetnja zatvorom od dvije sedmice za roditelje, već otkrivaju mašineriju prisile.
Zabrana hidžaba nije o zaštiti djece; to je rodno specifična CVE politika, instrumentalizirana kao ulaz za regulaciju i kažnjavanje muslimanskog života, kako u njegovim najintimnijim tako i u širim aspektima, i mora se shvatiti ne kao izolovana mjera već kao dio državno vođenog islamofobnog ekosistema dizajniranog za nadzor i kontrolu islama i muslimana u Austriji.
Odbačivanje zabrane hidžaba kao simbolične, privremene ili „jeftine politike“ znači podcjenjivanje njenog uticaja. Njena opasnost leži u onome što otkriva o širim namjerama države.
Ovo je praktično proširenje austrijskog CVE okvira na svakodnevni muslimanski život. Kriminalizacijom običnih vjerskih praksi pod izgovorom borbe protiv „političkog islama“, država zamagljuje granice između vjere, nasilja i sigurnosti, pretvarajući rutinske činove bogosluženja u percipirane prijetnje.
U stvari, logika CVE-a prožima društveno tkivo, institucionalizirajući nadzor i kontrolu, čineći muslimanski život regulisanim i kažnjivim domenom. Prepoznavanje ovoga je ključno: aktivan nadzor i javni nadzor su potrebni da bi se spriječila debata o odjeći da potkopa osnovna prava.
(TBT, TNA)
