Piše: Norman Solomon,thebosniatimes.ba
Bombardiranje iz aviona nudi distancu koja je u ratovanju na zemlji nemoguća. Udaljena od svojih žrtava, zračna moć se shvata i kao vrhunac modernosti. Ipak, kao što je zaključio monah Thomas Merton u jednoj pjesmi iz 1961. stavljajući te riječi u usta nacističkog zapovjednika: „Nemojte misliti da ste bolji zato što spaljujete prijatelje i neprijatelje projektilima velikog dometa i nikad ne vidite šta ste uradili.“
Prošlo je devet decenija otkad je zračna tehnologija postala bitan dio ratnih pohoda. Sredinom 1930-ih, kad je Benito Mussolini poslao italijanske zračne snage u akciju tokom invazije Etiopije, glavne mete su bile bolnice. Već u aprilu 1937. fašističke vojne eskadrile Njemačke i Italije bombardirale su španski grad Gerniku, čije je ime postalo sinonim za pokolj civila.
Slika Pabla Picassa „Gernika“ koju je umjetnik naslikao i izložio svega nekoliko nedjelja poslije bombardoviranja grada doprinjela je globalnom osjećaju užasa nad tim varvarstvom. U septembru 1939, kad je počeo Drugi svjetski rat, još se smatralo da je neselektivno bombardiranje naseljenih mjesta nedopustivo i da je to besmisleno teroriziranje i ubijanje civila. Ali tokom slijedećih nekoliko godina to je postala standardna operativna procedura.
Isporučena s neba, sistematska okrutnost je s vremenom samo eskalirala. Napad njemačkog Luftvafea odneio je više od 43.500 civilnih života u Britaniji. Kad su saveznici stekli prednost, imena nekih gradova ušla su u historiju zbog vatrenih oluja koje su izazvale njihove bombe i radioaktivnog pakla koji je uslijedio. U Njemačkoj: Hamburg, Keln i Drezden. U Japanu: Tokio, Hirošima i Nagasaki.
Prema dokumentaciji politikologa Alexa J. Bellamya, „između 300 i 600 hiljada njemačkih civila i više od 200 hiljada japanskih civila ubijeno je u savezničkim bombardiranjima tokom Drugog svjetskog rata, uglavnom u napadima usmerenim na civile“. Suprotno tradicionalnim narativima, „britanska i američka vlada očigledno su nameravale gađati civile“, ali „nisu priznale da im je to cilj i razradile su složenu argumentaciju poricanja da su civili bili njihova meta“.
***
Kao što je izvjestio New York Times u oktobru 2023, tri nedjelje poslije početka rata u Gazi, „zvaničnicima Sjedinjenih Država postalo je jasno da izraelski lideri vjeruju da su masovne civilne žrtve prihvatljiva cijena u vojnoj kampanji. U privatnim razgovorima s američkim kolegama, izraelski zvaničnici su spominjali da su Sjedinjene Države i druge savezničke sile pribjegle razornim bombardiranjima Njemačke i Japana tokom Drugog svetskog rata – pa i bacanju dve atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki – u nastojanju da poraze te zemlje.“
Premijer Benjamin Netanyahu rekao je predsjedniku Joeu Baidenu manje-više to isto kada je ovaj izrazio brigu zbog izraelskog nemilosrdnog ubijanja civila u Gazi: „Vi ste izveli tepih-bombardiranje Njemačke. Bacili ste atomsku bombu. Poginulo je mnogo civila.“
To spominju i apologete izraelskog genocida u Gazi. Prije nekoliko nedejlja, na primjer, Mike Huckabee, američki ambasador u Izraelu, podrugljivo je odgovorio na izjavu britanskog premijera Keira Starmera da je „pogrešna odluka izraelske vlade da dodatno eskalira svoju ofanzivu u Gazi“. Huckabee je u svom tvitu podsjetio na američko-britanski zračni napad na Drezden u februaru 1945: „Da li ste čuli za Drezden, premijeru Starmeru?“
Na Fox & Friends, Huckabee je rekao: „Tamo nam se neki Britanci žale na slabu dostavu humanitarne pomoći i govore da im se ne sviđa način na koji Izrael vodi rat. Podsjetio bih te Britance na njihovu jistoriju. Na kraju Drugog svjetskog rata oni Njemcima nisu bacali hranu, bacali su masivne bombe. Sjetite se Drezdena – više od 25.000 civila ubijeno je samo u tom bombardiranju.“
Ujedinjene nacije su izvjestile da žene i djeca čine bezmalo 70% potvrđenih palestinskih žrtava u Gazi. Kapacitet za nastavak ubijanja tamošnjih civila uglavnom zavisi od izraelskih zračnih snaga (koje su Sjedinjene Države dobro snabdjele avionima i oružjem), a one ponosno izjavljuju da je izraelska vojska „u stanju da obavlja veliki dio svojih vojnih aktivnosti upravo zahvaljujući zračnoj nadmoći IAF-a i njegove eskadrile“.
***
Američka vlada, koja je Izraelu omogućila da stekne vojnu moć, i sama ima mračan dosije u ovom stoljeću. Zlokoban ton koji je nagovjestio neobuzdani pokolj mogao se čuti 8. oktobra 2023, dan poslije napada Hamasa na Izrael, u kom je ubijeno bezmalo 1.200 ljudi. „Ovo je za Izrael 11. septembar“, rekao je izraelski ambasador u Ujedinjenim nacijama ispred dvorane Savjeta sigurnosti, dok je izraelski ambasador u Sjedinjenim Državama rekao gledaocima PBS-a: „Ovo je, kao što neko reče, naš 11. septembar.“
Vjeran brendu „rata protiv terorizma“, američki medijski establišment po kratkom postupku je otpisao zabrinutost zbog smrti i patnje civila. Zvanično objašnjenje je bilo da je najnovije oružje (naravno) usklađeno s najvišim moralnim standardima. Kad su Sjedinjene Države u martu 2003. pokrenule svoj zračni napad na Bagdad nazvan „Šok i trepet“, kojim je započeo rat u Iraku, voditelj Tom Brokaw rekao je gledaocima NBC-a s nenamjernom ironijom: „Od tog prizora vatrene moći zastaje dah.“ Drugi dopisnik je rekao: „Nevjerovatan svjetlosni spektakl, zaista nevjerovatan svjetlosni spektakl.“
Kasnije te godine, kad je počela američka okupacija Iraka, dopisnik New York Timesa Dexter Filkins (koji sada pokriva vojne teme za The New Yorker) na prvoj strani je hvalio borbene helikoptere Crni soko i Apaš, rekavši da lete iznad Bagdada „tako otmjeno i poletno“. Rutinsko divljenje američkoj visoko-tehnološkoj zračnoj moći podrazumjevalo je da će se u rukama Ujka Sema ta moć koristiti samo u plemenite svrhe.
U govoru diplomcima West Pointa 2014. predsjednik Barack Obama je rekao: „Sjedinjene Države su jedina nezamjenjiva nacija. Tako je bilo u stoljećima za nama i tako će biti u budućim stoljećiima.“
Pošto su pokrenule dvije velike invazije i okupacije u ovom stoljeću, Sjedinjene Države teško da su mogle igrati ulogu moralnog arbitra kad su osudile Rusiju zbog invazije na Ukrajinu u februaru 2022. i zbog čestih bombardiranja velikih gradova te zemlje. Sedam mjeseci poslije početka invazije, predsjednik Vladimir Putin pokušao je opravdati svoje nepromišljene nuklearne prjetnje zastrašujućim insistiranjem na tome da je atomsko bombardiranje Japana uspostavilo „presedan“.
***
Novinar Anand Gopal, autor sjajne knjige Nema dobrih ljudi među živima, proveo je više godina u Avganistanu poslije američke invazije na tu zemlju zalazeći u zabita seoska područja koja zapadni reporteri nisu posjećivali. Dok su američki mediji bili zaokupljeni raspravama o dobrim i lošim stranama konačnog povlačenja vojske iz te zemlje, Gopal je izrekao presudu koju skoro niko na vlasti nije želio čuti: američki ratni napori u Avganistanu uključivali su masovna ubijanja civila iz zraka i broj civilnih žrtava u toj zemlji je bio „grubo potcjenjen“.
U provinciji Helmand („stvarnom epicentru nasilja u Avganistanu u posljednje dvije decenije“) Gopal je istraživao šta se dogodilo porodici domaćice po imenu Šakira koja je živjela u malom selu Pan Kilaj. U razgovoru za Democracy Now! rekao je da je ona izgubila 16 članova porodice. „Zaprepašćuje činjenica da se to nije dogodilo u jednom zračnom napadu ili u jednom incidentu s masovnim žrtvama, već u 14 ili 15 različitih incidenata tokom 20 godina.“
Gopal je dodao: „Ljudi su, dakle, stalno doživljavali tragediju, svaki put iznova. Poslije razgovora s njom poželio sam da proverim koliko je taj slučaj reprezentativan. Razgovarao sam s desetak porodica i dobio imena ubijenih. Pokušao sam da ukrstim te podatke s potvrdama o smrti i svjedočenjem drugih očevidaca. Nivo ljudskih gubitaka je zaista nevjerovatan. Većina tih smrti nikada nije zvanično zabilježena. Mediji obično izvještavaju o velikim zračnim napadima. U tim krajevima internet se ne koristi mnogo – tamo nema medija. Manji incidenti u kojima pogine jedna ili nekoliko osoba ostaju ispod radara. Zato mislim da smo jako umanjili broj civilnih žrtava u ovom ratu.“
BBC je ovako sažeo nalaze studije Ujedinjenih nacija o civilnim žrtvama u Avganistanu u prvoj polovini 2019: „Avganistanske i američke snage ubile su nekih 717 civila u poređenju s 531 civilom koje su ubili talibani… U zračnim napadima, koje su većinom izveli američki ratni avioni, ubijeno je 363 ljudi, među njima 89 djece, u prvih šest mjeseci ove godine.“
Tokom kratkog putovanja u Avganistan pre 10 godina posjetio sam Peti odsek izbjegličkog kampa Helmand na periferiji Kabula, gdje sam upoznao sedmogodišnju djevojčicu po imenu Guljuma. Ispričala mi je šta se dogodilo jednog jutra prethodne godine kad je spavala u svojoj kući u dolini Helmand na jugu Avganistana. Oko pet sati ujutru, američke zračne snage bacile su bombe. Neki članovi njene porodice su poginuli. Ona je izgubila ruku.
Guljuma je živjela sa nekoliko stotina ljudi u improviziranim šatorima u izbjegličkom kampu. Hrana im je stizala sporadično. Guljumin otac Vakil Tavos Kan rekao mi je da rijetke donacije stižu od avganistanskih poslovnih ljudi, a mala pomoć od avganistanske vlade. Sjedinjene Države nisu nudile nikakvu pomoć. Posljednji put su Guljuma i njen otac bili u dodiru s američkom vladom onda kad su ih bombardirale njene zračne snage.
***
Kad su Šakira i Guljuma izgubile članove porodice zbog bombi koje su bile bačene zahvaljujući američkim poreskim obveznicima, njihovi najbliži nisu bili čak ni broj za Pentagon. Umjesto toga, precizne procjene su došle iz projekta Troškovi rata sa Univerziteta Braun, gdje je procjenjeno da je „broj direktno ubijenih ljudi u nasilju tokom ratova poslije 11. septembra u Avganistanu, Pakistanu, Iraku, Siriji, Jemenu i drugde“ veći od 905 hiljada, a 45% od ubijenih su civili. „Nekoliko puta više ih je stradalo od posljedica ratova – na primjer, zbog gubitka vode, uništavanja kanalizacije i drugih infrastrukturnih problema, kao i od bolesti povezanih s ratom.“
Sve veće oslanjanje Amerike na zračne snage umjesto na kopnenu vojsku promjenilo je značenje pojma „biti u ratu“. Na primjer, za samo tri mesjeca NATO bombardiranja Libije 2011. američka vlada, koja je predvodila cijelu operaciju, potrošila je milijardu dolara, a kasnije još mnogo više. Ali Obamina administracija insistirala je na tome da je odobrenje Kongresa nepotrebno, jer Sjedinjene Države zapravo nisu bile uključene u vojna „neprijateljstva“ – pošto u njima nije izgubio život nijedan Amerikanac.
Pravni savjetnik State Departmenta Harold H. Koh, bivši dekan pravnog fakulteta na Univerzitetu Jejl, svjedočio je na saslušanju senatskog Odbora za spoljne odnose gde je rekao da američke akcije u Libiji nisu povlačile „nikakvo kopneno prisustvo Sjedinjenih Država, a zasad ni američke žrtve“. Nije čak postojala ni „ozbiljnija prijetnja američkim životima“. Ideja je bila da to i nije rat ako su Amerikanci iznad svega toga i ako ne ginu. U znak podrške Kohu, bivši kolega na Pravnom fakultetu Jejla, Akil Rid Amar, tvrdio je da Sjedinjene Države zaista nisu učestvovale u „neprijateljstvima“ u Libiji i da nije upotrebljena nijedna „vreća za tijela“ američkih vojnika.
Deset godina kasnije, u govoru u Ujedinjenim nacijama u septembru 2021, ubrzo pošto su posljednji američki vojnici napustili Avganistan, predsjednik Biden je rekao: „Danas stojim ovdJe i prvi put za 20 godina Sjedinjene Države nisu u ratu.“ Drugim rIJečima, američki vojnici nisu ginuli u znatnom broju. Jedna od direktorki projekta Troškovi rata Katherine Lutz istakla je istog mjeseca da se američki angažman u vojnim akcijama „nastavlja u više od 80 zemalja“.
U nastojanju da uveri Amerikance u to da je povlačenje iz Avganistana stvar novog pozicioniranja, a ne odustajanja od upotrebe vojne moći, Biden je hvalio „sposobnost da pratimo događaje iza horizonta, koja će nam omogućiti da uočimo sve direktne prijetnje Sjedinjenim Državama u regionu i da odlučno djelujemo ako se ukaže potreba“. Tokom četiri godine od tada, Bidenova i Trumpova administracija direktno su poslale bombardere i projektile iza mnogih horizonata, između ostalog u Jemen, Irak, Siriju, Somaliju i Iran.
Ne tako direktno, ali s užasnim trajnim posljedicama, povećana vojna pomoć Sjedinjenih Država Izraelu omogućila je Izraelskim zračnim snagama da sistematski ubijaju palestinsku djecu, žene i muškarce s industrijskom efikasnošću na kojoj bi im fašističke vođe iz 1930-ih i 1940-ih vjerovatno zavidjele. U svakodnevnim užasima u Gazi još odjekuju bombe koje su pale na Gerniku. Ali razmjere pokolja u Gazi mnogo su veće i surovije. Zločini se nastavljaju bez prestanka, a svijet to gleda i ne reagira.
(TBT, TomDispatch)
