Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Svaki put kada premijer Benjamin Netanyahu pokuša ubiti lidera Hamasa Khaleda Meshaala, to završi poniženjem za Izrael.
Prvi put se to dogodilo 1997. godine. Agenti Mosada, djelujući po naređenju izraelskog premijera, ušli su u Jordan, predstavljajući se kao kanadski turisti. Dvojica su čekala na ulazu u Meshaalovu kancelariju u Amanu, a kada je njihova meta ušla, jedan je prislonio uređaj na njegovo lijevo uho koji je ispuštao brzo djelujući otrov.
Meshaalovi tjelohranitelji su pojurili za dvojicom agenata, dok su ostali članovi tima pobjegli u novoosnovanu izraelsku ambasadu tražeći utočište. Isprva se mislilo da je napad propao. Meshaal je opisao napad kao “glasan zvuk u uhu” i “električni šok”. Ali kako je otrov počeo djelovati, njegovo stanje se pogoršalo.
Meshaal je tada bio jordanski građanin, a kralj Hussein bio je bijesan. Zahtijevao je da Izrael preda protivotrov, prijetio je suđenjem agentima Mosada i povlačenjem iz istorijskog mirovnog sporazuma koji je potpisao tri godine ranije u Wadi Arabi, kojim je priznao Izrael.
Bivši američki predsjednik Bill Clinton prisilio je Netanyahua na popuštanje. Ponižavajuće, Danny Yatom, tadašnji šef Mosada, odletio je u Aman s protivotrovom. Meshaal, koji je do tada bio u komi, preživio je.
Ne samo to, Hussein je pustio samo dvojicu agenata Mosada koje su Hamasovi tjelohranitelji uhvatili. Šest drugih članova tima bilo je zatvoreno u izraelskoj ambasadi, a kralj ih je pustio samo pod uslovom da Izrael oslobodi iz zatvora osnivača Hamasa, šejha Ahmeda Yassina, zajedno s velikim brojem drugih palestinskih zatvorenika.
Cijela afera bila je veliki udarac za Izrael. Šejh je započeo pobjedničku turneju po regiji. Meshaalova karijera u Hamasu je pokrenuta. Prije napada bio je relativno nepoznat u organizaciji, a sam Hamas je stekao prestiž kao pokret koji se može suprotstaviti nasilniku.
Hoće li se isti scenario odigrati danas, drugo je pitanje, ali elementi za veliko poniženje Izraela već postoje.
Slanje poruke
Samo standardna sigurnosna procedura Hamasa, koja podrazumijeva promjenu lokacije nakon okupljanja učesnika sastanka i odvajanje učesnika od njihovih mobilnih telefona, spasila je Meshaala i cijeli pregovarački tim Hamasa od uništenja u Dohi u utorak.
Zgrada u kojoj su se nalazili bila je veoma blizu one koju su izraelski avioni pogodili, a tajming bombardovanja bio je tačan, ali su pogodili pogrešnu zgradu, rekli su mi visoki izvori iz Hamasa.
Kako je istina počela izlaziti na vidjelo, izraelska reakcija brzo se promijenila iz slavlja što su uništili vodstvo Hamasa, na sličan način kao što su eliminisali vodstvo Hezbollaha i Iranske revolucionarne garde, u međusobne optužbe.
U početku je Yair Lapid, lider opozicije koji je toliko insistirao na kampanji za oslobađanje talaca, čestitao izraelskim zračnim snagama i Shin Betu na “izuzetnoj operaciji za osujećivanje naših neprijatelja”.
Ta objava na X-u morala je brzo biti zamijenjena sljedećom: “Članovi Hamasa su sinovi smrti, ali u ovom trenutku izraelska vlada mora objasniti kako operacija [izraelske vojske] neće dovesti do ubistva talaca i da li je rizik po živote talaca uzet u obzir prilikom donošenja odluke o izvođenju operacije. Ne smije se više čekati. Rat mora biti završen i oni moraju biti vraćeni kući.”
Operacija za ubistvo vodstva Hamasa dok se sastajalo da razmatra pregovarački dokument koji je poslao američki predsjednik Donald Trump, Izrael je nazvao “Samit vatre”.
Ovo je bio čin jevrejske supremacističke države koja je supremacistička ne samo u Palestini, već u cijeloj regiji. Nije da Netanyahu i planeri ovog napada nisu razmišljali o implikacijama bombardovanja Katara.
Naprotiv. Željeli su poslati poruku Kataru, ili bilo kojoj drugoj arapskoj državi koja ugošćuje Hamas, da Izrael može raditi šta želi; da njegova vojska može slobodno djelovati po regiji i napadati bilo koji cilj kad god poželi, bez obzira na suverenitet ili čiji vazdušni prostor mora preletjeti da bi stigla do tamo. Netanyahu je također zaprijetio napadima na članove Hamasa u Turskoj. Napad na Katar rekao je Ankari da bi ona mogla biti sljedeća.
Bombardovanje pregovora
Za političkog naučnika Menachema Kleina, Izrael je postao genocidno društvo koje je napustilo diplomatiju i radi stvari samo silom.
Rekao je za Middle East Eye: “Izrael je genocidno društvo; to je društvo koje je odlučilo da nema diplomatije, postoji samo sila… To je izvan Palestine: to je Iran, to je Sirija – zaprijetio je napadima na članove Hamasa u Turskoj, a prijetnje su razmijenjene s [predsjednikom Recepom Tayyipom] Erdoganom.”
Izrael je također pokazao “nedostatak poštovanja prema Egiptu i sigurno prema Jemenu. To je u osnovi prisilno inženjerstvo cijele regije,” dodao je Klein.
“Raison d’être ove koalicije je jevrejska supremacija. To je režim jevrejske supremacije, i želi uspostaviti jevrejsku supremaciju ne samo u Palestini, već u cijeloj regiji putem sile – također unutar Izraela, protiv Palestinaca na Zapadnoj obali, i protiv Palestinaca iz 1948.”
Netanyahuova kampanja za preoblikovanje regije ima ogromne implikacije ne samo za susjede Izraela, već za sve države blizu i daleko od granica zemlje: za države Savjeta za saradnju Zaliva i za one koji su normalizirali odnose s Izraelom potpisivanjem Abrahamovih sporazuma.
U kratkom roku, bombardovanje Hamasa značilo je bombardovanje pregovarača. Da je napad uspio, u Hamasu ne bi ostao niko da pregovara; niko s autoritetom da kaže preostalim stražarima u Gazi da oslobode zatvorenike.
Ne samo to, da je zračni udar uspio, operacija Samit vatre značila bi kraj svim pokušajima da se preostali taoci vrate živi.
Bombardiranjem Hamasa, Izrael je bombardovao sam proces pregovora. Egipatsko posredovanje je već završeno, i teško je zamisliti kako bi katarsko posredovanje moglo nastaviti. Dakle, čak i sada, s timom Hamasa živim, svi pregovori za oslobađanje talaca u Gazi su vjerovatno završeni.
Realnost je bila očigledna svima koji su pratili pregovore u posljednje dvije godine. Netanyahu je osujetio sedam odvojenih pokušaja da se postigne dogovor, uključujući dogovore koje je njegov vlastiti pregovarački tim parafao. Ali sada je svima očito da želi okončati sve pregovore i riješiti Gazu samo silom.
Zabrinjavajuće implikacije
Jedini preostali put je da američki izaslanik Steve Witkoff preuzme proces i direktno pregovara s Hamasom, preko glave Izraela. Ali to bi značilo da njegov šef mora prisiliti Izrael da zaustavi svoju kopnenu operaciju u gradu Gazi, što je do sada nerado činio.
Osim toga, ako je Trump unaprijed znao za operaciju u Dohi i dao zeleno svjetlo ne zaustavljajući je, kakva je vrijednost bilo kakve buduće garancije koju bi mogao dati Hamasu da će, ako oslobode sve taoce, rat prestati i Izrael se povući?
Ovo je drugi put da Izrael koristi aktivni proces pregovora kao paravan za pokretanje iznenadnog napada. Prvi put je bio njegov napad na Iran u junu, koji je počeo nekoliko dana prije nego što su iranski i američki pregovarači trebali da se sastanu u Omanu o iranskom programu nuklearnog obogaćivanja.
U ovom slučaju, pregovarački komitet Hamasa sastao se da razmatra prijedlog primirja koji je sam Trump napisao. Svima bi trebalo biti jasno da Trumpove garancije nemaju vrijednosti.
Ali na duži rok, implikacije ovog neuspjelog zračnog udara su mnogo zabrinjavajuće za arapske šefove država.
Ne zavaravajmo se. Druga generacija arapskih autokrata koja je preuzela vlast u Saudijskoj Arabiji, UAE i Bahreinu mrzi Hamas, Muslimansku braću i Hezbollah još više nego Netanyahu.
Ali efekat izraelske operacije je mnogo širi od toga. To je izazov njima lično kao liderima njihovog vlastitog vazdušnog prostora i njihovih zemalja.
Kao 1997. godine, neuspjeli napad na Hamas odmah će biti ogroman podsticaj reputaciji pokreta, koji je u Velikoj Britaniji i drugim zemljama zabranjen kao teroristička grupa.
Više nijedan lokalni komentator neće moći optužiti političko vodstvo u Dohi da živi u luksuzu u hotelima s pet zvjezdica dok Gaza gladuje. Sada će se smatrati da su na prvoj liniji borbe s Izraelom.
Također će poslužiti kao lekcija vladi u Libanu, koja pokušava prisiliti Hezbollah na razoružavanje na nacionalnom nivou. Argument Hezbollaha da bi njegovo razoružavanje dovelo do toga da Liban bude potpuno ranjiv na hirove Izraela samo dobija na snazi.
Oni koji guraju provedbu američko-saudijskog plana za razoružavanje Hezbollaha privremeno su zaustavljeni od strane mudrijeg libanskog vojnog komandovanja, usred straha da bi borbe mogle izbiti ako se odluke vlade provedu.
Saudijska Arabija, Emirati i Jordan posebno će morati razmisliti koliko daleko mogu prkositi mišljenjima svojih naroda i koliko ih to čini slabima ako, kako sada tvrde izraelski izvori, potajno dopuste izraelskim borbenim avionima da stignu do Dohe. Prema vojnom dopisniku Yneta, napad u Kataru je “izveden u koordinaciji s drugim zemljama”.
Opcije za njih su zatvaranje svog vazdušnog prostora za sve izraelske letove ili da UAE i Bahrein napuste ili suspenduju svoje članstvo u Abrahamovim sporazumima. Emirati su već rekli da bi formalna aneksija Zapadne obale od strane Izraela bila “crvena linija” za njih.
Netanyahu gubi kredibilitet
Netanyahu je imao lošu sedmicu. Počelo je u ponedjeljak napadom u Jerusalemu koji je ubio šest Izraelaca i smrću četiri vojnika u Gazi. Hamas je preuzeo odgovornost za obje operacije.
Za nekoga ko je više puta u posljednje dvije godine izjavljivao da je Izrael na pragu pobjede, Netanyahu brzo gubi kredibilitet kod kuće.
Hamas se danas bori jednako žestoko kao i prvog dana, a izraelski civili i vojnici umiru u sve većem broju.
U utorak, Netanyahu nije uspio uništiti vodstvo Hamasa, ali je umjesto toga mogao uništiti sve pokušaje da se dvogodišnji sukob završi pregovorima. Hamas, s druge strane, samo je dobio na reputaciji.
Trump je zvanično “nesretan” zbog neuspjele vojne operacije i pokušao se distancirati od nje, rekavši da je prvi put čuo za to od svojih vojnih šefova. To je uprkos činjenici da je u prvim brifinzima za dopisnike Bijela kuća brzo rekla da je znala za napad.
Ako izraelski napad jasno ne pokaže Trumpu da slijepo praćenje stopa odmetnute države koju vode vjerski fundamentalisti može naštetiti njegovom statusu svjetskog lidera, onda ništa neće. Trump je čovjek koji duboko osjeća lične uvrede i pamti ih. Ovu je dostavio njegov najbliži saveznik.
Ali ovaj napad, prije svega, je poziv na buđenje za cijelu regiju. Američki sigurnosni kišobran, za koji su tako skupo platili tokom Trumpove posljednje posjete regiji, je bezvrijedan. Abrahamovi sporazumi su također mit. Mir se ne može postići priznavanjem Izraela.
Samo kroz snažan regionalni sigurnosni savez za obuzdavanje Izraela – tako što će Izrael biti prisiljen osjetiti koliko je mala zemlja i platiti cijenu svoje diplomatske i ekonomske izolacije – Netanyahuove hegemonističke ambicije će doživjeti svoj pravi kraj
(TBT, MEE)
