Piše: Lili Yan Ing, thebosniatimes.ba
Manje od 11 mjeseci nakon početka mandata, indonezijski predsjednik Prabowo Subianto suočava se s oštrim izborom. Može biti zapamćen ili kao lider čije je predsjedavanje obilježila javna ljutnja i nezadovoljstvo, ili kao onaj koji je prepoznao izazove s kojima se njegova zemlja suočava i djelovao u nacionalnom interesu.
Antivladini protesti koji su proteklih dvije sedmice zahvatili Indoneziju nisu prolazni izljevi, već kulminacija dugo potiskivanih pritužbi zbog zloupotrebe vlasti, erozije ustavnih normi i kršenja osnovnih ljudskih prava. Protestanti ne traže izvinjenje ili čak saosjećanje od predsjednika; oni zahtijevaju priliku da žive dostojanstven život u kojem se poštuju njihovo dostojanstvo i ljudska prava.
Administracija Prabowa usmjerila je pažnju na to da zemlja postane četvrta najveća ekonomija svijeta do 2045. godine – cilj koji bi zahtijevao kontinuirani godišnji rast od 8%. Ali s obzirom na to da 68% stanovništva Indonezije živi ispod granice siromaštva za zemlje s višim srednjim prihodima, takve ambicije znače malo ako milioni građana ostaju zarobljeni u siromaštvu i teškoćama.
Indonežani su već doživjeli brzi rast, posebno tokom duge diktature Suharta (1967-98), Prabowovog bivšeg tasta. S obzirom na tuh istoriju, oni znaju da trajni i inkluzivni razvojni dobici zavise od političkih i društvenih reformi, a ne od vladavine jakog čovjeka.
Okrivljavanje prethodnih administracija ili konsolidacija vlasti među ključnim partijama – što može pružiti kratkoročnu stabilnost, ali slabi demokratsku otpornost – neće osloboditi trenutnu vladu odgovornosti za njene odluke danas. Indoneziji su potrebne konkretne mjere za smanjenje siromaštva, stvaranje mogućnosti za zapošljavanje i obnavljanje povjerenja u vladu.
Da bi se zacijelile sve dublje društvene pukotine u zemlji, kreatori politika moraju se fokusirati na četiri hitna prioriteta. Prvo, moraju provoditi podjelu vlasti i eliminirati sukobe interesa. Demokratija cvjeta samo kada izvršna, zakonodavna i sudska vlast djeluju nezavisno, ali u Indoneziji vlast ostaje snažno koncentrirana. Mnoge političke stranke funkcioniraju kao porodična preduzeća, s liderima koji drže izvršne uloge ili imaju preveliki utjecaj na institucije. Ova koncentracija podstiče kulturu nekažnjavanja i narušava javno povjerenje.
Jasna etička pravila su ključna. Javni zvaničnici – uključujući predsjednika, članove kabineta i parlamentarne lidere – ne bi smjeli istovremeno obavljati stranačke funkcije, pozicije u državnim preduzećima (SOE) i poslove u privatnom sektoru. Eliminiranje ovih preklapanja smanjilo bi korupciju, osiguralo da politike služe građanima, a ne privatnim ili stranačkim interesima, i ojačalo kredibilitet demokratskih institucija Indonezije.
Drugo, fiskalna transparentnost je ključna za pružanje bolje ciljane socijalne pomoći i ubrzavanje reformi državnih preduzeća. Dvije decenije, odnos poreza i BDP-a u Indoneziji stagnira na 10-12%. Iako budžet za 2026. predviđa prihode u iznosu od 12% BDP-a, podaci za početak 2025. zaostaju za ovim ciljem – situacija pogoršana padom prihoda od roba.
Istovremeno, budžetski pritisci nastavljaju rasti, naglašavajući potrebu za fiskalnom disciplinom. Vladin program besplatnih hranljivih obroka je dobar primjer. Iako dobronamjeran, program je previše skup, s budžetom od 171 bilion rupija (10,3 milijarde dolara), koji se očekuje da će porasti na 335 biliona rupija u 2026. Efektivniji pristup bio bi pilotiranje programa u pet nedovoljno razvijenih regija, po cijeni ne većoj od pet biliona rupija, uz angažman lokalnih zajednica. Preostala sredstva mogla bi se koristiti za podršku učiteljima, zdravstvenim radnicima i radnicima u upravljanju otpadom, ili za finansiranje programa koji donose opipljive koristi domaćinstvima s niskim i srednjim prihodima.
Slično tome, novi suvereni fond Danantara, s budžetom od 300 biliona rupija, nije potreban. S javnim dugom od 41% BDP-a, novo zaduživanje trebalo bi usmjeriti na produktivna ulaganja, a ne na birokratsku ekspanziju. Reforme postojećih državnih preduzeća bile bi jeftinije, brže i efikasnije. Iako je konsolidacija smanjila broj državnih preduzeća sa 118 u 2018. na 64 u 2024. godini, država i dalje dominira sektorima od bankarstva do ugostiteljstva, istiskujući mala preduzeća.
Treće, građanska vlast mora biti ojačana kako bi se spriječilo miješanje vojske. Intervencija vojske ili policije u civilne poslove obično podriava demokratske institucije. U Indoneziji, gdje vojska i dalje ima značajan politički utjecaj, očuvanje jasnih granica je posebno važno. To znači kodificirane institucionalne provjere, jači civilni nadzor i striktno pridržavanje normi ljudskih prava. Bez ovih mjera, Indonezija rizikuje da sklizne u nestabilnost viđenu u Mjanmaru ili u dijelovima Latinske Amerike i Afrike.
Konačno, dugo odlagani Zakon o povratu imovine (RUU Perampasan Aset), koji bi omogućio državi da povrati neproporcionalno bogatstvo bez čekanja na krivičnu osudu, mora biti usvojen. Ključno je da njegov cilj nije proizvoljna konfiskacija imovine, već osiguravanje da ukradena javna imovina bude vraćena pravim vlasnicima – narodu. Prvi put nacrtan 2008. i podnesen parlamentu 2012, zakon je zapostavljen gotovo dvije decenije, omogućavajući korumpiranim akterima da pljačkaju javne resurse bez kazne.
Uspostavljanjem civilnog procesa za povrat neobjašnjenog bogatstva (in rem povrat imovine), zakon ispunjava obaveze Indonezije prema Konvenciji Ujedinjenih nacija protiv korupcije i pokazuje da vlada stoji uz građane u borbi protiv zloupotrebe vlasti. Ako Prabowo usmjeri ovo povraćeno bogatstvo u obrazovanje, zdravstvo i socijalne programe, mogao bi ostaviti zaista transformativno naslijeđe.
Indonezijsko rukovodstvo može odabrati produbljivanje represije ili može krenuti drugim putem i ojačati demokratsko upravljanje. Prabowovo naslijeđe neće se mjeriti izbornim razlikama, već time da li njegova vlada poštuje ljudska prava, poboljšava zdravstvenu zaštitu i obrazovanje i stvara više dobrih radnih mjesta. Može biti zapamćen kao predsjednik koji je predsjedavao najvećim protestima u Indoneziji od Suharta, ili može biti slavljen kao lider koji je donio političku, društvenu i ekonomsku pravdu. Izbor je na njemu.
(TBT, TNA)
