Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Prošlo je gotovo 18 godina otkako je Tony Blair, tadašnji izaslanik za Bliski istok, predstavio dokument od 34 stranice koji je ocrtavao “koridor za mir i prosperitet”, protežući se od Crvenog mora do okupiranih Golanskih visoravni.
Blairov plan predviđao je agro-industrijski park u blizini Jershema na Zapadnoj obali kako bi se olakšao transport robe u Zaljev preko Jordana. Još jedan industrijski park, ili “projekt brzog utjecaja”, bio bi izgrađen u Tarqumiji u Hebronu, a treći u Jalamehu, sjeverno od Jenina.
Malo toga je bilo novo. Oslo sporazumi, potpisani 1993. i 1995. godine, predviđali su stvaranje do devet industrijskih zona duž Zelene linije od Jenina na sjeveru do Rafaha u Gazi.
Ali ispunjen optimizmom i podrškom Palestinske uprave (PA), Ujedinjenih nacija, Evropske unije, USAID-a i Japana, Blair je, poput pravog vizionara kakvim se uvijek smatrao, objavio: “Ako ovaj paket uspije, slijedit će daljnji takvi paketi. Na taj način, s vremenom i progresivno, teret okupacije može biti uklonjen, ali na način koji ne ugrožava sigurnost Izraela.”
Dodao je: “Čvrsto vjerujem da će ovi koraci također olakšati tekuće pregovore između stranaka, s ciljem postizanja održivog i trajnog mirovnog sporazuma između dvije zemlje, koje žive jedna pored druge u miru i prosperitetu.”
Danas je malo ostalo od Blairovog industrijskog parka na prelazu Jalameh s Izraelom. Godinama je ograđeno područje ostalo prazno, sve dok PA, uz podršku turskih investitora, nije pokušala uspostaviti “industrijski grad” u Jeninu. Sada postoji samo nekoliko puteva i šačica skladišta od tih snova.
Godine 2008., Blair je preuzeo zasluge za smanjenje broja barikada na okupiranoj Zapadnoj obali, kojih je tada bilo oko 600. Danas postoji 898 vojnih kontrolnih punktova, uključujući desetke kapija koje većinu dana zatvaraju palestinske gradove i sela. Sav ekonomski život je ugušen.
Milice doseljenika lutaju zemljom, teroriziraju palestinske gradove i tjeraju Palestince s ogromnih područja zemlje, koja se prisvajaju nelegalnim “pastirskim farmama” u koordinaciji s izraelskim ministrom finansija Bezalelom Smotrichom, koji je preuzeo kontrolu nad Civilnom upravom na okupiranoj Zapadnoj obali.
Prethodnica aneksije
Sve se to smatra prethodnicom široko očekivane najave izraelske aneksije Područja C, koje čini oko dvije trećine Zapadne obale.
Više od 40.000 Palestinaca ostalo je bez doma zbog rušenja izbjegličkih kampova u Jeninu, Tulkarmu i Nur Shamsu, u operaciji izraelske vojske pod nazivom “Željezni zid”, koja je sada u osmom mjesecu.
Još 2009. godine, Blair je dobio nagradu za svoj neostvareni plan: nagradu od 1 milion dolara za “liderstvo”, od koje je većina otišla njegovoj vlastitoj fondaciji “za vjersko razumijevanje”.
Danas, nakon 23 mjeseca genocida i rušenja u Gazi, Blair se vraća u posao, repaketirajući se gotovo dvije decenije kasnije kao iskusna ruka Bliskog istoka.
Navodno je savjetovao Bijelu kuću i razgovarao s Jaredom Kushnerom, zetom Donalda Trumpa, o najnovijem planu američkog predsjednika za Gazu.
Strategija, ili barem jedna njena verzija, sadržana je u prezentaciji od 38 stranica koja iznosi viziju za poslijeratnu Gazu.
Od oktobra 2023., Gaza je bila laboratorij smrti 21. vijeka – užasna lekcija o tome kako prepraviti pravila rata; kako koristiti dronove i robote za maksimiziranje kolateralne štete; kako iskoristiti umjetnu inteligenciju za lociranje meta; kako koristiti glad i punktove za distribuciju pomoći da se slomi volja naroda za otporom; kako rastaviti zdravstvene i obrazovne sisteme; i kako cijelu naciju učiniti beskućnicima.
Josef Mengele, nacistički ljekar koji je izvodio smrtonosne eksperimente na zatvorenicima u Auschwitzu, prepoznao bi mnoge od ovih kriterija uspjeha kao postignuća.
Sada se na Palestincima u Gazi sprema daljnji ljudski eksperiment, fokusiran na to kako izgraditi “mega-projekte” u stilu Dubaija vrijedne 324 milijarde dolara na njihovim grobovima.
Carevi Gaze
Prva stvar koju treba primijetiti u vezi s ovom prezentacijom je njena brutalnost. Potpuno je lišena bilo kakvog priznanja Gaze kao palestinske domovine. U tom smislu, njeni autori su se vratili na moralne standarde carske Rusije, i na ono što se dogodilo na polju izvan Moskve samo četiri dana nakon krunisanja cara Nikolaja II.
Do pola miliona Rusa okupilo se na Khodynki za besplatnu hranu i poklone od cara, koji su navodno uključivali peciva, kobasice, perece, medenjake i komemorativne šolje. Kada su se proširile glasine da nema dovoljno piva i pereca za sve, i da emajlirane šolje sadrže zlatnike, došlo je do stampeda, u kojem je poginulo više od 1.200 ljudi, a do 20.000 je povrijeđeno.
Nije važno. Car i carica su nastavili sa svojim planovima. Pojavili su se pred masama na balkonu carskog paviljona usred polja, do kada su leševi već bili uklonjeni.
Ovo je ekvivalentno ponašanju današnjih careva prema izgladnjelom i umirućem stanovništvu Gaze – samo danas, razmjere tragedije čine da bezosjećajnost Nikolaja II prema sudbini njegovog naroda izgleda suzdržano.
Trump namjerava izgraditi čudesnu zemlju u stilu Dubaija na svježim grobovima 63.000 mrtvih (i broj raste). Ova psihopatska nedostatnost empatije proteže se na žive kao i na mrtve: jer raj koji će transformisati Gazu iz “srušenog iranskog posrednika” u “prosperitetnog abrahamskog saveznika” neće samo biti “oslobođen Hamasa”, već i većine Palestinaca.
U stvari, što više Palestinaca ode, projekt postaje jeftiniji. Za svakog Palestinca koji ode, plan izračunava da će se uštedjeti 23.000 dolara; za svaki posto stanovništva koji se preseli, to je ušteda od 500 miliona dolara. Da bi se Palestinci iz Gaze nagovorili da napuste svoju zemlju, plan predlaže da se svakoj osobi da 5.000 dolara i da se subvencionira njihova kirija u drugoj zemlji četiri godine, kao i hrana za jednu godinu.
Smatra se da su autori plana Izraelci. Prijedlog su navodno vodili Michael Eisenberg, izraelsko-američki rizični kapitalista, i Liran Tancman, izraelski tehnološki preduzetnik i bivši obavještajni oficir. Njihovi inicijali, “ME” i “LT”, navodno su navedeni na prvoj stranici prezentacije, zajedno s misterioznim trećim setom inicijala, “TF”.
Eisenberg i Tancman bili su dio grupe izraelskih zvaničnika i poslovnih ljudi koja je krajem 2023. godine, nekoliko sedmica nakon napada predvođenih Hamasom na Izrael, prvi put osmislila Fondaciju za humanitarnu pomoć Gazi (GHF), prema New York Timesu.
Prvi nacrt plana za razvoj Gaze navodno je završen prošlog aprila i predstavljen Trumpovoj administraciji. Nije poznato da li je ovaj prijedlog razmatran tokom nedavnog sastanka između Kushnera i Blaira, koji su obojica radili na sličnim idejama.
Ali smjer kretanja je jasan.
Osuđen na neuspjeh
Blair, za početak, trebao bi shvatiti da je svaki plan zasnovan na tome da Gaza bude “oslobođena Hamasa” osuđen na neuspjeh. Trebao bi se prisjetiti svojih dana kao premijera i napora njegove vlade da pregovara s Irskom republikanskom armijom (IRA).
Samo zamislite da mu je neko došao s idejom da se “de-republikanizira” Short Strand, dom Iranske nacionalne oslobodilačke armije, ili cijeli zapadni Belfast kao preduvjet za mir.
Srećom, smjer koji su uzela tri britanska premijera – Margaret Thatcher, John Major i Tony Blair – u mirovnom procesu bio je potpuno suprotan. Priznanje da Dublin ima ulogu na Sjeveru bilo je Thatcherino postignuće, praćeno direktnim razgovorima s IRA-om pod Majorom, koji je obavio većinu posla.
Ovo je uključivalo niz sastanaka koji su se održali u Derryju između Michaela Ancrama, tadašnjeg britanskog ministra u Majorovoj vladi, i vođe IRA-e Martina McGuinnessa. Mnogo godina kasnije, Ancram mi je detaljno ispričao o tim sastancima, s puno veselja. Ali njihovo postojanje potpuno je prkosilo vladinoj liniji u to vrijeme: da Britanija ne razgovara s onima koje kvalifikuje kao teroriste.
IRA je započela proces razoružanja nakon što je Britanija obećala oslobađanje republikanskih zatvorenika iz zatvora Maze, i kada su date političke garancije za dijeljenje vlasti u Stormontu kao dio Sporazuma na Veliki petak.
McGuinness i njegov nekadašnji zakleti neprijatelj, Ian Paisley, tadašnji vođa Demokratske unionističke stranke, postali su saveznici. Takva je bila njihova međusobna lakoća da su postali poznati kao “Braća smijalice”.
Sada primijenite formulu koja je donijela mir Sjevernoj Irskoj na Gazu i Hamas, koji je u Velikoj Britaniji označen kao teroristička grupa, i šta dobijate? Direktni razgovori s Hamasom o oslobađanju talaca i masovnom oslobađanju zatvorenika, praćeni razgovorima sa svim grupama otpora o tehnokratskoj vladi, uz obnovu svih agencija UN-a za pomoć, kraj opsade i ogroman međunarodni priliv novca i betona za obnovu. Na duži rok, Hamas bi mogao ponuditi “hudnu”, ili neodređenu pauzu, u oružanom sukobu.
To je irska formula primijenjena na Gazu. Ali sada se sledi potpuno suprotan kurs u vezi s Gazom, jer se svo razmišljanje o Palestini posmatra kroz prizmu potrebe za odbranom i naoružavanjem sve šireg izraelskog stanja.
Isključivanje Hamasa
Mir u Sjevernoj Irskoj ne bi mogao biti postignut bez aktivnog učešća Dublina i Washingtona. SAD danas – kao što predstavljaju niz predsjednika, kako demokrata tako i republikanaca – glavni su podržavaoci Velikog Izraela i glavna prepreka održivom miru.
Hamas je isključen iz šireg političkog procesa otkako je stranka pobijedila na posljednjim slobodno održanim izborima u Palestini 2006. godine. Blairova zadaća u tom pogledu bila je znatno olakšana ponašanjem PA i vođa svake arapske vlade. On je daleko od toga da je sam u pokušaju primjene rješenja preko glava i protiv volje palestinskog naroda.
Prije deset godina, otkrio sam kako je Blair sreo Khaleda Meshaala, tadašnjeg političkog direktora Hamasa. Dva od tih sastanaka održala su se u Dohi dok je Blair još bio izaslanik. Ali sastanci su se nastavili neko vrijeme nakon što više nije bio na toj poziciji.
Blair, u pratnji MI6, pokušao je preuzeti zasluge za revidirani temeljni dokument Hamasa koji je priznao granice Izraela iz 1967. godine, nudeći da odnese dokument u Washington, rekli su mi palestinski izvori. Hamas je prirodno odbio Blairov pokušaj da se umiješa u unutrašnju stvar.
Ali sastanci su u to vrijeme viđeni kao priznanje da je pokušaj isključivanja Hamasa iz vlade i razgovora o budućnosti Palestine propao.
Tokom posljednjih 23 mjeseca, Izrael je pokušavao silom postići ono što 17 godina sve brutalnije opsade nije uspjelo postići kroz lišavanje i povremene napade bombardiranja.
Danas je Blair postao još jedan izuzetno bogat, preplanuo čovjek, potpuno opušten u društvu drugih multimilionera poput Kushnera.
Danas bi 1 milion dolara za njega značio malo. Serijski neuspjesi na Bliskom istoku bili su unosan posao za Blaira, čineći plan bivšeg premijera Borisa Johnsona za samoobogaćivanje nakon mandata sramotnim.
Ali nemojte sumnjati: ovaj plan za Gazu, ili bilo koji drugi plan skovan preko glava palestinskog naroda, doživjet će istu sudbinu kao i svi drugi neostvareni projekti.
Gaza se ne može očistiti od Hamasa, kao što se Engleska ne može očistiti od Engleza ili Francuska od Francuza. Nijedan mirovni proces ne bi postojao u Sjevernoj Irskoj bez pristanka IRA-e, a čak i uz to, danas postoje aktivne disidentske grupe.
Nijedna poslijeratna vlada u Gazi neće funkcionisati bez pristanka Hamasa, izrečenog ili impliciranog. To je jedna činjenica na terenu koju je uspostavilo 23 mjeseca otpora.
Osim toga, u svim tričavim akronimima – u svim vrtoglavim planovima za luke, aerodrome, gradove s vrtoglavim neboderima, sistemom puteva ispunjenim autoputevima Mohammeda bin Salmana – nedostaje jedan mali detalj.
Koje mjesto bi bilo u Trumpovoj Gazi Rivijeri za spomenik više od 63.000 Palestinaca koji su ubijeni i 160.000 ranjenih u izraelskom genocidu? I kako bi Trump to nazvao? Spomenikom za palestinski holokaust koji je stvorio Netanjahuov režim?
(TBT, MEE)
