Piše: Joseph Daher, thebosniatimes.ba
Od pada Asadovog režima u decembru, nove sirijske vlasti predvođene Hay’at Tahrir Sham (HTS) usmjeravaju Siriju ka osovini SAD-a kako bi učvrstile svoju moć. To bi također uključivalo neku vrstu normalizacije s Izraelom, bilo direktnu ili indirektnu. Međutim, kada su oružane grupe povezane s Damaskom nedavno pokrenule vojnu ofanzivu na južnu provinciju Suweida, tenzije između Damaska i Tel Aviva su se povećale.
Izraelski zračni napadi na Siriju koji su se dogodili sredinom jula navodno su bili rezultat nesporazuma nakon razgovora između sirijskih i izraelskih predstavnika. Sirijski lideri su navodno zatražili odobrenje Izraela za reintegraciju Suweide. Međutim, dok je Izrael izrazio spremnost za ograničenu reintegraciju – odnosno obnavljanje državnih usluga i raspoređivanje ograničenih lokalnih snaga bezbjednosti – Damask je to protumačio kao odobrenje za vojnu operaciju punog obima.
Bez obzira na detalje, ovo je otkrilo stalnu tendenciju sirijskih vlasti da se oslanjaju na vanjsku potvrdu i podršku kako bi opravdale određene politike, uključujući i prisilne mjere protiv lokalnog stanovništva.
Nekoliko dana nakon napada na Damask, Washington je izvršio pritisak na Izrael da prekine napade i zaključi primirje. Visoki zvaničnici iz SAD-a, Izraela i Sirije (uključujući sirijskog ministra vanjskih poslova Asaada Al-Shibanija) sastali su se 24. jula s ciljem rješavanja bezbjednosne situacije u južnoj Siriji i sprječavanja daljih kriza. Iako sastanak nije rezultirao konačnim sporazumima, očekivalo se da će razgovori biti nastavljeni.
Ipak, nakon događaja u Suweidi, širi dijelovi stanovništva u južnoj provinciji pozivaju na izraelsku intervenciju. Dok sirijski predsjednik Ahmed al-Sharaa ispravno odgovara da izraelske akcije podrivaju sirijsko jedinstvo i slabe državu, upravo su njegove akcije dovele do ove tačke. Zaista, autoritarne i isključujuće politike njegovog rukovodstva utrle su put zločinima počinjenim protiv druških zajednica, što je rezultiralo porastom podrške za intervenciju radi “zaštite” u Suweidi.
Ovaj osjećaj je samo ojačao zbog nedostatka masovnih nacionalnih i demokratskih alternativa.
Bez prijetnje Izraelu
Al-Sharaaove “žestoke riječi” upućene Izraelu značajno su oslabljene vijestima da se sirijski ministar vanjskih poslova sastao s izraelskom delegacijom (uključujući ministra za strateške poslove Rona Dermera) u Parizu prije nekoliko dana kako bi razgovarali o deeskalaciji i bezbjednosti u regionu. Štaviše, po prvi put u decenijama, sastanak je zvanično objavljen na Sirijskoj arapskoj novinskoj agenciji (SANA) u očiglednom pokušaju da se umiri Tel Aviv.
Ovo nije iznenađujuće s obzirom na to da je predsjednik više puta od početka godine ponavljao da njegova vladavina ne predstavlja prijetnju Izraelu i navodno je također izjavio predsjedniku Trumpu da je spreman pridružiti se Abrahamovim sporazumima pod “pravim uslovima”. Nadalje, potvrdio je postojanje indirektnih pregovora s Izraelom, za koji je rekao da Sirija dijeli “zajedničke neprijatelje” (Iran i Hezbollah). U vezi s tim, izjavio je da Sirija može “igrati važnu ulogu u regionalnoj bezbjednosti”.
Značajno je da Damask također nije osudio masovne izraelske napade na Iran, jer smatraju da je svako slabljenje Islamske Republike (i Hezbollaha u Libanu) pozitivna stvar. Ova pozicija nije povezana samo s nasilnom ulogom Irana u podršci Asadu tokom sirijskog ustanka, već odražava i političku orijentaciju nove vladajuće elite koja je usklađena s politikama SAD-a. Sirija je čak pojačala kontrolu svoje granice s Libanom, gdje se oružje namijenjeno Hezbollahu sada redovno zaplijenjuje.
Na kraju, svi znakovi upućuju na normalizaciju Sirije s Izraelom…
Iako nije bilo zvaničnih promjena u vezi s ukidanjem američkih sankcija Siriji, jasno je da je to postalo moguće tek nakon što su vođeni pregovori i napravljeni ustupci u vezi s kontrolom palestinskih političkih i oružanih aktera, te normalizacijom s Izraelom. U stvari, nekoliko palestinskih zvaničnika u Siriji već je uhapšeno, uključujući članove pokreta Palestinski islamski džihad i lidera Narodnog fronta za oslobođenje Palestine – Generalne komande, koji je bio saveznik bivšeg Asadovog režima. Neki lideri palestinskih oružanih frakcija, uglavnom povezani s bivšim sirijskim režimom, također su bili primorani napustiti zemlju.
Zvaničnici obje zemlje vodili su direktne razgovore, navodno olakšane od strane Ujedinjenih Arapskih Emirata, koji su uspostavili kanal za kontakt. Nedavno je izraelski ministar vanjskih poslova javno izrazio spremnost za diplomatske odnose sa Sirijom, zajedno s Libanom, dok je jasno izbjegavao bilo kakvu raspravu o Golanskoj visoravni, koju Izrael okupira od 1967. godine.
Da stvari budu gore, u jasnom pokazivanju promocije normalizacije, bivši direktor bolnice iz Alepa i dugogodišnji normalizator Shadi Martini putovao je direktno iz Sirije u Izrael u julu kako bi učestvovao u sesiji u Knesetu. Prije svog putovanja, Martini se sastao s al-Sharaaom koji je, prema njegovim riječima, opisao događaj kao “prilikum koja se dešava jednom u stoljeću za Bliski istok”.
Nema garancija za budućnost Sirije
Ukorjenjivanje nove Sirije u snažnom savezu s osovinom predvođenom SAD-om (i njegovim regionalnim saveznicima) također služi svrsi privlačenja stranih investicija, koje su se već umnožile u posljednjih nekoliko mjeseci, posebno od investitora iz Zaljeva. Ovo je dio šire politike dalje liberalizacije ekonomije, uključujući privatizaciju državne imovine i mjere štednje. Međutim, suprotno retorici novih vlasti i njihovih pristalica, nema garancija da će savez s zapadnim silama i normalizacija s Izraelom poboljšati ekonomsku i političku situaciju zemlje.
Pogledajte samo evoluciju Egipta nakon mirovnog sporazuma s Izraelom 1981. godine. Uprkos prosječnoj finansijskoj pomoći SAD-a od oko 1 milijarde dolara od tada, socio-ekonomska situacija se samo pogoršala u posljednjih nekoliko decenija. Jaz u bogatstvu značajno se proširio među stanovništvom, a siromaštvo je kontinuirano raslo do te mjere da je 2024. godine dostiglo preko jedne trećine stanovništva.
Početkom godine, egipatske vlasti su isključile milijune ljudi iz pristupa nacionalnom programu subvencionisanja hljeba i sistema racionalizacije hrane, te su povećale cijenu subvencionisanog hljeba kako bi “rasteretile” državni budžet. Ove najnovije mjere štednje uslijedile su nakon ponovljenih devalvacija egipatske nacionalne valute i radikalnog smanjenja subvencija za električnu energiju, gorivo i pitku vodu. Situacija je izazvala sve veću frustraciju i kritiku među egipatskim narodnim klasama koje su primorane da plate cijenu.
Općenito, egipatska ekonomija je u dubokoj krizi, s vanjskim dugom koji je porastao sa 55,8 milijardi dolara u 2016. na 164,5 milijardi dolara u 2023. godini, potaknut oslanjanjem na strane zajmove i visoke kamatne stope. Istovremeno, Egipat je sve više gubio svoj suverenitet u korist interesa SAD-a i Izraela. Njegova uloga u blokadi okupirane Pojasa Gaze (posebno tokom nedavnog genocida), kao i nasilna represija pristalica i demonstranata u solidarnosti s Palestinom tokom Marša za Gazu, pokazala je to.
Ako je to sve što čeka “novu Siriju”, putanja koju slijedi trenutno rukovodstvo predvođeno HTS-om duboko je zabrinjavajuća.
Čini se jednostavnim reći, ali politički i ekonomski model ukorijenjen u demokratiji, jednakosti i socijalnoj pravdi, te u solidarnosti s palestinskim narodom i drugim regionalnim populacijama protiv svih oblika ugnjetavanja trebao bi biti put koji treba slijediti. Svaki drugi ustupak neće spasiti narod od siromaštva i represije koja im je dugo nametana. Riječima sirijskog revolucionara koji je pisao ljeta 2014. godine s Golanske visoravni okupirane od strane Izraela: “Sloboda – zajednička sudbina: Gaza, Yarmouk i Golan.”
Joseph Daher je akademik i autor knjiga Sirija nakon ustanka, politička ekonomija otpornosti države; Hezbollah: politička ekonomija libanske Partije Boga; Marksizam i Palestina.
(TBT)
