Piše: David Hearst, thebosniatimes.ba
Panel od 17 sudija prihvatio je argument Izraela da mu je potrebno više vremena za pripremu slučaja zbog “problema s dokazima” u slučaju Južne Afrike. Shodno tome, imunitet Izraela pred Međunarodnim sudom pravde (ICJ) produžen je za još šest mjeseci. Sada se smatra da ICJ neće donijeti odluku o ovom pitanju prije 2027. godine, u najboljem slučaju.
U tih devet mjeseci, više od 250 Palestinaca, od kojih su gotovo polovica djeca, umrlo je od gladi koju je izraelski kabinet izričito stvorio kao oružje rata. Pokolj se nastavio nesmanjenom žestinom. Još hiljade civila ubijeno je bombardovanjima, a desetine hiljada ljudi moglo bi umrijeti ako izraelske snage ponovo zauzmu Grad Gazu.
Procurjeli zapisnici sa sastanka kabineta od 1. marta, koje je nedavno objavio Kanal 13, otkrili su kako su izraelski premijer Benjamin Netanyahu i ministar za strateške poslove Ron Dermer, koji sada vodi izraelski pregovarački tim, uspješno – suprotno savjetima najviših izraelskih vojnih i sigurnosnih zvaničnika – tvrdili da Izrael treba izgladnjivanjem prisiliti Gazu na predaju.
Netanyahu je odlučio prekinuti primirje koje je u to vrijeme funkcionisalo i prekinuti svu pomoć Gazi kako bi “prisilio Hamas na predaju”, navodi se u procurjelom dokumentu.
Međutim, prošle sedmice Netanyahu je tvrdio da se ništa od ovoga nije dogodilo. Politika izgladnjivanja, za koju je glasao na tom sastanku kabineta u martu, bila je fikcija, dio masovne klevete Jevreja. Nekoliko dana kasnije, izraelska vojska pridružila se kampanji poricanja, tvrdeći da nema znakova široko rasprostranjene neuhranjenosti u Gazi.
Drugim riječima, Unicef, Svjetski program za hranu i svi ostali stručnjaci koji kažu da se u Gazi odvija glad, lažu. Slike djece svedene na kožu i kosti su lažne. Sve je to dio “krvne klevete” protiv Jevreja.
Izvrgavanje pravde
Ako ICJ ostane paraliziran, isto se odnosi i na njegov sestrinski sud, Međunarodni krivični sud (ICC). Kako je Middle East Eye detaljno izvijestio, naloge za hapšenje Netanyahua i njegovog bivšeg ministra odbrane Yoava Gallanta efektivno su neutralizirali.
To je učinjeno kroz organizovanu i orkestriranu kampanju klevete koja je primorala britanskog glavnog tužioca Karima Khana da uzme dopust, čekajući ishod vanjske istrage o optužbama za seksualni napad – optužbe koje Khan energično poriče.
U petak je MEE izvijestio da naloge za hapšenje dvojice drugih ministara u izraelskom kabinetu, ministra za nacionalnu sigurnost Itamara Ben Gvira i ministra finansija Bezalela Smotriča, leže na stolovima dva zamjenika tužilaca i skupljaju prašinu.
Prema našim izvorima, oni su potpuno pripremljeni, i ako budu izdati, predstavljali bi prvi put da se zločin aparthejda procesuira pred ICC-om.
Izvor unutar ICC-a rekao je: “Ako zahtjevi za Ben Gvirom i Smotričem jednostavno nestanu, prilika za procesuiranje jednog od naj očiglednijih primjera aparthejda u svijetu danas vjerovatno će biti izgubljena zauvijek.”
Ne zadržavam dah. SAD su u februaru uvele sankcije Khanu, a u junu su sankcionisale četiri sudije ICC-a, od kojih su dvije odobrile Khanov zahtjev za nalozima za hapšenje.
Ova kampanja za izvrgavanje toka međunarodne pravde očigledno daje rezultate.
Bez obzira na to šta se dogodi s Khanom, Izrael i SAD su već uspjeli u svom primarnom cilju paraliziranja suda. Sud i dalje postoji po imenu, ali je prestao postojati kada su u pitanju svakodnevni zločini Izraela, uključujući etničko čišćenje, izgladnjivanje i aparthejd.
Vijesti o nalozima za hapšenje i slučaju Južne Afrike pred ICJ-om izazvale su talas optimizma u krugovima za ljudska prava, koji se pokazao preuranjenim. Tada je argument bio da svijet treba obustaviti prosudbu o tome da li se u Gazi odvija genocid, kako bi se konačno pokrenuli točkovi međunarodne pravde.
S oba suda onesposobljena, ovaj argument više ne važi. Brojne zemlje su se pridružile akciji Južne Afrike, ali i to je postalo gestovna politika.
Čak i Južna Afrika nastavlja prodavati ugalj Izraelu. Turska, čija je retorika o Gazi oštra, nastavlja dopuštati protok azerbejdžanskog ulja kroz Ceyhan na putu za gorivo izraelskog zračnog snaga.
Tvrde da nemaju suverenitet nad cjevovodom, a prijenos azerbejdžanskog ulja u tankere za Izrael odvija se na spot tržištu u međunarodnim vodama. Ali bi li Ankara dopustila da nafta teče kroz njene luke da je namijenjena grčkom zračnom snagama koje bombarduju Sjeverni Kipar u to vrijeme? Mislim da ne bi.
Genocid je pravni termin, definisan u međunarodnom pravu. Tokom nekoliko mjeseci, MEE je prikupljao mišljenja desetina stručnjaka za međunarodno pravo i studije genocida. Neki su stručnjaci za Holokaust.
Postoje razlike u mišljenjima o tome kada je ovaj genocid počeo, ali svi su jednoglasni u svom zaključku: ono što se odvija u Gazi ispunjava prag genocida. To uključuje ubijanje članova grupe, nanošenje ozbiljnih tjelesnih povreda i nametanje mjera osmišljenih da dovedu do uništenja grupe ili društva.
Raz Segal, vanredni profesor studija Holokausta i genocida na Univerzitetu Stockton u New Jerseyu, bio je jedan od prvih koji je upotrijebio termin za napad na Gazu. U Jewish Currents 13. oktobra 2023. opisao je izraelski napad kao “udžbenički primjer genocida”.
Rekao je za MEE: “Kao izraelsko-američki naučnik jevrejske istorije i Holokausta, ozbiljno shvatam moralni imperativ ‘nikad više’. U studijama Holokausta i genocida učimo studente da prepoznaju rane znakove upozorenja genocida: procese koji eskaliraju, crvene zastavice koje zahtijevaju intervenciju.”
Segal je dodao: “Kritičari su pitali zašto sam tako rano upotrijebio termin ‘genocid’. Moj odgovor: jer smo već vidjeli ključne pokazatelje. Etički i pravno, obaveza sprječavanja genocida nastaje u prisustvu značajnog rizika, ne tek kada je uništenje potpuno očigledno.”
Segal je tvrdio da je izraelski nalog od 13. oktobra 2023. godine, kojim se više od milion Palestinaca poziva da odu u južnu Gazu u roku od 24 sata, bio pokazatelj jasnog rizika od genocida. “Tvrdio sam tada, i nastavljam tvrditi, da je to označilo prijelaz u područje genocida, ili barem značajan rizik od genocida, što je, prema Konvenciji o genocidu, dovoljno da aktivira dužnost sprječavanja.”
Ovdje, Barry Trachtenburg, profesor jevrejske istorije i studija Holokausta na Univerzitetu Wake Forest u Sjevernoj Karolini, rekao je: “Od samog početka vidjeli smo genocidne izjave izraelskih lidera, koje su ubrzo pratile akcije u skladu s tim izjavama namjere.”
Dodao je: “U većini slučajeva genocidnog nasilja, nemamo eksplicitne izjave političkih i vojnih lidera da će ciljati civile, odbijati razlikovati između boraca i neboraca, ili smatrati cijelu populaciju odgovornom. Ali u ovom slučaju smo upravo to vidjeli.”
“Moje mišljenje je postalo da ratni ciljevi koje je Izrael proglasio – uništenje Hamasa i oslobađanje talaca, do proljeća 2024. – nisu bili stvarni ratni ciljevi,” rekao je za MEE. “Izraelska vojska zapravo nije pokušavala uništiti Hamas i osloboditi taoce. Ono što je pokušavala bilo je učiniti Gazu nenastanjivom za njeno stanovništvo.”
MEE stoga nema nikakvih oklijevanja u tome da nazove ono što Izrael nastavlja činiti u Gazi i na okupiranoj Zapadnoj obali genocidom.
To više nije “plauzibilni genocid”, kako je ICJ prvo utvrdio. To više nije genocid pod navodnicima. To je genocid, tačka.
Pogodni strašila
Redovi zapadnih političara koji su 22 mjeseca tvrdili da Izrael ima “pravo na samoodbranu” – a to uključuje, između ostalih, francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, njemačkog kancelara Freidricha Merza i britanskog premijera Keira Starmera, koji sada glume užasnutost zbog gladi koja se odvija – svu krivicu svaljuju na Netanyahua, Ben Gvira i Smotriča.
Istina, ima dovoljno dokaza da se svaki od njih optuži za ratne zločine. Ali ovo su pogodni strašila. Fokusiranje samo na ove lidere stvara još jednu zgodnu fikciju.
Mit je da bi, ako Netanyahu i religijski cionisti padnu s vlasti, Izrael prešao na vodstvo bez hegemonističkih namjera.
Ovi zapadni lideri sugerišu da bi Izrael pod vodstvom pragmatičnijeg Naftalija Bennetta pregovarao s Hamasom o povratku talaca i okončanju rata u Gazi. S vremenom bi se pojavila palestinska država.
Kada bi pregovori s palestinskim vodstvom ponovo počeli, Saudijska Arabija bi potpisala Abrahamove sporazume, i sve bi se magično vratilo na 6. oktobar 2023., dan prije napada Hamasa.
Oni koji sebe nazivaju “prijateljima Izraela” – a koji sada moraju zapitati sebe žele li biti zapamćeni kao “prijatelji” aparthejda i genocida – uporno su tvrdili da Izrael ima pravo braniti svoje granice.
Ali 22 mjeseca nakon ove kampanje u Gazi, ispada da su postojeće granice Izraela samo usputna stanica na kolektivnom putovanju ka konačnom cilju – biblijskoj Zemlji Izraela.
Dok su njegove snage pobjeđivale jednog susjeda za drugim – prvo Gazu, zatim Liban, pa Iran, a sada i Siriju – i dok izraelske snage okupiraju Gazu, uporišta u Libanu i značajan dio južne Sirije, počele su se ponovo pojavljivati mape koje polažu pravo na područja daleko izvan linija gdje su se njihove osvajačke snage zaustavile.
Proširivanje granica
Ovo nije slučajnost trenutka. Tokom intervjua prošle sedmice s i24 News, u kojem mu je uručen amulet s prikazom mape Obećane zemlje, Netanyahua su pitali osjeća li povezanost s ovom vizijom Velikog Izraela. “Veoma”, odgovorio je Netanyahu.
Netanyahu je rekao da je “u misiji generacija – postoje generacije Jevreja koje su sanjale da dođu ovdje i generacije Jevreja koje će doći poslije nas”.
Nastavio je: “Dakle, ako pitate imam li osjećaj misije, istorijski i duhovno, odgovor je da.”
Sama mapa bila je diskretno skrivena od gledalaca, ali je dobro poznata. Obećana zemlja obuhvatila bi sve palestinske teritorije, zajedno s dijelovima Jordana, Libana, Egipta, Sirije, Iraka i Saudijske Arabije.
Prošle godine, Smotrič je snimljen kako zagovara proširivanje granica Izraela da uključe Damask.
Ova ideja nije nova. U januaru 2024., izraelski političar Avi Lipkin rekao je da će “na kraju, naše granice doseći od Libana do Velike pustinje, što je Saudijska Arabija, i zatim od Sredozemnog mora.
A ko je s druge strane Eufrata? Kurdi! A Kurdi su prijatelji”, nastavio je. “Dakle, imamo Sredozemno more iza nas, Kurde ispred nas, Liban, koji zaista treba kišobran zaštite Izraela, a zatim ćemo, vjerujem, uzeti Meku, Medinu i planinu Sinaj, i očistiti ta mjesta.”
Vrijeme za buđenje
Theodor Herzl, otac političkog cionizma, napisao je u svojim dnevnicima da bi jevrejska država trebala dosezati “od potoka Egipta do Eufrata”. Ova fraza preuzeta je iz Knjige Postanka, gdje Bog daje Abrahamu i njegovim potomcima ogroman prostor zemlje.
Neki Izraelci upućuju na užu viziju spomenutu u Knjizi Ponovljenih zakona. Drugi se pozivaju na Knjigu Samuela, koja opisuje zemlje osigurane od strane kraljeva Saula i Davida, uključujući Palestinu, Liban i dijelove Jordana i Sirije. Za sve njih, međutim, težnja za Velikim Izraelom je ispunjenje božanskog mandata.
Ništa od ovoga nije novo. Novo je to što Izrael ima vojna sredstva da svoju viziju Obećane zemlje pretvori u stvarnost.
Samo regionalni sigurnosni pakt, proveden od strane modernih armija koje pomažu jedna drugoj, zaustavit će širenje Izraela i zaštititi mlade nacionalne države Bliskog istoka.
Genocid koji se vodi protiv Palestinaca nije nenamjerna posljedica zapadnjačkog naroda koji se udebljao na zemlji koju je okupirao. Niti je isključivo djelo religijskih cionista, koji su samo dio političkog spektra.
Umjesto toga, genocid govori o ispunjenju mnogo dubljeg sna: povratku Jevreja u Obećanu zemlju.
Jedina stvar koja im stoji na putu su palestinski narod, koji – bilo naoružan ili ne – odbija napustiti zemlje koje su po pravu njihove.
Ako se Netanyahuova misija sada zaustavi, prekid će biti privremen. Nijedan izraelski lider neće narediti povlačenje iz Sirije ili Libana. Golanske visoravni su zauvijek izgubljene. Nijedan izraelski lider neće iseliti do milion naseljenika iz okupirane Zapadne obale i Istočnog Jerusalema.
Susjedi Izraela spavaju pred prijetnjom s kojom se suočavaju. Ovo nije prijetnja koja se može pregovarati – niti je to prijetnja koju će Washington zaustaviti.
(TBT, MEE)
