Piše: Lamis Andoni, thebosniatimes.ba
Ako pokušamo riječima opisati šta se dešava u Gazi, izbjegavajući političke ili pravne analize, završit ćemo sa ovim: čudovište vodi rat uništenja protiv cijelog naroda.
Iako raspolaže neiscrpnim zalihama najsavremenijeg oružja, ono nije zadovoljno – umjesto toga, svom smrtonosnom arsenalu dodaje drevnu taktiku izgladnjivanja kako bi nanijelo sporu i mučnu smrt namećući čvrstu opsadu svojim žrtvama.
Umjesto da se svijet suoči sa zvijeri, on je moli da dozvoli nekoliko komadića hrane svojim žrtvama, spremno prihvatajući njene distopijske uvjete i ponašajući se kao da se oni koji su namjerno izgladnjivani i istrebljeni suočavaju sa sušom u dalekoj i teško dostupnoj regiji. Istovremeno, svijet se pretvara da ne zna identitet ubice.
Mrlja na čovječanstvu koja se neće oprati
Dok su ljudi u Gazi u najboljoj poziciji da ispričaju svoju priču, ja želim objasniti ogromnost naše sramote, iako neću uspjeti.
Ova sramota nikada neće nestati, samo će se pojačati. Pogotovo dok dobavljač oružja čudovištu uleti u Gazu borbenim avionom, hladno promatrajući zamku koju je postavio njegov gospodar u Bijeloj kući, pod izgovorom da osigurava “centre za distribuciju pomoći”.
Ali Steve Witkoff, izaslanik Donalda Trumpa za Bliski istok, neće dozvoliti prekid snajperskih napada, bombardiranja ili operacija izgladnjivanja. Zaista, nijedan holivudski pisac horora ne bi mogao zamisliti scene u Gazi, iako je pokolj snimljen uživo i doseže do svakog kutka svijeta.
Witkoff je Glasnik Smrti, koji krivi žrtve i hrani čudovište onim što mu je potrebno da nastavi proždirati narod Gaze. Dok on slobodno luta arapskim prijestolnicama, mi smo samo posmatrači, paralizirani nemoći, dok našim vladama vlada samo strah od gubitka moći.
Teško je zamisliti da su se prije ovoga velike sile u međunarodnoj zajednici sastale u New Yorku kako bi razgovarale o priznavanju “palestinske države” – čak i dok čudovište nastavlja gutati zemlju kako bi formiralo svoju “državu” kroz niz vojnih terorističkih napada u Gazi i terorističkih napada doseljenika na okupiranu Zapadnu obalu i Jerusalem.
Naravno, čuvar zvijeri u Bijeloj kući otvoreno odbacuje objavu iz New Yorka: samo je čudovište ovlašteno da odluči o sudbini palestinskog naroda.
Svjetlo u tami
To je mračna slika, ali ipak postoje neki tračci nade. Dok gospodar u Bijeloj kući postaje sve više poremećen u svojim pokušajima da izbriše ove bljeskove, oni nastavljaju sijati. Od promjenjive evropske pozicije, do snage talasa narodne podrške Palestini širom svijeta, Palestina je sada pitanje koje prihvataju mase, a ne daleki problem dalekog naroda.
Ovo je odjek čovječanstva koje ostaje u kolektivnoj duši svijeta, čija je vizija do sada bila zamagljena medijskim lažima i prećutnim pristajanjem na logiku sile.
Upravo je taj izvor svjetlosti taj koji može osvijetliti put koji je pred palestinskom borbom dok se jauci gladnih i krici umirućih nastavljaju.
I kako ne bi nastavili kada se čak i navodne “bratske” i susjedne države i dalje utrkuju da normaliziraju odnose sa čudovištem? Oni se bore da prihvate Izrael u svoje okrilje i prihvate legitimnost njegovog bacanja palestinskog naroda u koncentracioni logor na njihovoj vlastitoj zemlji. U tom smislu, oni se dogovaraju sa zvijeri u igri bacanja paketa hrane iz zraka – umjesto da silom otvore vrata velikog zatvora.
Put najmanjeg otpora popločan je mrtvima
Ne tvrdim da je svaka pomoć koja stiže u Gazu beskorisna; ali kontinuirano nesmetano funkcioniranje mašine smrti podmazano je i olakšano našom predajom diktatu čudovišta, što nas čini saučesnicima u njegovom zločinu, kakve god bile naše namjere – ili zablude. To je zato što ove države vjeruju da je put najmanjeg otpora put do prosperiteta, ali zaboravljaju da se takva budućnost ne može ostvariti preko leševa djece Gaze.
Dok stotine hiljada marširaju ulicama gradova širom Evrope i Latinske Amerike, pa čak i u srcu samih SAD-a, skandirajući “Živjela Palestina” i “Moja krv je palestinska”, takvi protesti su zabranjeni u arapskim prijestolnicama. Čak je i podizanje palestinske zastave kažnjivo u nekim arapskim državama.
Samo spominjanje Palestine gotovo je nestalo s arapskih kulturnih i muzičkih festivala, a oni umjetnici koji pokazuju svoju solidarnost sada plaćaju cijenu.
Arapske zemlje prigušuju to svjetlo jer se boje da će rasplamsati plamen promjene unutar vlastitih društava, uprkos tome što ne postoji opozicija dovoljno ja opozicija koja želi da ih svrgne. Ove države odgovaraju isključivo Washingtonu – a ne svojim narodima.
Zabluda o arapskoj domovini
Ponosni narod Gaze šalje očajničke poruke tražeći da im se prebace sredstva kako bi preživjeli, dok se ogromno bogatstvo akumulira iz dana u dan u arapskim zemljama koje ih okružuju. Nakon 22 mjeseca saučesništva i nedjelovanja, jasno im je da je njihova veća domovina – arapski svijet – samo iluzija.
Svi ćemo jednog dana biti odgovorni. I oni koji se boje da će izgubiti peni svog bogatstva kako bi spasili život djeteta u Gazi, i oni koji dahću i žude da svijetu dokažu da su “civilizirani” ljudi koji “vole Izrael”, čak i ponavljajući izraelsku listu izgovora kako bi “opravdali” njegovu kriminalnu brutalnost, zaslužuju odgovornost za svoje postupke.
Nema bijega od naše trenutne stvarnosti osim ako ne preduzmemo mjere. Trebalo je ubistvo preko 60.000 Palestinaca da se neki medijski stručnjaci i političari probude; koliko nam još treba? Moramo se suočiti sa sobom kako ne bismo propustili priliku koju imamo u ovom trenutku. U svijetu se dešava promjena – to je neosporno – i ne možemo sebi priuštiti da šutimo.
Širenje nade
Naravno, mnogi se pitaju šta bi trebali učiniti. Opcije su teške, ali ne smijemo očajavati. Mnogi već mnogo rade, pa im se pridružimo.
Odazivanje pozivu pokreta Bojkot, dezinvestiranje i sankcije (BDS) je jedan od odgovora i važna historijska taktika. Učešće u slanju donacija i širenju svijesti je također ključno. Ovo je ključno s obzirom na to da se među najtežim stvarima s kojima se svakodnevno suočavamo nalaze ljudi koji ne znaju ništa o Palestini, niti o svojim arapskim zemljama i problemima, koji ne razumiju šta se dešava i ne inspiriraju ih mladi ljudi svijeta koji su postali stručnjaci i elokventni branioci palestinske stvari.
S druge strane, pojavila se aktivna generacija koja odbacuje poniženje ili predaju i govori sa snagom, hrabrošću, razumijevanjem i znanjem. Istina je da je naš put dug, ali naša je dužnost širiti nadu. Uostalom, poraz leži u našem gubitku nade i samopouzdanja, a mi nemamo luksuz predaje kada se odlučuje o našoj sudbini.
Ono što SAD i Izrael rade je jasno – oni to ne kriju. Govore nam da je naša regija sada izraelska sfera utjecaja i da nemamo drugog izbora nego da šutimo o zločinima koji se čine, da se ponašamo kao braća proroka Josipa i da naše kolektivno spasenje leži u našoj pokornosti i poslušnosti. Ali time samo potičemo apetit čudovišta, koje vidi svoje postojanje i kontinuitet u našem eliminiranju – i djeluje u skladu s tim.
(TBT, TNA)
