Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
„Ako ove reči stignu do vas, znajte da je Izrael uspio ubiti me i ućutkati moj glas“, napisao je u svojoj oporuci novinar Anas Al-Sharif. „Bog zna da sam uložio sav trud i snagu koje sam imao kako bih bio glas i podrška svom narodu, otkako sam se rodio u izbjegličkom kampu Jabalija. Nadao sam se da će mi Bog podariti dovoljno dug život da se zajedno sa svojom porodicom i voljenima vratim u naš rodni grad Aškelon, na arapskom Al Madždal. Ali Božja volja je bila drugačija.“
Nije Božjom voljom ove nedjelje zapečaćena sudbina Anasa Al-Sharifa i sa njim još četvorice kolega iz tima, u novinarskom šatoru koji su podigli pored bolnice Shifa u Gazi. Nije Božja volja, već zločinački dron izraelske vojske usmjeren da usmrti Al-Sharifa, istaknutog ratnog dopisnika Al Jazeere.
Nije bila Božja već volja Izraela da ga ubije tvrdeći da je on „vođa ćelije“ Hamasa, bez ikakvih dokaza. Svijet je povjerovao u ovu verziju događaja baš kao što je ranije povjerovao da vojska nema veze sa ubistvom novinarke Shirin Abu Akle u Jeninu. Čak i onaj koji vjeruje da je Al-Sharif bio vođa neke ćelije, mora se upitati: a šta je sa ostalim ubijenima? Da li su oni bili zamjenici? Vojsci koja ubija novinare na tako jeziv način i državi koja ne dozvoljava slobodno izvještavanje o ratu ne treba ništa vjerovati, pa ni njihovim pričama o vođama ćelije iz Jabalije.
Teško je povjerovati – ili možda i ne tako teško – sa kakvom ravnodušnošću je dočekano ubistvo ovih pet novinara. Izraelsko novinarstvo se podjelilo na one koji su ignorirali ovu priču i na one koji su govorili da je Izrael likvidirao teroristu. Bez ikakvih informacija većina njih je progutala priču koju im je servirala vojska i odrekla se istine. I ne samo istine, već i solidarnosti sa hrabrim kolegom.
Jedini predstavljeni dokaz je bila zajednička fotografija Al-Sharifa sa Yahyom Sinwarom. To je bio dovoljan razlog za pogubljenje.
Milion puta hrabriji od svakog izraelskog reportera i manje spreman da služi propagandi svoje zemlje i naroda od Nira Dvorija i Ora Helera, Al-Sharif je mogao podučiti svoje izraelske kolege osnovama novinarstva. Drskost ovdašnjih novinara ne zna za granice: Al Jazeera je propagandna mreža, tvrde reporteri izraelskih kanala koji su u ovom ratu postali sinonim za nacionalističku propagandu i prikrivanje istine. Al Jazeera je propagandna mašina? A šta je sa Kanalom 12? Ili Kanalima 11, 13, 14 i 15? Oni su u ovom ratu izgubili svaku vezu sa novinarstvom.
Sa smrću novinarstva umrla je i istina, a sa njom i solidarnost. Oni koji su u ovom ratu ubili više novinara nego u bilo kom drugom ratu u historiji – 186 prema Odboru za odbranu novinara (CPJ) ili 263 prema B’Tselemu – uperit će svoje puške jednog dana i prema nama, izraelskim novinarima koji im se ne dopadaju. Teško je razumjeti kako moje izraelske kolege to ne vide. Možda planiraju nastaviti da ponizno služe izraelskoj propagandnoj mašini jer je možda za njih novinarstvo upravo to.
Ali ove nedjelje je vojska granatirala novinarski šator, a prizori koje niste vidjeli su bili užasni: tijela novinara su izvučena iz zapaljenog šatora, a njihove izraelske kolege su klicale ili ćutale. Kakva sramota, ljudska i profesionalna. Zašto je ovo manje šokantno od ubistva saudijskog novinara Jamala Khasoggija? Zato što Al-Sharifovo tijelo nisu raskomadali?
Al-Sharifovi prijatelji i članovi tima su izjavili da je on znao da je meta. Izvestiteljka Ujedinjenih nacija za unapređenje slobode izražavanja i mišljenja Ayrin Kan je rekla da se bojala za njega otkako je vojska još u oktobru počela da mu prijeti. Al-Sharif je bio posljednji preživjeli novinar na sjeveru Pojasa, kazala je ona. Zato ga je Izrael ubio. Posljednje riječi u njegovom testamentu poručuju: „Ne zaboravite Gazu.“
(TBT, Haaretz)
