Piše: Usaama al-Azami, thebosniatimes.ba
Gotovo dvije godine nakon genocida koji se prenosi uživo, bez presedana po svojoj vidljivosti i nekažnjivosti, svjetski lideri još uvijek nisu poduzeli nikakvu značajnu akciju da ga zaustave.
Izraelsko sistematsko masovno ubijanje Palestinaca, i direktnim i indirektnim sredstvima, nastavlja se bez prestanka. Sedmicama UNRWA, agencija UN-a za palestinske izbjeglice, upozorava svakoga ko je voljan čuti da ima zalihe hrane za tri mjeseca uskladištene svega nekoliko milja od Gaze, s druge strane granice u Egiptu.
Egipat – dom hiljadugodišnje džamije i univerziteta Al-Azhar – tokom godina je igrao ključnu ulogu u održavanju izraelske blokade na južnoj granici Gaze. Danas aktivno doprinosi genocidu sprječavanjem protoka pomoći, u skladu sa željama cionističkog režima na sjeveru.
Egipatski predsjednik Abdel Fattah el-Sisi došao je na vlast pučem 2013. godine, koji su otvoreno podržali Washington i Tel Aviv, pa stoga i ne čudi što je osjećaj međusobne lojalnosti duboko ukorijenjen.
Ipak, Ahmed al-Tayeb, veliki šejh Al-Azhara, u posljednjim godinama pokazuje određeni stepen nezavisnosti od Sisija, čak izražava zabrinutost za narod Gaze u povremenim javnim izjavama.
Iako nema političku moć, on posjeduje značajan simbolički autoritet kao poglavar jednog od najstarijih centara islamskog vjerskog obrazovanja na svijetu. Stoga ima potencijal govoriti ne samo u ime moralne savjesti Egipćana, već i cijele muslimanske umme – ako odluči odgovoriti trenutku.
Nijedna njegova izjava nije bila dovoljna da spriječi ubijanje desetina hiljada ljudi, ali je tokom proteklih 22 mjeseca najvažnija vjerska figura u Egiptu barem uskraćivala prećutno odobravanje državnog saučesništva u genocidu.
To se promijenilo ove sedmice kada je al-Tayeb izdao svoju najsnažniju osudu genocida do sada – samo da bi nekoliko sati kasnije povukao svoje riječi pod pritiskom egipatske države.
Hrabrost potisnuta strahom
U utorak navečer veliki šejh Al-Azhara izdao je snažno saopćenje, pozivajući ljude savjesti širom svijeta da odmah djeluju kako bi okončali „barbarski i brutalni genocid“ koji provodi izraelska okupacija.
U dugom saopćenju, koje se u cijelosti može pročitati ovdje, al-Tayeb je bio neumoljiv u svojoj osudi ne samo brutalnosti izraelskog „sistematskog genocida“, već i šutnje moćnih – vlada, pa čak i same egipatske države – koja dopušta da se on nastavi.
Saopćenje je zaključeno „snažnim apelom svim slobodnim i časnim ljudima svijeta da prekinu svoju šutnju, zauzmu odlučan i hitan stav te izvrše pritisak na svoje vlade i međunarodne organizacije da otvore prijelaz Rafah i sve druge moguće prijelaze kako bi se omogućio ulazak humanitarne, medicinske, farmaceutske i prehrambene pomoći“.
S obzirom na to da se s egipatske strane prijelaza Rafah nalaze konvoji humanitarne pomoći i skladišta u kojima UN-ove zalihe čekaju mjesecima, ovo se moglo protumačiti kao šejhova implicitna kritika saučesništva egipatske države u izgladnjivanju Gaze.
Ali, ako je to zaista bila kritika, nije dugo trajala.
U roku od nekoliko minuta saopćenje je povučeno, što je šokiralo i razočaralo posmatrače koji su u njemu vidjeli rijedak trenutak moralne jasnoće. Mnogi su se oglasili na društvenim mrežama izražavajući bijes i nevjericu.
Usred jednog od najmračnijih trenutaka ovog genocida, kada je moralna čvrstina lidera najpotrebnija, pojavio se tračak nade iz jedne od rijetkih egipatskih institucija koje su pokazale makar trunku nezavisnosti – samo da bi nestao nekoliko trenutaka kasnije, bez ikakvog objašnjenja.
Nekoliko sati kasnije, zvanični medijski ured Al-Azhara objavio je kratko, ali defanzivno alternativno saopćenje. Uz spin dostojan glasnogovornika Bijele kuće, u objavi je povlačenje opisano kao čin učinjen „hrabro i odgovorno pred Bogom“, uz tvrdnju da ne žele potkopati egipatske napore u pregovorima o primirju.
Moralni imperativ
Prema izvještajima, povlačenje početnog saopćenja uslijedilo je pod pritiskom egipatske države. Naravno, nema nikakvih dokaza da je to povlačenje na bilo koji način doprinijelo okončanju genocida, niti bi se takvo što moglo očekivati.
Sisi se godinama sukobljava s al-Tayebom po pitanjima vjerskog i moralnog autoriteta, ali nema dovoljno političkog kapitala da ga smijeni.
Veliki šejh je izgradio vlastitu domenu u duhovnoj sferi – područje na koje Sisi može utjecati kritikama, ali ga ne može u potpunosti kontrolirati.
Ipak, u slučaju poput Gaze, gdje su politika, religija i moral neraskidivo povezani, vjerski i moralni imperativ da se progovori u odbranu muslimana koji se suočavaju s istrebljenjem trebao bi nadvladati političke igre koje su omogućile ovaj genocid.
Istup Al-Azhara označio je ključni raskid u regionalnom saučesništvu.
Al-Tayebovo povlačenje posebno je uočljivo u kontrastu s nepokolebljivim stavom druge istaknute vjerske ličnosti u arapskom svijetu: mauritanskog šejha Muhammada al-Hassana al-Dadowa.
Prkosan glas
Istog dana kada je al-Tayeb objavio svoju sada povučenu osudu genocida, al-Dadow je na svojim profilima na društvenim mrežama objavio petominutni video, pozivajući svijet da učini sve što je u njegovoj moći kako bi se genocid zaustavio.
Al-Dadow je među rijetkim visokim učenjacima koji dosljedno osuđuju moćnike u regiji zbog pomaganja onome što on naziva cionističkim „konačnim rješenjem“ protiv Palestinaca.
Na samom početku genocida, al-Dadow je uputio upečatljivo upozorenje da će muslimanski vladari i njihove vojske, gotovo u potpunosti, biti odgovorni pred Bogom za „svaku kap krvi prolivenu u Gazi“ zbog napuštanja njenog naroda.
Ovu poruku ponavlja otkako je Izrael započeo svoj rat protiv Gaze, ponekad podsjećajući na primjer jedinog demokratski izabranog predsjednika Egipta, Mohameda Morsija, koji je 2012. godine pomogao okončati izraelski napad odlučnom diplomatskom intervencijom.
U govoru održanom početkom 2024. godine, al-Dadow je istakao da bi bilo koji muslimanski šef države – bilo u Turskoj, Saudijskoj Arabiji ili drugdje – mogao učiniti isto, kada bi to zaista želio.
Njegove izjave predstavljaju otvoreni prijekor muslimanskim vladarima, čije su osude genocida jednako brojčane koliko i beskorisne – prazna retorika bez ikakvih konkretnih poteza protiv Izraela.
Kako je jedan korisnik društvenih mreža, Naks Bilal, komentarišući nedavni video osude malezijskog premijera, rekao:
Da budem potpuno iskren, ja – zapravo mislim da smo svi – već smo odavno prošli ovu tačku. Poglavari država podržavaju Palestinu mislima i molitvama, ali niko nije spreman poslati humanitarnu vojnu intervenciju. Četrdeset osam zemalja s muslimanskom većinom, 22 arapske države – svi se boje NATO-a i onoga što je ispravno učiniti.
Sve to zajedničko oružje koje bi moglo zasuti Izrael potpunim paklom, a oni i dalje insistiraju na sazivanju nekakvih super sastanaka i ultra konferencija, dok Palestinci plaćaju 1.000 dolara za brašno i bivaju masakrirani u redovima čekajući pomoć.
Sačuvajte te video-poruke za ahiret.
Al-Dadowove riječi ujedno su i izazov za muslimanske autoritete poput velikog šejha Al-Azhara, koji mora prepoznati svoju odgovornost da govori u ime nijemih Palestinaca koji bivaju ubijani uz sudioništvo iste one vlade koja ga nastoji ušutkati.
Politička klasa više nema šta reći – preostaje samo djelovanje. A za vjerske autoritete poput al-Tayeba trenutak da ustanu i stanu u odbranu Gaze je sada.
Njegov nedavni neuspjeh da se suprotstavi muslimanskom vladaru koji učestvuje u genocidu nad Gazom predstavlja trijezan podsjetnik da korijeni ovog zločina leže duboko unutra.
Ono što je sada najpotrebnije jeste istinska hrabrost – a ne kukavičluk – kako bi se suočilo s demonima saučesništva koji progone muslimansko političko tijelo.
(TBT, MEE)
