22. juli povijesni je dan kada se radi o odnosima Hrvatske i Bosne i Hercegovine jer tog je dana 1995. godine u Splitu potpisana Splitska deklaracija odnosno Deklaracija o oživotvorenju Sporazuma iz Washingtona, zajedničkoj odbrani od srpske agresije i postizanju političkog rješenja sukladno naporima međunarodne zajednice.
Potpisnici su bili Franjo Tuđman i Alija Izetbegović te predsjednik Federacije BiH Krešimir Zubak i predsjednik Vlade BiH Haris Silajdžić, a sve je dogovorio Mate Granić, tadašnji hrvatski ministar vanjskih poslova. Najvažniji dio Splitske deklaracije je onaj o vojnoj suradnji, kojom je otvoren put zajedničkog djelovanja HV-a, HVO-a i Armije BiH u susjednoj državi.
Uslijedile su pobjedničke vojne akcije Ljeto 95, Oluja, Maestral i Južni potez, koje su rezultirale porazom srpskog agresora te oslobađanjem okupiranog hrvatskog i bosanskohercegovačkog teritorija, spriječile ponavljanje srebreničkog scenarija na području Bihaća te omogućile potpisivanje Daytonsko-pariškog mirovnog sporazuma.
Tri desetljeća kasnije, Bosna i Hercegovina i dalje je duboko podijeljena, a nekadašnji saveznici međusobno se optužuju. Samo što meta nije isključivo Milorad Dodik, koji ne skriva separatističke planove, nego su to Republika Hrvatska i HDZ BiH:
“Dok međunarodni akteri već dugo tretiraju Dodika kao zgodnu metu da bi pokupili diplomatske bodove bez konkretnih koristi za BiH, u velikoj mjeri ignoriraju, a ponekad i potiču, mnogo podmukliju prijetnju koja dolazi od tvrdolinijaških hrvatskih nacionalista iz Hrvatske i Bosne. Hrvatsko vodstvo već gotovo dvadeset godina sustavno potkopava suverenitet Bosne i Hercegovine. HDZ BiH, bosanskohercegovačka podružnica vladajuće hrvatske stranke i politički akter iz ratnog razdoblja, već dugo je glavni instrument političkog utjecaja i uplitanja Zagreba u Bosni.” Ovo je sukus teksta koji je prije nekoliko dana objavio ugledni portal Foreign Policy (FP), a autori su dva mlada bošnjačka analitičara: Ismet Fatih Čančar, politički ekonomist i bivši savjetnik ministra sigurnosti BiH, i Ismail Ćidić koji vodi Bosnian Advocacy Center, nevladinu organizaciju koja se bori za “slobodnu, suverenu, demokratsku i sekularnu Bosnu i Hercegovinu”.
Čančar je u aprilu objavio članak u kojem je ustvrdio da će, ako Evropa ne uspije zaustaviti Dodika u njegovim aktivnostima, “onda i samoj Evropi zaprijetiti fragmentacija”. U tekstu je napao Aleksandra Vučića jer je, “poput Dodika, nacionalist koji želi stvoriti ‘Veliku Srbiju‘ koja bi ujedinila Republiku Srpsku sa samom Srbijom”, zatim Viktora Orbána, budući da “Mađarska Dodika vidi kao saveznika u svojim nastojanjima da izgradi koaliciju neliberalnih vođa u Evropi, a on dijeli njihove proruske stavove”, kao i Vladimira Putina jer “Moskva već dugo pokušava destabilizirati zapadni Balkan da bi skrenula pozornost s Ukrajine i općenito izazvala napetosti u Evropi”.
Ismail Ćidić nedavno je objavio da je srpski nacionalizam najveća prijetnja teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine, a Hrvatska “svim ostalim interesima BiH – od energetskih i financijskih do društvenih, međunarodnih i političkih”.
“Današnja hrvatska politika prema Bosni i dalje odražava neostvarene ratne ambicije koje su, prema dogovoru Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana, predviđale podjelu Bosne na etnički čiste teritorije između Hrvatske i Srbije, uz sustavno protjerivanje i masovna ubistva nesrpskog i nehrvatskog stanovništva. Iako je ovaj plan Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju prepoznao kao udruženi zločinački pothvat, njegovo naslijeđe opstaje, doduše u drugačijem političkom obliku. S rastućom međunarodnom težinom Hrvatske, intenziviralo se i njezino političko fokusiranje na Bosnu i Hercegovinu. Proširenjem članstva u Evropskoj uniji i NATO-u proširila se i vanjskopolitička moć Zagreba. Unutar institucija EU, Hrvatska je pitanje navodne ugroženosti bosanskih Hrvata stavila u fokus europske agende”, piše FP.
Prema Ćidiću i Čančaru, “u središtu hrvatske politike prema Bosni, koju predvode HDZ BiH i njegov vođa Dragan Čović, nalazi se koncept tzv. legitimnog etničkog predstavljanja koji se svodi na osnovno načelo etnonacionalističke ideologije, tvrdnju HDZ-a BiH da ima isključivo pravo određivati tko se računa kao Hrvat i tko ih ima pravo predstavljati.
Najjasnije se to očitovalo u nedavnom prijedlogu HDZ-a BiH za izmjenu izbornog zakona, podnesenom u Parlamentarnoj skupštini BiH. Tim bi se prijedlogom isključili Hrvati koji žive u ‘mješovitim‘ kantonima, a pravo glasa za hrvatskog člana Predsjedništva ostalo bi samo onima iz posebno određenih teritorijalnih zona s većinskim hrvatskim stanovništvom – radi se o područjima pod političkom dominacijom HDZ-a BiH. Riječ je o otvorenom pokušaju da se izborni rezultati oblikuju etničkom i geografskom isključivošću.” Kako piše FP, ovo nije samo precrtavanje izbornih granica nego i prikriveni pokušaj stvaranja trećeg entiteta, političke jedinice s većinskim hrvatskim stanovništvom.
Slijedi i optužba na račun službenog Zagreba, koji vodi “stratešku kampanju kojom se etnička podjela pokušava prikazati legitimnom”. “Ta kampanja sve više odražava interese Rusije, čime ne ugrožava samo suverenitet Bosne nego i stabilnost regije te vjerodostojnost zapadnih savezništava. Umjesto da bude stabilizirajući čimbenik, Hrvatska postaje nepouzdan partner čije djelovanje potkopava bosansku budućnost i strateške ciljeve Evrope i SAD-a”, tvrde dvojica bošnjačkih analitičara u Foreign Policyju.
(TBT)
