Na marginalnom sarajevskom portalu Valter, Gordan Duhaček je napisao tekst u kojem sugerira kako bošnjačkog pisca Deviša Sušića treba otrgnuti od zaborava, posebno insistirajući na čitanju njegovog djela „Parergon“.
SUŠIĆ JE LAGAO
Formalan povod ovom osvrtu je vijest da je sarajevska izdavačka kuća Buybook nedavno objavila roman „Tale“ i polemiku „Parergon“ u jednoj knjizi, ali aktualiziranje ovog djela nimalo ne miriše na dobro.
On svoju tvrdnju „zaborava“ Sušića potkrepljuje činjenicom da je „dovoljno otići na službene stranice Akademije nauka i umjetnosti BiH i pogledati što piše u biografiji njihovog pokojnog člana Derviša Sušića (1925. -1990.). Među njegovim najvažnijim djelima je navedeno nekoliko romana, ali ne i Tale iz 1980., iako je u pitanju vjerovatno najbolje prozno djelo Sušićeve kasne faze stvaralaštva“.
„Tale i Parergon (otprilike: okvir) su u današnjoj BiH nepoželjni jer se u njima, a naročito u „Parergonu“, Sušić faktografski neosporivo obračunava s većim dijelom muslimanske građanske i vjerske elite iz vremena pred i tokom Drugog svjetskog rata, koja je de facto optirala ili za četnike kao predstavnike pobjegle rojalističke vlasti, ili za ustaše, Hitlerove najvjernije saveznike“, tvrdi Duhaček.
„U tome je najuporniji nekadašnji prvak SDA Džemaludin Latić, koji čak drži i predavanja o tome da je Parergon “najsramnija knjiga u našoj literaturi” i “komunistička propaganda protiv uleme u Bosni”.
Ostalo navedno u Duhačekovom osvrtu niti je vrijedno spomena, niti ima „veze s mozgom“.
Dovde je sve rekao šta je imao reči. Ikao je je o Handžar divizije napisano desetak vrlo opsežnih knjiga, od koje su neke štampane na stranimjezicima u svjetskim metropolama, sve te knjige su u biti demantirale sadržaj Sušićevog „Parergona“, i opet Duhaček tvrdi da je Sušićev problem samo u tome štoje napisao istinu.
Samo knjiga Zije Sulejmanpašića „13 SS divizija Handžar“, na primjer, koja je mnogo opsežnija od „Parergona“, podastrie dijametralno suprotne povijesne činjenice.
Potom Duhačke laže, poput Sušića, da je Džemaludin Latić tvrdio da je to djelo pisano po direktivi samog Josipa Broza.
Još gore po činjenice je da se Duhaček pozivao na „liberala“ Tarika Haverića, koji se također bavio „Parergonom“ sa motivom da dezavuira antifašističke rezolucije islamske inteligencije.
Naravno da se svaki ozbiljan pisac osvrnu na to, možda najgnusnije djelo napisano na bosanskom jeziku, i dao svoje ocjene o njemu, pa se tako i Latić kojeg je ovo djelo na neki način odvelo i na robiju, javno izjašnjavao o tome u negativnom kontekstu.
PREZRENI NEGATIVCI
Opće je poznata istina da je Sušić dobio zadatak od „UDBA-e“ da napiše to djelo. Kako što je više nego jasno da su informacije koje je Sušić koristio tobože kao „književnu građu“u djelu isključivo dobivene od tajne komunsitičke policije. Gje bi na svijetu, osim kod Bosanskih Muslimana, informacije iz tajnih polcijskih dosije bile prihvaćene kao historijski fakti?!
Takav postupak bilo u književnosti, bilo u novinarstvu svugdje u društvima liberalne demoktrije bi naišao na osude jer bio bio shvaćen kao obraćun tajnih policija sa nesitomišljenicima. Baš na toj problematici su napisani briljatni romani u istočno-evropskim zemljama, u kojima su ljudi poput Sušića bili prezreni negativci.
U ovom slučaju je to bio obračun komunista sa vjerskom muslimanskom ulemom u Sarajevu.
Da podsjetimo, nakon objavljivanja Parergona“, reagirao je Husein Đozo, nazvavši to „zabadanjem trna u zdravu nogu muslimana“. Nakon toga krenula je takva medijska haranga na Đozu da je naprasito umro od infarka.
Tada je započela opća atmosfera političkogi medijskog linča na sarajevske intelektualce što je „aminovao“ osobno Tito u Bugojnu, a nakon što su mu Raif Dizdarević i Branko Mikulić predočili politčko stanje u Bosni i Hercegovini sa poentom na „buđenju kleronacionalizma kod Muslimana“.
Stanje se neće umiriti dok 1983. godine nisu na optuženičku klupu izvedeni muslimanski intelektuaci i osuđeni na dugogodišnje robije.
Ali, jadan je narod da do sada nije raskrinkao ovaj fenomen u književnosti čega je Sušić tagičan primer. Iako ga Duhaček predstavlja kao uvjernog komunistu i partizana, te ga uspoređuje sa Brankom Ćopićem, on previđa ključnu činjenicu u njegovoj biografiji. Naime, Sušić je sin imama. Zbog te činjenice su se komunisti mazohistički poigrali sa njim, a istovremeno su to koristili da bi dobili efekat „objektivnosti“ kod svoje čitalačke publike. Iako je Ćopićevo samoubistvo ostalo pod velom misterije, pojavile se su ozbiljne tvrdnje je UDBA kumovala njegovoj tragediji. Slična iskustva sa UDBOM su imali idurgi bsoanski pisci a među njima Skender Kulenović i Meša Selimović.
Iako je Duhačekov tekst sam posebi benigan, po osnovu ko je pisao i gdje je objavljen, vrlo je znakovito da se objavljuje u vrijeme kad su se tmurni oblaci islamofobije nadvili nad Evropom, pa i nad samim Sarajevom. Ponovo „zabijanje trna u zdravu nogu Bosanskim Muslimanima“ je opasan posao. Tako ćemo i tretirati i odgovoriti Duhačeku i njegovim suflerima. U ovom slučaju se ne radi o UDBI!
(TBT, R.I.)
