Trideset godina nakon genocida u Srebrenici, život preživjelih odvija se između sjećanja i pokušaja da se izgradi budućnost. Taj život nije samo opterećen prošlošću – on je svakodnevno prožet njome. Prema sugovornicima DW-a u Srebrenici, Berlinu ili Sarajevu, trauma nije prestala s potpisivanjem mira. I dalje traje – u nepravdi, tišini i sjeni negiranja genocida. Donosimo tri priče – tri svjedočanstva ljudi koji su preživjeli genocid, izgubili obitelji, ali nisu izgubili glas. Njihove ispovijesti svjedoče o svakodnevnom nošenju s gubitkom, borbi protiv zaborava i hrabrosti da, usprkos svemu, govore.
Nedžad Avdić: “Ne živimo samo sjećanje – mi živimo prošlost”
Nedžad Avdić imao je svega 17 godina kada je preživio masovno strijeljanje u Srebrenici u srpnju 1995. godine. U Petkovcima kod Zvornika gledao je smrti u oči, bio ranjen, zatrpan među mrtvima – ali je preživio. Danas živi u Srebrenici, ima suprugu i tri kćerke i svakodnevno se nosi s traumom prošlosti – ali i s izazovima sadašnjosti.
„Za nas koji smo preživjeli, koji smo se vratili i koji ovdje živimo – svaki dan je 11. srpnja. Svaki dan je godišnjica. Mi ovdje ne živimo samo sjećanje – mi živimo prošlost. I to ne samo mi, već i naša djeca. Moje kćerke su rođene u Srebrenici i one odrastaju s tim“, kaže Nedžad za DW.
Za njega, borba nije prestala time što je preživio strijeljanje: „Od trenutka kada sam shvatio da sam živ počela je nova borba – unutarnja, psihološka. Morao sam se suočiti s traumom, nositi s tim bremenom.“ Povratak u Srebrenicu 2007. bio je svjesna odluka. „Mogao sam otići, fizički možda i pobjeći, ali mentalno… nisam siguran da bih preživio bilo gdje drugdje. Postavljam sebi pitanje – gdje je tu smisao? Vratio sam se. Danas imam obitelj. Tri kćerke. Nisam vjerovao da ću ikada više imati obitelj u Srebrenici, ali eto – moguće je. Ipak, nije lako.“
Preživjeli, kaže, i danas nisu prihvaćeni. „Za ovaj sistem mi smo strano tijelo. Ako nas nisu fizički eliminirali 1995. godine, sada nas pokušavaju izbrisati kroz obrazovanje, institucije, kroz ignoriranje našeg jezika i identiteta. Žele da sami odemo.“
U tom kontekstu i borba za istinu je stalna. „Prvo su negirali zločin, pa masovna ubojstva. Tek kad su se pojavili svjedoci, novinari, snimke – morali su priznati da se nešto dogodilo. Danas ne mogu negirati zločine, ali negiraju genocid. I naše postojanje.“
On, kaže, ima odgovornost da govori. „Mi nismo izabrani da budemo ubijeni, ali imamo odgovornost da pričamo. Zbog onih kojih više nema, i zbog naše djece. Mi ovdje postojimo, usprkos svemu.“
Nurdin Mustafić: “Moj sin nikada neće upoznati svog dedu”
Nurdin Mustafić imao je samo tri mjeseca kada se s majkom u srpnju 1995. godine našao u Potočarima. Iz „zaštićene zone“ UN-a protjerani su u Tuzlu, gdje ih je dočekao njegov djed, nekoliko dana ranije također protjeran. Otac nikada nije došao.
„Početna nada s vremenom je slabila, dok nije potpuno utihnula. Otac nije preživio“, kaže Nurdin za DW. On je odrastao u Sarajevu, završio Pravni fakultet, a danas je otac, suprug, pravnik s položenim pravosudnim ispitom. „Moj sin nikada neće upoznati svog dedu. Ali ja znam da bi moj otac bio ponosan na mene.“
Kaže da njegova generacija ne pamti rat, ali osjeća posljedice: „Genocid je u potpunosti uspio. Ostavio me bez oca, a Dayton – bez domovine, Republike Bosne i Hercegovine.“
Još 2020. godine rekao je da ne želi ukopati „samo nekoliko kostiju svog oca“. Tu odluku nije promijenio.
Hedija Krdžić: “Ako mi ne govorimo – ko će?”
“Trideset godina nakon genocida u Srebrenici sjećanja ne blijede, bol ne iščezava”, kaže za DW Hedija Krdžić. “A pravda nije zadovoljena”, dodaje. Danas živi u Berlinu – ali svakog dana u mislima je u Potočarima.
„Ako mi, preživjele žrtve genocida, ne damo glas – tko će drugi govoriti o tome?“ Hedija je izgubila muža, oca, strica. Priča da su svi muškarci iz njenog mjesta i susjedstva ubijeni. Bila je među posljednjima koji su napustili Potočare, s ranjenicima u autobusu.
„Najteže je kada vas pozovu da vam kažu da su pronađeni posmrtni ostaci najbližih. Tada nestaje i posljednja nada. Jer čovjek se nada, uprkos svemu. Ali kad vam kažu da će biti ukopani 11. srpnja – znate da osoba koju ste čekali nikada više neće doći“, ističe Hedija.
Prisjeća se lica umornih i očajnih ljudi u Potočarima, gdje je Vojska Republike Srpske počinila zločine. „Srebrenica je bila zaštićena zona UN-a. Pa ipak je ubijeno 8.372 ljudi pred licem Ujedinjenih naroda. Teško je opisati četnička zlodjela. Krici žena, djece i staraca iz Potočara i danas mi odzvanjaju u ušima.“
U Njemačkoj joj je, kao medicinskoj sestri, pružena prilika za novi početak. „Moja kćerka je rođena u Srebrenici. Danas živimo u Berlinu. Ali bol je ista kao prvog dana.“
Nakon trideset godina ove godine će prvi put 11. srpnja dočekati van Potočara – govorit će u Bundestagu. „Postavit ću pitanje u ime svih nas: zašto se dopušta negiranje genocida? Zašto međunarodna zajednica nije spriječila genocid 1995.?“
Za Nedžada, Hediju, Nurdina – i tisuće drugih – Srebrenica nije samo rana iz prošlosti. To je iskustvo, koje se živi svakog dana. U vremenu kada se, kako kaže Hedija, presude prešućuju a zločinci slave, njihovi glasovi su otpor. Jer, „ako mi ne govorimo – ko će?“
(TBT)
