Neobjašnjivo je koliko su sarajevski mediji ignorirali dešavanja na Devetom kongresu Socijaldemokratske patrije (SDP). Osim agencijskog izvještava sa Kongresa nismo mogli čuti ni pročitati niti jedan ozbiljan analitički osvrt na ovaj važan poliutički događaj iako se Kongres odvijao po vrlo sumnnjiivom scenariju, kako sa stanovišta stranačkih akata, tako i sa stanovišta načina izbora stranačkih tijela. Na Kogresu su mjenjana neka izborna pravila pai sam Statut, što je presedan za ovu stranku, a kruna kršenja staturanih principa jeste produžetak mandata presjdniku Nerminu Nikšiću.
CRVENA AMFORNA MASA
U svemu ima izuzetaka pa je tako jedini osvrt na ova dešavanja na Kongresu dao dr Dragan Stevanović na svom Facebooku.
Isto tako je medijska iznimka kolumna urednice Oslobođenja Vildane Selimbegović koja se u svom komentaru na šutnju o izostanku Denisa Bećirovića sa Kongresu.
Stavovi koje su iznijeli Stevanović i Selimbegovićka su nebitni u odnosu na činjenicu da su se uopće udostojili, odnosno drznuli tretirati ovaj problem.
Iako se problem planski ignorira da bi ga javnost previdjela, on je mnogo veći nego što se čini i čak prevazilazi stranačke okvire. Prvo, to se mora tretirati kao veliki unutarstranački raskol kakvih je u SDP-u bilo nekoliko od kadaje Nikšić došao na čelo stranke. Potom, radi se o stranačkom kadru koji je napravio najveći izborni uspjeh ove stranke pobjedivši na izborima za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Jeste Nijaz Duraković kao predsjendik SDP-a bio član ratnog saziva Predsjendištva BiH, ali on tu fukciju nije osvojio na izborima, već je „kooptiran“ nakon štoje Fikret Abdić abdicirao sa te funkcije.
Tako da bi se trebalo smatrati pravim političkim nonsensom da se neka stranka tek tako odrekne tako krupnog ‘kapitalca’.
Ali ne treba tu neke posebne mudrosti da bi se detektiralo šta se svarno odvilo između Nikšića i Bećirovića iako to obojica „kriju k'o zmija noge’. Najvjerovatnije je napravljen dogovor između njih dvojice da će SDP podržati svim svojim kapacitetima Bećirevićevu izbornu kampanju ukoliko se odluči kandidirati, ali da se on odrekne svih ambicija unutar SDP-a. Moguće je da su i potpisali takav sporazum i da ga Nikšić ima u džepu. Upravo zbog toga Bećirović „drži jezik za zubima“ tako da nikad nije komentirao odnose unutar SDP-a, čak i kad je bio prozvan i kad bi njegovo ime bilo u fokusu tih dešavanja.
No, ako i ostavimo problem raskola sa Bećirovićem amorfnoj crvenoj masi od koje je Nikšić nekad bučni, drčni i kuražni (Lagumdžjin) SDP, preobrazio u stranku nijemih posmatrača, ovo je i državni problem.
NIKAD VIŠE SDP!
Jer ako se ima u vidu da Bećirović nema podršku svoje matične stranke SDP-a, kao ni još osam stranka koje su ga podržale na izborima, on ima problem sa legitimitetom. Nije problem fromalne pravne naravi, već problem druge vrste legitimiteta ako mu je bar formalno uskraćeno bar 80% volje građana po kojoj je zasjeo u državničku fotelju u Predsjedništvu . Da je Bećirović bio nezavisni kanidat ovo ne bi bio problem, jer bi građani znali da je politika koju provodi ‘iz njegove glave’. Ovako oni koji su ga birali ne znaju čiju politiku provodi, a trebao je provoditi onu koju je podržalo 11 stranaka.
Stoga bi ovakav izbor bošnjačkog člana Predsjedništva mogao biti problematičniji sa stanovišta odnosa prema volji građan od onog kojeg imamo sa izborom hrvatskog člana. Jer je izbor Željka Komšića legitiman po postojećem Izbornom zakonu, a volja građana je potvrđena kroz četiri mandata koja je Komšić osvajao.
Zato na predstoječim izborima sigurno SDP neće imati svog kanidata, a ako budu imali zajedničkog kandidata kao Trojka (NiP i NS), on ne može pobjediti SDA-ovog kandidata.
To će biti pravedna cijena Nikšićeve uskogrude stranačke politike. Svakako neće biti ni jedina koju će ova stranka platiti na slijedećim izborima.
(TBT,Tim za analitiku)
