
Piše: Zahra Ali, thebosniatimes.ba
Izrael nastavlja genocid u Gazi. Proširio je rat na cijelu regiju, uključujući Liban, Siriju i Jemen, a sada bombardira Iran i poziva na “promjenu režima”. Zapadna ratnohuškačka medijska mašinerija se vratila, podsjećajući na 2003. godinu, kada su SAD izvršile invaziju i okupirale moju zemlju, Irak.
Počnimo s time da razjasnimo šta se dogodilo u Iraku i kako je to oblikovalo cijelu regiju.
Sada znamo da su sve izjave američke administracije o Sadamovoj ulozi u 11. septembru i posjedovanju oružja za masovno uništenje bile očite laži izmišljene kako bi se opravdala invazija.
Sadam je bio brutalni diktator; počinio je masakr za masakrom, genocid nad Kurdima i držao svoje stanovništvo u gušećem autoritarnom stisku.
To se oduvijek znalo. SAD su podržale dolazak iračkog Baath režima na vlast 1960-ih godina pučem kojim je okončan progresivni revolucionarni režim koji je uspostavio prvu iračku republiku 1958. godine i naoružao režim 1980-ih tokom rata s Iranom.
Tokom operacije Pustinjska oluja početkom 1990-ih, Iračani su pretrpjeli jednu od najbrutalnijih bombarderskih kampanja u historiji. Daleko od hirurških udara opisanih na CNN-u u to vrijeme, koalicija predvođena SAD-om uništila je široke karakteristike modernog urbanog života – civilnu infrastrukturu, mostove, elektrane i vodovode – a zatim je nametnula razorne sankcije koje su izgladnjivale Iračane više od decenije.
Iračani su predvodili bezbrojne ustanke protiv Sadamovog režima, od kojih je najmasovniji bio 1991. godine kada su SAD odlučile da zažmire na to i puste Sadama da ih zdrobi u krvi, ostavljajući bezbrojne masovne grobnice.
Zatim su SAD 2003. godine pokrenule operaciju “Šok i strahopoštovanje”, koja je osmišljena da udari jače, da “zatvori Irak”, uništi ga i nanese “nivo nacionalnog šoka sličan efektu koji je bacanje nuklearnog oružja na Hirošimu i Nagasaki imalo na Japance” (str. 13).
Takozvani “Rat protiv terora” SAD-a nije bio ništa manje od masovnog ubijanja, uništavanja i terora. Operacija Šok i strahopoštovanje bila je jedna od najkriminalnijih, najrazornijih, najdestruktivnijih i najdestabilizirajućih vojnih operacija u historiji.
Koštalo je života preko milion ljudskih bića u Afganistanu, Iraku, Jemenu i susjednim zemljama, te raseljavanje 38 miliona ljudi. Ako uključimo i one koji su poginuli kao rezultat kolapsa državnih institucija i infrastrukture, te talasa militarizacije koje je izazvala američka invazija, broj smrtnih slučajeva je 4,5 miliona.
Nasilje koje su Sjedinjene Države pokrenule nad Irakom i regijom je nesamjerljivo, opsceno, neizrecivo. Nekažnjivost onih koji su za to odgovorni – Bush, Cheney, Rumsfeld, Rice, Bolton, Bremer i (sjetimo se) Biden, i mnogi drugi – je zapanjujuća.
Mnogi od njih sada pozivaju na rat protiv Irana. Više od dvije decenije kasnije, još uvijek nema odgovornosti niti ikakvog spomena o reparaciji, ili naporima za neki oblik pravde za žrtve.
Daleko od toga, Sjedinjene Države vode svoj “Rat protiv terora” u Gazi, naoružavajući, finansirajući i omogućavajući genocid nad Izraelom, a sada podržavaju izraelski napad na Iran i razmatraju potpuni rat.
Dakle, od čega se sastojala i čime je rezultirala ova „promjena režima“? Godine 2003., američke okupacijske snage dovele su na vlast političku elitu koja je došla iz inostranstva i uspostavila etnosektaški politički sistem – režim segregacije i razdvajanja – prekidajući s jednakim građanstvom i oblikujući političku reprezentaciju kroz etničke i vjerske linije. To je ekvivalent institucionalizaciji rasizma.
Ovo je zemlju gurnulo u sektaški rat i valove militarizacije koji su doveli do porasta sektaških oružanih grupa poput ISIL-a.
Američki predložak za „vječne ratove“
Od tada je sve što održava život u Iraku privatizirano, jer su se država i njene institucije urušile. Irački režim sistematski napada demokratske snage poput grupa za ženska i ljudska prava i društvenih pokreta.
Brutalno je ugušila masovni ustanak iz oktobra 2019. godine koji je zahtijevao pad političke klase nakon 2003. godine, preraspodjelu bogatstva, slobodu i pravdu za žrtve brutalne vladavine režima.
Dominantna politička klasa, uglavnom saveznica Irana, demontirala je socijalnu zaštitu i javne usluge te lišila siromašne, radničku klasu i žene osnovnih resursa i prava. Opozicioni aktivisti za ljudska prava, novinari, pisci, intelektualci, feministkinje i demonstranti redovno su napadnuti mizoginističkim i maskulinističkim anti-rodnim kampanjama i zakonima protiv slobode govora koji su predstavljeni kao “rat protiv terora”.
Jasno rečeno, američka invazija dovela je na vlast reakcionarne maskulinističke sektaške snage koje nameću svoju vlast političkim i oružanim nasiljem, potiskuju slobodu govora i sistematski napadaju samu osnovu ženskih prava.
Kako bi izraelsko-američki rat s Iranom mogao biti drugačiji? Kako bi rat mogao služiti interesima ljudi? Kako bi rat, maskulinističko nasilje u svom najgrubljem obliku, mogao biti dobar za žene i demokratiju?
Neki porede iranski i izraelski režim kao fašističke režime. Poređenje, bez izjednačavanja, ovdje je ključno.
Izrael posjeduje nuklearno oružje, ogromnu vojsku i vojni aparat koji podržavaju zapadne sile, uključujući SAD, najveću vojnu silu koja je ikada postojala.
Izrael također uživa potpunu nekažnjivost, čak i dok čini genocid u Gazi, bombardira bolnice, škole, izbjegličke kampove, ljude u šatorima, masovno ubija žene i djecu i ljude koji traže pomoć, dok ih izgladnjuje.
Zaista nema riječi kojima bi se opisalo izraelsko nasilje nad Palestincima, a još manje riječi kojima bi se objasnila nekažnjivost koju uživa dok masakrira Palestince pred cijelim svijetom i širi svoj rat na regiju.
Štaviše, Izrael je kolonijalna sila koja brutalno progoni Palestince s njihovih zemalja od 1948. godine. Njegove kampanje uljepšavanja, čiji je cilj da ga svijetu predstave kao liberalnu demokratiju, svakodnevno se protive njegovom aparthejdskom i zatvorskom režimu u kojem Palestince drži unutar granica svoje etnonacionalističke (čitaj rasističke) nacionalne države.
Iranski režim je autoritaran. On progoni, ušutkuje, hapsi, pritvara, pogubljuje i ubija svaki izraz protivljenja njegovoj vladavini, uključujući masovni ustanak ‘Žena, život, sloboda’ 2022. godine, Zeleni pokret 2009. godine i mnoge druge protestne pokrete.
To je posebno sektaški, maskulinistički i zatvorski režim koji lišava žene i potlačene ljude njihovih osnovnih prava.
Iran je također regionalna sila koja igra ključnu ulogu u represiji demokratskih snaga u regiji, kao što je Irak, gdje učestvuje u gušenju opozicije političkoj eliti koju su SAD postavile 2003. godine.
U Siriji, kako nas podsjeća Yassin al-Hajj Saleh, Iran je također intervenirao kako bi održao brutalni režim Bashara al-Assada. Istovremeno, nije nuklearna sila, nalazi se pod zapadnim sankcijama i ne uživa nekažnjivost koju uživa Izrael.
Ne može raditi što želi; pod lupom je i kritikama zapadnih sila i cijelog “međunarodnog poretka”, a oslabljen je otporom i otporom vlastitog naroda.
Suprotstavljaju se i ratu i fašizmu – kod kuće i u inostranstvu
Ljudi u Iranu su se iznova dizali, ali poput Iračana, njihov glas se čuje i postaje vidljiv samo kada ga mogu instrumentalizirati zapadne narcisoidne, rasističke, vojno-kapitalističke agende.
Čovjek se ne može ne zapitati, dok izraelske bombe padaju na Teheran, ubijajući stotine ljudi, gdje su glasovi zapadnih feministkinja koje su tako glasno podržavale pokret ‘Žena, Život, Sloboda’ zahtijevajući kraj izraelskog bombardiranja?
Da li iranske žene vrijedi braniti samo kada to odgovara kolonijalnom impulsu bijelih feministkinja da oslobode smeđe žene od smeđih muškaraca? Nije li pravo da ne budemo bombardirane i masovno ubijane također žensko pravo?
Da li smo mi iračke i iranske žene vrijedne spomena samo kada to odgovara zapadnim neokolonijalnim interesima i dozvoljava zabavu fantazijom da smo na strani žena i demokratije?
U vrijeme genocida, maskulinističkog fašizma i nastavka “rata protiv terora”, moramo insistirati na izražavanju istinske solidarnosti s ljudima koji se suočavaju s ugnjetavanjem, imenovati svoje ugnjetače i raditi na demontiranju sistema koji ih čine nevidljivima. Ljudi na Zapadu imaju toliko toga za naučiti od feministkinja i društvenih pokreta u Iraku i Iranu koji su se organizirali u kontekstu militarizacije i nevjerovatnog političkog nasilja.
Ja sam kćerka iračkih izbjeglica koje su pobjegle od Sadamove diktature. 2003. godine sam se protivila američkoj invaziji i Sadamovoj autoritarnoj vladavini.
Danas, više nego ikad, potrebna nam je istinska antiratna, antifašistička transnacionalna feministička solidarnost koja se ne boji imenovati ugnjetavanje, ugnjetače i sisteme koji ih održavaju. Stajati uz narod Irana i narod Palestine je borba za oslobođenje svih nas.
(TBT, TNA)






