Piše: Andreas Krieg, thebosniatimes.ba
Po svim pokazateljima, Bliski istok se nalazi na prekretnici. Više od decenije, SAD su se pokušavale distancirati od svoje istorijske uloge glavnog posrednika u regionu, nastojeći da preusmjere svoj strateški fokus na Aziju.
Od “zaokreta” bivšeg predsjednika Baracka Obame, svaka administracija je pravila gestove ka povlačenju – samo da bi ih krize, od kojih neke nisu ni inicirali ni u potpunosti kontrolirali, vratile nazad.
Ali početak drugog mandata predsjednika Donalda Trumpa nosio je stvarnu priliku za strateško povlačenje. Čišćenje neokonzervativaca od strane Trumpove administracije i udvostručavanje napora na “Amerika na prvom mjestu” dalo je zalejvvskim državama jasan signal da se Washington povlači.
Za promjenu, morale su se angažirati – ne samo kao finansijeri regionalnog poretka, već i kao strateški arhitekti.
Nnjima na čast, zaljevske države – posebno Katar, Oman i Saudijska Arabija – su dorasle zadatku. U koordinaciji sa Trumpovim izaslanikom za Bliski istok, Steveom Witkoffom, stalno su radile na novom nuklearnom okviru sa Teheranom.
Obrisi regionalnog detanta počeli su se oblikovati. Zaljevske zemlje mislile su da prelaze iz sponzora u stratege, izrađujući planove za ekonomsko preplitanje i integraciju. Ovo je mogao postati trenutak “kraja historije” Bliskog istoka – poredak vođen mekom silom, nehegemonistički poredak utemeljen na međuzavisnosti.
Ali ta vizija nije uzela u obzir jednog ključnog aktera: Izrael.
Dramatična eskalacija
Od napada Hamasa 7. oktobra 2023. godine, izraelski premijer Benjamin Netanyahu preokrenuo je dugogodišnji strateški stav. Od “košenja travnjaka” proračunatim, periodičnim napadima, Izrael se transformirao u operatera motorne pile: remetilačkog, maksimalističkog i ideološki rigidnog aktera.
Dok odlučujuća pobjeda u Gazi ostaje nedostižna, Izrael se uspješno borio protiv Hezbollaha do zastoja i degradirao njegovu lidersku strukturu. Ovjenčan ovim taktičkim pobjedama, Netanyahu je sada dramatično eskalirao, inicirajući napade duboko u Iranu. Njegova ambicija: prisiliti na promjenu režima i spriječiti pregovaračko rješenje između Washingtona i Teherana.
Netanyahuova računica je duboko lična i politička. S obzirom na to da diplomatija koju podržavaju zemlje Zaljeva dobija na zamahu, a antiiranski jastrebovi su potisnuti iz Washingtona, izraelski premijer se bojao da njegov utjecaj opada.
Započinjanjem sukoba s visokim ulozima, on je ne samo ponovo potvrdio svoju relevantnost, već je i nastojao uvući Trumpa u potencijalno dug, destabilizirajući sukob – čime je uništio sporazum s Iranom prije nego što se on materijalizirao.
U svojoj srži, strategija se odnosi na stvaranje moći ili utjecaja sredstvima koja su vam dostupna. Radi se o preoblikovanju vašeg okruženja kako bi odražavalo vaše interese. Zaljevske države imaju i sredstva i trenutak. Ali oklijevaju.
U mnogim aspektima, zaljevske države se nalaze u situaciji koja podsjeća na naftnu krizu iz 1973. godine, kada je Rijad koristio naftu kao geopolitičko oružje za preoblikovanje američke vanjske politike. Danas, zaljevske države uživaju daleko veće zapetljaje u finansijskoj, energetskoj i diplomatskoj sferi.
Ali iako su uspjele prevesti ove zapetljaje u globalni utjecaj, i dalje oklijevaju da ih iskoriste za oblikovanje regionalnog stava Washingtona.
Uprkos značajnom utjecaju – od veza s Iranom do utjecaja na aktere poput Hutija ili čak Hamasa – zaljevske države i dalje preferiraju meko, transakcijsko državništvo. Udvaranje Trumpu investicionim sporazumima ili energetskim usklađivanjem nije ravan izraelskoj prisilnoj diplomatiji i vojnom rješavanju problema na ivici sukoba.
Regionalna transformacija
Izrael je, nasuprot tome, maksimalno iskoristio alate koji su mu na raspolaganju – vojno-tehnološku superiornost, obavještajnu prednost, utjecaj i informacijske operacije – kako bi postavio uvjete bliskoistočne politike Washingtona.
Čini se nebitnim da su ovi potezi u suprotnosti s dugoročnim interesima SAD-a. Netanyahu, koji je od 1980-ih bio glasni neokonzervativni zagovornik uvlačenja SAD-a u vojne intervencije u Iraku i Iranu, nije zainteresiran za inkluzivnu regionalnu stabilnost.
On želi diktirati regionalnu transformaciju prema izraelskom tumačenju prijatelja i neprijatelja. Njegove fantazije o promjeni režima sada se konačno čine dostižnim.
Ali Iran nije Irak. Ni SAD ni Izrael vjerovatno neće stupiti čizmom na tlo. Umjesto toga, ono što se pojavljuje je dugoročna strategija degradacije – uništavanja Islamske Republike, jednom raketom i zračnim udarom odjednom.
Ubistvo vrhovnog vođe Alija Khamneija pokrenulo bi potencijalno dugu i spornu krizu nasljeđivanja. Krajnji cilj bi mogla biti vojno-industrijska diktatura kojom dominira Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) ili propala država u kojoj moć ostaje koncentrirana u opkoljenom Teheranu.
Izrael bi se mogao povući iza svojih tampon zona u Jordanu i Iraku, dok bi zaljevske države naslijedile nestabilnost koja dolazi.
Zaljev bi ostao pored slomljenog susjeda s poroznim granicama i osporavanim suverenitetom, te pun naoružanih mreža koje djeluju, kao što su to činile decenijama, gotovo autonomno – mreža koje ne bi nestale, već bi se rekonstituirale kao fragmentirani čvorovi otpora, trgujući oružjem i ideologijom u jednakoj mjeri.
Zaista, najveća ironija može biti da će, pokušavajući eliminirati državu koja stoji iza IRGC-a, Izrael samo učiniti IRGC još nepredvidivijim.
Novi poredak
Šiitske islamističke militantne mreže prethode Islamskoj Republici, djelovale su u Libanskom građanskom ratu prije Iranske revolucije. Lišene centralne vlasti, ove mreže će se prilagođavati i mutirati, postajući manje odgovorne i manje odvraćajuće.
Regionalni poredak koji se rađa bit će poredak bez ravnoteže. Izrael, destruktivni hegemon, efikasan je u degradiranju svojih neprijatelja, ali mu nedostaje volja, legitimitet i kapacitet da izgradi bilo šta trajno na njihovom mjestu. U međuvremenu, Zaljev će ostati okružen neprijateljskim paradržavnim akterima – Hezbollahom, Hutima i raznim iranskim paravojnim grupama – sada odvojenim od Teherana, ali ne i manje smrtonosnim.
Povremeni izraelski napadi na obuzdavanje mogu ograničiti njihove kapacitete, ali je malo vjerovatno da će regija dostići ravnotežu stabilnosti.
Još gore, putanja Izraela pod Netanyahuom vodi državu ka jevrejskom fundamentalizmu koji je sve više izolacionistički, ratoboran i ravnodušan prema interesima svojih arapskih susjeda – a kamoli Palestinaca koje okupira. Takva država nije pogodna da bude stub bilo kakvog konsenzualnog regionalnog poretka. Umjesto toga, ona djeluje kao strateška kugla za rušenje: ruši ravnotežu, ali je nesposobna da uspostavi novu.
Usred ove pozadine, zaljevske države moraju prihvatiti svoju ulogu strateških igrača, a ne samo finansijera.
To znači transformiranje svog utjecaja u polugu. Ne bi trebale samo obnoviti zaljevski lobi u Washingtonu kako bi predstavljao njihove interese, već i aktivno koordinirati pritisak na Trumpovu administraciju da se ponovo angažuje s diplomatijom, a ne s eskalacijom. Čini se da je katarsko-omanski diplomatski most između Trumpove administracije i Teherana već u nastajanju.
Drugo, moraju se osloniti na svoja raznolika geopolitička partnerstva. Multipolarni svijet daje državama Perzijskog zaliva opcije izvan Washingtona. Kina i Rusija možda neće zamijeniti SAD, ali njihov rastući utjecaj omogućava strategije zaštite od rizika. Bliže usklađivanje s Pekingom u pogledu ekonomske integracije ili s Moskvom u vezi s sigurnosnim dijalozima stvara vanjski pritisak na SAD da ozbiljnije shvate probleme Perzijskog zaljeva.
Konačno, države Perzijskog zaljeva moraju prepoznati da su nezamjenjive ne samo finansijski ili diplomatski, već i strateški. One se nalaze u središtu energije, trgovine i geostrateške tampon zone između globalnog Istoka i Zapada, kao i Sjevera i Juga. Njihova sposobnost posredovanja, finansiranja mira, angažmana protivnika i balansiranja velikih sila je jedinstvena. Ali moraju razviti samopouzdanje da koriste ovu moć.
Zaljev ima izbor. Može se uzdići da oblikuje budućnost Bliskog istoka, ili ostati čisteći njegove ruševine.
(TBT, MEE)
