Piše: Soumaya Ghannoushi, thebosniatimes.ba
Izrael više ne skriva svoje zločine. U Gazi provodi otvoreni genocid – rušeći bolnice, škole, džamije i stambene zgrade. Više od 55.000 ljudi je ubijeno. Potpuna opsada guši razoreni teritorij.
Nakon što su kilometrima hodali kroz ruševine, iscrpljeni i izgladnjeli, civili jure kamionima s pomoći tražeći šansu za preživljavanje, samo da bi bili upucani. Neki se vraćaju s vrećama brašna, drugi s krvavim tijelima voljenih – upucani, granatirani, dok su se borili za nekoliko žitarica.
Sada se okrenuo Iranu.
Nakon neizravnih pregovora između Teherana i Washingtona u Omanu, Izrael je pokrenuo iznenadni, ničim izazvani rat. Prvo, atentati: vojnih vođa, znanstvenika, civilnih zvaničnika. Zatim zračni napadi: na vojne lokacije, elektrane, zračne luke – čak i javnu infrastrukturu. Izgovor? Iranski mirnodopski nuklearni program, koji u potpunosti prati Međunarodna agencija za atomsku energiju.
Zapadno licemjerje
Licemjerje je zapanjujuće.
Francuski predsjednik Emmanuel Macron požurio je na stranu Izraela, tvrdeći da je iranski nuklearni program prijetnja globalnoj sigurnosti – to iz iste Francuske koja je pomogla u tajnoj izgradnji izraelskog nuklearnog postrojenja Dimona 1950-ih i 1960-ih, omogućujući jedini neprijavljeni nuklearni arsenal u regiji, kršeći međunarodno pravo. Nema inspekcija, nema nadzora, nema odgovornosti.
Vjeruje se da Izrael sada posjeduje između 80 i 90 nuklearnih bojevih glava, zajedno s mogućnošću drugog udara putem podmornica i aviona. Odbija inspekcije i nikada nije potpisao Ugovor o neširenju nuklearnog oružja. Pa ipak, nemilosrdno bombardira Iran u ime neširenja nuklearnog oružja.
A Gaza je samo jedna fronta.
U Libanu Izrael napada po volji – bombardira kuće, ubija preko granica, okupira sela koja nikada nije napustio. Drži sirijsku Golansku visoravan, širi se dublje u južnu Siriju i ispaljuje rakete na rub Damaska.
Granice mu ne znače ništa. Zakoni mu znače manje. Izrael se ponaša kako želi, ubija koga želi.
Britanija je brzo slijedila Francusku, šaljući avione Kraljevskog ratne avijacije na Bliski istok kako bi podržali Izrael. SAD su dodatno eskalirale, premještajući dva razarača prema istočnom Mediteranu, povećavajući isporuke oružja i sinhronizirajući vojne operacije s Izraelom u stvarnom vremenu. Washington ne vidi da je u ratu.
Evropska komisija je slijepo slijedila, ponavljajući istu rečenicu: „Izrael ima pravo da se brani“ – čak i sada, kada je agresor, a Iran se brani od stranog napada.
To je isti scenarij koji se koristi za opravdanje genocida u Gazi; isto pokriće za zločine. Međunarodno pravo i humanitarne norme su suspendirane za Izrael.
I tako Zapad ga nastavlja naoružavati do zuba – ne da bi zaštitio civile, već da bi dominirao regijom. Da bi osigurao da Izrael ostane jedina nuklearna sila. Da bi kontrolirao, slomio, proširio.
Budimo jasni: Izrael nikada nije bio samo država. Stvoren je kao zapadna kolonija naseljenika kako bi zamijenio povlačeća carstva Britanije i Francuske. Britanija je povukla svoje trupe, ali ne i svoje ambicije. SAD su se umiješale, preuzimajući ulogu regionalnog izvršitelja podržavajući tirane, osiguravajući naftu i gušeći otpor.
Cilj se nikada nije promijenio: pokoriti regiju, izvući njeno bogatstvo, ušutkati njen narod.
Ali ovaj put, priručnik ne uspijeva.
Arapski svijet bijesan
Izraelom sada vladaju fanatici, otvoreno i ponosno. Ministri prijete uništenjem. Doseljenici skandiraju za genocid. Vojnici se snimaju kako ruše stambene zgrade i poziraju u donjem rublju žena koje su raselili i ubili. Obitelji zakopane u beton, djeca izbrisana iz učionica – sve u ime “sigurnosti”.
U Jerusalemu, džamija Al-Aqsa, jedno od najsvetijih mjesta islama, više puta je napadnuta. Izraelske rulje marširaju ulicama skandirajući: “Neka vaša sela gore.” Slave uništavanje škola u Gazi. Genocid se više ne poriče; on se proglašava.
A premijer Benjamin Netanyahu, arhitekt apartheida i rata, stoji pred kamerama tvrdeći da brani “slobodni svijet”.
Diljem arapskog svijeta ljudi gledaju – ogorčeni, zgroženi i bijesni. Njihove vođe rukuju se s ratnim zločincima. Normaliziraju se odnosi dok Izrael žari I pali. Regija je paralizirana, nemoćna.
Tako je bilo do sada. Ali ovaj put neko je ustao.
Iran nije Gaza. To je suverena država s oko 90 miliona stanovnika, koja se prostire na 1,65 miliona četvornih kilometara. Njegov teren sprječava invazije, njegova dubina apsorbira napade, a njegovi projektili dosežu duboko u Izrael. Bio je sankcioniran, sabotiran, ubijan – i još uvijek stoji, još uvijek uzvraća udarac.
Po prvi put od 1948. godine, izraelski gradovi su pod stalnom vatrom. Iluzija imuniteta je nestala.
I Izrael ne može tvrditi da je žrtva – ne kada posjeduje bombe, nuklearno oružje, podršku svake zapadne sile. Ne kada je desetljećima nekažnjeno napadao druge.
Ponovno otvaranje starih rana
Zaista, iranski otpor razbio je iluzije: mit o nepobjedivosti Izraela, šutnju regije, laž o zapadnoj neutralnosti.
Čak i oni koji su nekada bili neprijateljski raspoloženi prema Iranu na sektaškim ili političkim osnovama sada likuju – ne zato što je Iran savršen, već zato što je neko konačno rekao: dosta!
A unutar Irana probudilo se nešto dublje. Ovaj rat otvorio je stare rane.
Većina zna 1953. godinu, kada su CIA i MI6 orkestrirali puč protiv premijera Mohameda Mosaddegha nakon što je nacionalizirao iransku naftu. Operacija Ajax srušila je demokratski izabranu vladu i vratila na vlast Mohameda Rezu Shaha, diktatora saveznika Zapada. Uslijedilo je 25 godina represije, koju je provodila tajna policija Savak, naoružana i obučena od strane Zapada.
Početkom 1890-ih, pobuna je potresla carstvo nakon što je šah britanskoj kompaniji predao kontrolu nad cijelom iranskom duhanskom industrijom. Predvođeni klericima poput ajatolaha Širazija, Iranci su pokrenuli nacionalni bojkot, a koncesija je na kraju otkazana. Pobuna je oslabila dinastiju Kadžara i usadila u iransko kolektivno pamćenje bitnu lekciju: nikada se više ne pokoravati stranoj čizmi.
To sjećanje još uvijek živi – u svakom skandiranju, svakom protestu, svakom sprovodu.
Svaki projektil lansiran danas nosi težinu stoljeća izdaje i otpora. Sada je opet svjež.
Isječak je postao viralan: otkrivena Iranka, glasom puknutim od bijesa, osuđuje genocid u Gazi, šutnju Zapada i desetljeća degradacije nanesene njezinoj zemlji. Zatim viče: “Želimo nuklearnu bombu.”
Ovdje se ne radi o uništenju. Radi se o dostojanstvu. Radi se o tome da kažemo: nećemo biti ponovno slomljeni.
Ovo nije samo vojni sukob, već povijesno obračunavanje – psihološki prekid.
Iran se ne samo osvećuje. On se sjeća.
I promjena se širi.
Držeći se fantazije
Pakistan, jedina muslimanska zemlja s nuklearnim oružjem, oglasio je uzbunu. Njegov ministar obrane upozorio je da je regija na rubu propasti i da bi Pakistan mogao biti sljedeći. Dok Izrael produbljuje svoj savez s Indijom, Islamabad vidi šta slijedi.
I Turska je u pripravnosti. Predsjednik Recep Tayyip Erdogan prošle je godine upozorio da će Izrael “usmjeriti pogled” na njegovu zemlju ako se “ne zaustavi”. Zatim je uslijedio jeziv odgovor Netanyahua u Knessetu: “Osmansko Carstvo se neće uskoro oživjeti.” Ovo nije lekcija iz povijesti, već upozorenje. Turska zna da se ovdje ne radi samo o Iranu; radi se o kampanji za ponovno uspostavljanje pune kontrole nad regijom.
Izrael, s velikom zapadnom podrškom i nekontroliranom moći, sada vjeruje da može pokoriti cijeli muslimanski svijet: bombardirati ga, izgladnjivati ga, fragmentirati ga, poniziti ga.
Ali regija se budi. Ovo je rat protiv dostojanstva, protiv same ideje da se iko u ovoj regiji usuđuje ustati.
I dalje se Zapad drži fantazije. BBC intervjuira šahovog sina, pitajući bi li izraelski napadi mogli pomoći u “oslobađanju” Irana. Kao da Iranci čekaju da ih spasi sin diktatora – diktatora kojeg su sami svrgnuli. Kao da “sloboda” dolazi od projektila i monarha.
Izrael je mislio da može ponoviti prošlost: ubiti, bombardirati, proglasiti pobjedu. Ali sada su Tel Aviv, Haifa i Aškelon pod vatrom.
Rat je došao na izraelsko tlo. Iluzija neranjivosti je gotova.
I Iran može izdržati. Desetljećima se pripremao za ovaj trenutak. San da bi ga Izrael mogao uništiti za nekoliko dana se raspršio.
Tel Aviv je zapalio požar kojeg ne može obuzdati. A Zapad? Ponovo stoji iza Izraela – bez maske. Naoružava ga, štiti ga, koristi ga. Ne zbog mira ili pravde, već zbog dominacije.
Ali ovaj put, regija se budi. I obračun je počeo.
Historija se kreće. Najvjerovatnije se neće kretati u korist Zapada.
(TBT,MEE)
