Dva politička događaja koja su se desila u istom danu možda naziru u kojem pravcu bi se mogli razvijati politički procesi izazvani najtežom političkom krizom u postdejstonskoj Bosni i Herecegovini. Radi se o tekstu uglednog engleskog lista The Guardian koji je posvetio tekst predsjedniku Republike Srspke Miloradu Dodiku i istupanju hravtskog predsjednika Zorana Milanovića koji je govoreći okupljenima na svečanosti u povodu Dana hrvatske vojske izjavio kako iz Bosne i Hercegovine ‘moraju prestati’ dolaziti optužnice protiv hrvatskih oficira i dodao kako Haški sud ‘Hrvatskoj nije donio ništa dobro’.
To što je Milanović u trumpovskom maniru prekrižio Haški sud ne bi bilo tako otrovno da već ranije nije pokušao dosta nespretno negirati genocid u Srebrenici. Tako da je ovakav njegov istup bio pravi ustaški crescendo kome je samo falio pozdrav gardi: Za dom spremni!
ODLAZAK VOŽDA
Sama činjenica da je Dodik stigao na naslovnice najutjecajnih evropskih listova dovoljno govori o ozbiljnosti njegovih postuka u posljednje virjeme. The Guardian nije politički tabloid ali način na koji je interpretirao Dodikovu secesionističku politiku jeste tabloidski. Ovaj list tvrdi da je Dodik preko svoje familije već ostvario kontakte sa nekim zapadnim diplomatama kako bi ispregovarao, vlajda častan, način za odlazak sa političke scene. Ma šta bilo posrijedi iza ove tabloidske špekulacije, više je nego jasno da Dodik ima problem sa azilom i sa međunarodnim potjernicama koje će biti izdate za njim ukoliko se sudski procesi koji se vode protiv njega budu nastavili. Iako je ovaj tekst izazvao veliku pažnju u Srbiji gdje su ga beogradski mediji najavljivali da je potresaoBalkan, on u sebi sadrži skrivenu poruku da su najmoćnije evropske zemlje, Engleska, Francuska i Njemačka, konačno spremne djelovati, možda čak i vojno, da stanu u kraj njegovoj remetilačkoj politici na Balkanu. A ako je vjerovati The Guardianu da je tražio nagodbu za izlaz iz ovog sukoba, to znači da on definitivno nema mogućnost vojne opcije kako bi zaštitio svoj režim.
Niko ne može biti optimista da će se i eventulanim odlaskom Dodika sa vlasti riješiti kriza u Bosni i Hercegovini, ali je ovim tekstom ukazuje da kriza neće rezultirati vojnim konfliktom što je najbitinija spoznaja ovog trenutka.
Također niko ne može biti optimista da će se odnosi između Srba i Bošnjaka popraviti preko noći nakon odlaska Dodika sa političke scene, iako je neminovan dijalog između ova dva naroda.
STIPE KAO ‘POSLJEDNJI MOHIKANAC’
Međutim, već se sad može konstatirati da je Dodikova politika izazivanja sukoba sa Bošnjacima išla na ruku politici predsjednika HDZ-a Dragana Čovića i da su Hrvati generalno imali najviše koristi od toga. Malo je falilo, na primejr, da Čović i poentira na način da legalizira pitanje trećeg entiteta nakon Dodikovih secesionističkih akata.
Zbog toga se dugo godina smatralo da odsustvo dijaloga između Hrvata i Bošnjaka umnogome koristi Dodiku, odnosno da slabi Federaciju BiH. Čak se krivica pripisivala Bošnjacima jer su mnogobrojniji i da bi kao takvi trebali više pružati ruku svom „mlađem bratu“ Hrvatima itd.
Odnosom samog Čovića, kao i njegovih kolega u Zagrebu Andreja Plenkovića i Zorana Milanovića prema Dodiku je razgolitila njihovu licemjernu politiku prema Bošnjacima i generalno prema Bosni i Hercegovini.
Možda će Stipe Mesić ostati upamćen kao „posljednji Mohikanac“ i promicatelj dobrosusjedskih odnosa između Hrvata i Bošnjaka. Svi drugi su poput Zorana Milanovića, kao učenika pokojong Ivice Račana, konvertirali ka politici i islamofobnoj ideologiji Franje Tuđmana. Pošto sa njima nije bio moguć dijalog, već rat, stoga će se naredna faza, kao drugo poluvrijeme političke krize u Bosni i Hercegovini odvijati na ovoj strani. To će neminovno dodatno produbiti krizu u Bosni i Herecgovini.
Pošto hrvaksa strana nema argumenata niti opravdanja za takvu svoju licemjernu politiku prema Bosni i Hercegovini poslužila se propagandom i spinovanjemo majoriziciji Hrvata u BiH. Naravno tespinove je lahko raskrinkati. Ako bismo, na primjer, replicirali notornom ciniku Milanoviću koji krivi „sarajevsku ćaršiju“ za krizu u odnosima Hrvata i Bošnjaka, koja se eto ogleda kroz loš izborni zakon po kojem Bošnjaci biraju Hrvatima člana Predsjendištva BiH, onda bismo mogli citirati upravo tu ćaršiju koja tvrdi da su Hrvati imali svog doživotnog predjesdnika, Josipa Broza Tita, pa su opet tu državu zvali kazamatom i Srboslavijom.
(TBT, Tim za analitiku)
