
Piše: Nadeine Asbali, thebosniatimes.ba
S obzirom na to da je bio jedna od rijetkih istaknutih medijskih ličnosti koja je dosljedno bila glasna o brutalnom izraelskom napadu na Gazu, ovosedmični odlazak dugogodišnje nogometne zvijezde i sportskog voditelja Garyja Linekera s BBC-a osjećao se neizbježnim od samog početka.
Među medijskom i političkom elitom gdje podrška Palestini praktički ne postoji, a svaka kritika Izraela ravna je antisemitizmu, jasno je da je Linkekerova karta već neko vrijeme čekirana.
On je već bio nakratko suspendiran prošle godine jer je vladinu politiku azila nazvao “neizmjerno okrutnom” i bio je na udaru kritika jer je redovno govorio protiv izraelskog genocida na svojim platformama društvenih medija.
Kada je BBC odbacio dokumentarni film o djeci koja žive u Gazi, Lineker je također bio među 500 javnih ličnosti koje su pozvale javnu radiodifuziju da ga vrati, opisujući film kao „suštinski dio novinarstva“ uprkos kampanjama klevetanja jer uključuje sina navodnog zvaničnika Hamasa.
Zvanični razlog za Linekerovu ostavku bio je taj što je podijelio objavu o cionizmu koja je uključivala emotikone pacova, koju mnogi smatraju antisemitskim. Ali jasno je o čemu se zapravo radi.
Podržite Gazu, izgubite sve
Gary Lineker je počinio krajnji promašaj industrije, stao na stranu potlačenih, a ne opresivnih vladajućih klasa, i ako pogledamo putanju drugih koji su izrazili javnu podršku Palestini, ili se čak usudili dovesti u pitanje Izrael, onda možemo vidjeti da javni mediji i političke karijere nikada ne prežive osim sko su lojalni i posvećeni cionističkoj stvari.
Uzmimo Sangitu Mysku, koja je misteriozno nestala sa svog mjesta na LBC radiju nakon sukoba sa zvaničnikom izraelske vlade; ili model Bellu Hadid, koja je izgubila reklamne ugovore zbog svoje podrške palestinskoj stvari; YouTuber gospođa Rachel, skoro otkazana u nekim krugovima jer se usudila reći da palestinska djeca zaslužuju život; ili britanskog političara Jeremyja Corbyna, kojeg tabloidna štampa i njegova vlastita stranka blate kao antisemitu zbog njegovog višedecenijskog zalaganja za Palestinu.
Kako se genocid u Gazi bliži drugoj godini, čini se da dolazimo u ćorsokak između nas, ljudi i korporacija, medija i javnih ličnosti koje bi nas trebale predstavljati.
Od oktobra 2023. stotine hiljada ljudi okupilo se u centralnom Londonu i gradovima širom zemlje kako bi pozvali na prestanak učešća naše vlade u ratnim zločinima i izrazili solidarnost s palestinskim narodom. Mjesecima smo bili svjedoci skupova ispred kritičnih ambasada i medijskih centara, direktnih akcija koje se odvijaju na mjestima poslovanja saučesnika u genocidu, a kompanije koje finansiraju zločine u Gazi masovno se bojkotiraju.
Za sve to vrijeme, šta je establišment uradio? Zaštitite status quo. Vidjeli smo demonstrante koje su političari poput Suele Braverman ocrnili kao ekstremiste, sudovi su optuživali pojedine građane za krivična djela ili teroristička djela kao da je narušavanje zgrada ili podizanje zastava gore od masovnog pokolja, a još uvijek narativ da se Izrael brani kao jedina demokratija na Bliskom istoku opstaje u medijskimizvještajima i političkim izjavama.
Ali nisu samo korporacije i vlade koje se drže podrške statusa quo Izraela. Nedavno je otkriveno da se Nogometni klub Arsenal suočava sa sudskim procesom nakon što je prošle godine otpustio zaposlenika koji je tamo radio više od dvije decenije zbog objavljivanja podrške Palestini na svom nalogu na društvenim mrežama. Prema riječima dugogodišnjeg menadžera opreme Marka Bonnicka, “Sve što sam uradio je da sam izrazio žaljenje, bijes i tugu zbog zločina koji su se odvijali u Gazi. Zbog toga me je Arsenal otpustio,”.
Nije slučajno da se i Arsenal i Gary Lineker primjeri vrte oko nogometa. Kao osnovna zajednica sa globalnim dometom i stadionima na kojima se redovno okupljaju hiljade, nogomet je oduvek bio politički.
Od Hillsborougha do Markusa Rashforda, kampanje Kick It Out do Svjetskog prvenstva u Kataru, nogomet je dugo odražavao i oblikovao probleme koji dominiraju društvom u bilo kojem trenutku.
Stoga nije čudo što se čini da su navijači i vodstvo kluba na potpuno različitim terenima kada je u pitanju Gaza. Dok su na snazi zabrane palestinskih zastava na stadionima širom zemlje, na istim mjestima koja su zgodno zaboravila biti apolitična kada je u pitanju Ukrajina, na gotovo svakoj utakmici, više palestinskih zastava može se uočiti među gomilom.
Ljubitelji nogometa postali su viralni jer su prekidali emitiranje kako bi uzvikivali ‘slobodna Palestina’, dok ih stručnjaci pokušavaju ućutkati. Prošle godine, Clapton Community Football Club, mali klub čiji su vlasnici i vođeni navijači sa sjedištem u istočnom Londonu, pokrenuo je inauguracijski Kup Mohammeda Barakata – nazvan po “legendi o Khanu Younisu”, palestinskom nogometašu koji je ubijen na prvi dan Ramazana 2024. – kao način okupljanja pronađenih nogometnih navijača iz Palestine.
U nogometu, kao i u društvu u cjelini, iluzija da ove institucije govore umjesto nas nikada nije izgledala slabije – ili farsičnije.
Palestina je trajni moralni lakmus test našeg vremena i faktor razlikovanja između moćne elite zaštićene statusom quo i svakodnevnih ljudi koji su na strani nedužnih muškaraca, žena i djece u Gazi.
Ako nas ovi primjeri nečemu nauče, bit če to da ako vas vodeći faktori u zemlji ućutkaju zato što govorenje istine moći potresa temelje na kojima je izgrađena ova kolonijalna nacija i njene krvave institucije, što je opasna i moćna stvar.
(TBT,TNA)






