Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Izrael ne vrši holokaust nad palestinskim narodom, ali se u posljednjih 19 mjeseci približava tome velikom brzinom. Ovo se mora izgovoriti, posebno na Dan Šoe. Stajao sam mirno dok su sirene zavijale kao i svake godine, a misli su mi lutale. Sjetio sam se bake i deke, Sofi i Huga, čija imena sam vidio uklesana na zidu sjećanja na starom jevrejskom groblju u Pragu. Onda sam se sjetio prizora iz Gaze koji me progone. Kao dijete sam tokom zavijanja sirena zamišljao veliku vatru koja guta sve. Do rata u Gazi u toj vatri su gorjeli Jevreji, a ove godine sam vidio izgorjele bebe iz šatorskog naselja u Han Junisu i sa njima još hiljade djece, žena i muškaraca koje je izraelska vojska ubila bez milosti.
Kako je moguće stajati dok sirene zavijaju i ne pomisliti na tekst Janiva Kubovica iz Haaretza o smaknuću 15 članova palestinskog tima hitne pomoći od strane izraelskih vojnika, koji su u njih hladnokrvno pucali, nakon toga uništili ambulantna kola i zakopali njihova tijela u pesku. Mislim o stanovniku Sindžila na Zapadnoj obali kome su naseljenici zapalili kuću, a onda su došli vojnici i bacili suzavac na njega nakon čega je doživio srčani udar i umro, kako je izvjestila novinarka Hagar Šizaf. Mislim o stočarskim zajednicama Um al Hira na južnim padinama Hebrona, koje sam posjetio i o neprekidnim pogromima koje ovi mirni ljudi trpe u svom selu od strane vojske i naseljenika koji su se udružili da ih protjeraju sa njihove zemlje.
Treba pročitati hrabar i potresan članak Orit Kamir u Haaretzu od 21. aprila o stavu Izraelaca o ovom ratu, koji ih po njenom mišljenju lišava prava da se žale na njemačke zločine protiv Jevreja. Zatim treba vidjeti dirljiv članak Daniela Blatmana o deci Gaze i djeci Šoe (Haaretz, 22. aprila). Dan obnove rata u Gazi poslije krhkog primirja, tvrdi Blatman, bit će zapamćen kao nečastan dan u jevrejskoj historiji. Nadajmo se da će tako biti. „Četrdeset godina se bavim istraživanjem Šoe“, piše Blatman, „i pročitao sam bezbroj svjedočanstava o strašnom genocidu protiv jevrejskog naroda i drugih žrtava. Ali stvarnost u kojoj čitam svjedočanstva o masovnim ubistvima koje je počinila jevrejska država, koja me po jezivoj sličnosti podsjećaju na svjedočenja iz arhiva Jad VaŠema, nisam mogao zamisliti ni u najgorim noćnim morama.“
Nije u pitanju poređenje sa Šoom već stravično upozorenje kuda stvari idu. Ne razmišljati o tome na današnji dan jeste izdaja Šoe i njenih žrtava. Ne razmišljati danas o Gazi znači izgubiti ljudskost i oskrnaviti sjećanje na Šou. Svi trebamo stati zbog Gaze.
U Izraelu naginjemo stavu da je 7. oktobar „najveća katastrofa koja se dogodila jevrejskom narodu od Šoe“. Ovo je naravno izopačeno poređenje koje obezvređuje sjećanje na Šou. Nema nikakve sličnosti između ubistvenog jednokratnog oktobarskog napada i Šoe. Ali ono što je uslijedilo zapravo evocira sjećanje na Šou.
Nema Aušvica i Treblinke u Pojasu Gaze, ali postoje koncentracioni logori. Ima izgladnjivanja, uskraćivanja vode, premještanja ljudi sa mjesta na mjesto kao životinja i uskraćivanja lijekova. Nema još uvijek Šoe, ali jedan od njenih kamena temeljaca je odavno postavljen: dehumanizacija žrtava koju su sprovodili nacisti u punom je jeku u Izraelu. Otkako je nastavljen rat ubijeno je oko 1.600 Palestinaca. To je krvoproliće, a ne ratovanje. Dešava se nedaleko od naših kuća, od strane naših najboljih sinova. Događa se u tišini i odvratnoj ravnodušnosti većine Izraelaca.
Dobitnik nacionalne nagrade Izraela Ariel Rubinstein je ove nedjelje objavio potresan i inspirativan članak (Haaretz, 22. aprila) u kom je objasnio zašto ove godine neće stajati tokom sirene. Ja ću stajati i misliću na baku i deku, ali prije svega o Gazi.
(TBT, Haaretz)
