Piše: Slavoj Žižek, thebosniatimes.ba
Postoji jedan oblik perverzije danas koji nam omogućava da izbjegnemo stid: isključujemo sebe iz društvene stvarnosti (koju regulira određeni simbolički autoritet, ono što je Lakan nazivao „Velikim Drugim“) i u nju interveniramo sa sigurne distance, tako da naši postupci nisu izloženi pogledu Velikog Drugog koji u nama izaziva stid. Odličan primjer takve perverzije je „Sarajevo Safari“ (Miran Zupanič, Slovenija, 2022), dokumentarni film o vjerovatno najbizarnijem patološkom događaju koji se odigrao tokom opsade Sarajeva od 1992. do 1996. godine. Kada se ovaj dokumentarac pojavio, zvaničnici Republike Srpske i udruženja ratnih veterana oštro su demantirali optužbe, nazivajući ih „propagandom“ i „gnusnim lažima“ usmjerenim protiv srpskog naroda. U posljednje vrijeme, sa zakašnjenjem od četiri godine, krivične istrage konačno otkrivaju činjenice, naročito u Italiji, i pojedinci će uskoro biti krivično gonjeni.
Dobro je poznato da su snajperisti sa brda koja okružuju Sarajevo, a koja su bila pod kontrolom srpskih snaga, nasumično pucali na stanovnike na ulicama ispod njih. Takođe je još i tada bilo poznato da su odabrani saveznici Srba (uglavnom Rusi) bili pozivani da ispale nekoliko hitaca na Sarajevo, ali to se smatralo počašću, znakom posebnog uvažavanja, a ne biznisom. Sada smo saznali za pravi biznis: desetine bogatih stranaca (uglavnom iz SAD, Velike Britanije i Italije, mada i poneki iz Rusije) plaćali su visoke iznose za priliku da pucaju na stanovnike opkoljenog Sarajeva. Put je organizirala Vojska Republike Srpske: klijenti su prvo bili transportovani iz Beograda na Pale (prestonicu srpske Bosne u planinama iznad Sarajeva), a zatim na sigurno mjesto sa pogledom na Sarajevo u dolini. Cijene su bile fiksne – na primjer, ubiti malo dijete koštalo je više nego ubiti odraslu osobu.
Iz dokumentarca saznajemo da su za ovaj safari znali ne samo najviši komandni vrh Vojske Republike Srpske, već i mirovne snage NATO-a u Bosni – pa zašto to nisu objelodanili ili jednostavno bombardirali snajperske položaje? Međutim, ono što je ovdje posebno interesantno jeste oblik subjektivnosti jednog safari „lovca“: žrtve nisu bile personalizirane, ostajale su anonimne, a simbolički zid razdvajao je lovca od mete. Ali to nije bila video-igra; žrtve su bile dio stvarnosti i upravo svijest o toj činjenici objašnjava perverzni užitak takvog „lova“. Preciznije rečeno, ovdje iz stvarnosti nije bila isključena žrtva već „lovac“ koji je sam sebe isključivao iz nje i doživljavao kao nekoga ko je na sigurnom mjestu iznad nje. Na taj način sama stvarnost postala je dio spektakla u kojem lovac može da se pretvara da nije lično umješan u nju.
Zato „Sarajevo Safari“ vjerovatno ide korak dalje od jednog drugog dokumentarca, „Čin ubijanja“ (The Act of Killing, u režiji Jošue Openhajmera i Kristin Sin, Final Cut Film Production, Kopenhagen, 2012). Film – snimljen u Medanu u Indoneziji 2007 – govori o Anvaru Kongu i njegovim prijateljima, koji su danas ugledni političari, ali su nekada bili gangsteri i vođe odreda smrti, igrajući ključnu ulogu u ubistvima oko 2,5 miliona navodnih simpatizera komunista, uglavnom Kineza, 1966. godine. Nakon pobjede, njihova strašna djela nisu bila potisnuta u status „prljave tajne“, osnivačkog zločina nacije čije tragove treba izbrisati – naprotiv, oni se otvoreno hvale detaljima svojih masakara (kako zadaviti žrtvu žicom, kako prerezati grlo, kako silovati ženu na „najprijatniji“ način…). U oktobru 2007. godine, indonežanska državna televizija producirala je tok-šou u slavu Anvara i njegovih prijatelja. Usred emisije, nakon što Anvar kaže da su njihova ubistva bila inspirirana gangsterskim filmovima, ozarena voditeljka okreće se kamerama i kaže: „Nevjerovatno! Dajmo Anvaru Kongu jedan veliki aplauz!“ Kada ga pita da li se plaši osvete rođaka žrtava, Anvar odgovara: „Ne mogu oni ništa. Čim podignu glavu, mi ih eliminiramo!“ Njegov pomoćnik dodaje: „Sve ćemo ih istrijebiti!“, a publika eksplodira oduševljenim aplauzom i uzvicima… Čovek ovo mora da vidi da bi povjerovao da je tako nešto moguće.
Međutim, uz sav užas koji razotkriva, „Čin ubijanja“ govori o nečemu što se već dogodilo (i što se za potrebe kamere ponovo izvodi), dok je u „Sarajevo Safariju“ samo ubijanje organizirano kao spektakl. U tome postoji nešto perverzno iskreno: zar i najviši korporativni menadžeri nisu uključeni u sličan safari? Njihove odluke mogu da unište mnoge živote, hiljade ljudi mogu da ostanu bez posla – i možemo zamisliti neke od njih kako posmatraju porodice koje su uništene jer su nekoga otpustili ili mu na neki drugi način upropastili život.
I – kao posljednji primjer istog ludila – nije li se Dmitrij Medvedev, bivši predsjednik Rusije, koji sada obavlja funkciju zamenika predsjednika Savjeta sogurnosti Rusije, poslužio sličnom logikom kada je nedavno izjavio da bi NATO bio previše uplašen od „nuklearne apokalipse“ da bi se direktno uključio u sukob kao odgovor na rusku upotrebu taktičkog nuklearnog oružja: „Vjerujem da NATO neće direktno intervenirati u sukobu čak ni u toj situaciji. Uostalom, sgurnost Washingtona, Londona i Bruxellesa mnogo je važnija za Sjevernoatlantski savez od sudbine umiruće Ukrajine koja nikome nije potrebna… Isporuka savremenog naoružanja za zapadne zemlje samo je biznis. Prekomorski i evropski demagozi ne namjeravaju stradati u nuklearnoj apokalipsi. Zato će progutati upotrebu bilo kog oružja u sadašnjem sukobu.“
Da li smo svjesni šta ove rečenice podrazumjevaju? Medvjedev je spreman rizikovati živote milijardi ljudi zbog malog komada zemlje – milijardi ljudi u Latinskoj Americi, Africi i Aziji koji nisu uključeni u ukrajinski sukob. Još u avgustu 2022. Medvjedev je izjavio da prijedlog da Rusija bude kažnjena za ratne zločine u Ukrajini ugrožava samo postojanje čovječanstva, imajući u vidu moskovski nuklearni arsenal. Ponovo se postavlja pitanje: odakle Medvjedev govori kada govori na taj način, kakva je njegova subjektivna pozicija? On sebe prosto ne ubraja među one koji će stradati. Kao da će nekako preživjeti globalnu nuklearnu katastrofu – kao da je čovječanstvo poput Sarajeva u dolini, a on se nalazi na sigurnoj udaljenosti, na brdu iznad njega. Naravno, on zna da bi i sam bio pogođen krajem svijeta, ali govori kao da nije toga svjestan.
(TBT, Žižek Goads and Prods)
