Piše: Gideon Levy, thebosniatimes.ba
Sva protestna pisma protiv rata su značajna, ali su ova pisma zakasnela i kukavička. Čitajući ih može se steći utisak da u Pojasu Gaze živi i pati samo 59 ljudi. Oko njih nema više nikoga. Nema 50 hiljada leševa, nema na hiljade siročadi, povrijeđene i invalidne djece, nema dva miliona raseljenih koji su ostali bez ičega. Samo 59 otetih koji žive i umiru, čija je krv plemenita a sloboda dragocjena.
Prema ovim pismima, oteti Izraelci su jedine žrtve rata. Svako ko čita ova navodno hrabra pisma, vidi selektivni izraelski moralni kodeks, čak i onih najboljih među najboljima. Njihov strašni podtekst kaže da ako se oslobode oteti (i ako Benjamin Netanyahu ode s vlasti) krvoproliće u Gazi moći će se nastaviti bez zadrške. Rat je pravedan.
Dok su mnogi oduševljeni ovim pismima – kakva hrabrost i društveni angažman – ne možemo da se ne uznemirimo time što nijedno od njih nije pozvalo na prestanak rata prije svega zbog zločina protiv čovječnosti. Sudbina otetih nužno uznemirava svakog Izraelca i svakog čovjeka, ali kada je fokus samo na njima dok se ignorira patnja više od dva miliona drugih ljudi, onda je nemoguće ne primjetiti ovu nacionalističku etiku: krv Izraelaca i njihova sloboda su iznad svega.
Jasno je da svaki narod brine, i nužno je da brine najprije o sudbini svojih pripadnika. Ali okretanje leđa žrtvama koje smo sami proizveli čak i kada se radi o ovolikom broju, izaziva očaj. Ovakva pisma nije mogao potpisati čovjek sa savješću.
Dio pisama je uzgred spomenuo žrtve u Pojasu Gaze kako bi ispunio moralnu obavezu. Piloti su podsjetili na „nevine civile“ bez detalja o kojim civilima je riječ (možda su mislili na izraelske građane iz Otef Aze). Pisci su se osmjelili i napisali „nesrazmjerni napadi na stanovnike Gaze“, čak i „strašni napadi na bespomoćne ljude“. Ali čini se da je čak i kod njih motiv poziva na okončanje rata sudbina otetih.
Dvije hiljade padobranaca i pješadinaca, 1.700 pripadnika oklopnog korpusa, 1.055 pilota i pripadnika zračnih snaga i čak 200 vojnika sigurnosno tehnoloških jedinica, pripadnici skoro svih vojnih jedinica potpisali su pisma. Vojni zapovjednici su zaprijetili otpuštanjima i time doprinjeli vještačkoj drami i pompeznosti ovog malog protesta.
Onda su se probudili umjetnici i arhitekte, posle skoro godinu i po dana užasa i tišine. Zaustavite rat kako bismo spasili otete, samo su prepisali. Oprezni i odmjeren protest koji ne samo da ne poziva na neposlušnost, već ne sliči ni na guranje ruke u vatru. Autori pisama su dobro znali da ako stave palestinske žrtve na vrh dnevnog reda, veliki dio potpisnika bi ih odbila potpisati.
Potpisnici su u pravu. Rat se mora završiti kako bi se spasili oteti. Ali to ne može biti jedini niti osnovni razlog. Ovaj rat se mora zaustaviti prije svega zbog onoga što se čini prema dva miliona ljudi, od kojih je velika većina nevina i bespomoćna. Nema potrebe rangirati i upoređivati patnje kako bismo ovo razumjeli.
Oteti i njihove porodice proživljavaju neljudsku patnju koja se mora okončati. Ali u ovom trenutku treba da istom snagom protestiramo protiv masakra novinara, medicinskog osoblja (ovdje treba posebno spomenuti hrabro izraelsko medicinsko osoblje, uključujući ljekare koji su to učinili), bombardiranja bolnica i škola, premještanja ljudi iz mjesta u mjesto kao figura u igri i totalnog uništenja koje vojska čini bez smisla i ikakvog prava. U Pojasu Gaze kopni 59 otetih Izraelaca. Naša obaveza je da ih odmah oslobodimo. Suprotno rasprostranjenom mišljenju u Izraelu, oni nisu jedini koji umiru u Pojasu, a koje moramo spasiti patnje.
(TBT, Haaretz)
