TEMPO
U onoj kratkoj sekundi, u jednom potezu smučke – metaforične
ili ne – stoji mogućnost da jedan savršen život jednostavno nestane
Foto: Shumacher, Sarajevo
Božanstveni dan osvanuo je za skijaše u tu nedelju, 29.
decembra 2013. godine, u Meribelu, u Francuskim Alpima. Bilo je nula stepeni,
snijeg je padao tokom noći, ali su se oblaci do jutra razišli, sunce je bacalo
svoj odsjaj po bijelom pokrivaču. Vazduh je čist, ovdje na 2.500 metara visine,
liftovi rade, sve podsjeća na idilu. Božićni blagdani tek što su minuli, ali je
novogodišnje raspoloženje i dalje tu.
Tako je počeo najtužniji, najstrašniji dan u životu Michaela
Schumachera .
Veliki as često je provodio Novu godinu u ovim krajevima. On
ima veliku kolibu u Meribelu, okruženu kamerama i velikom ogradom. Najzad se
oprostio od Formule 1, i dani konstantne opasnosti su prošli. Ima više vremena
za suprugu Korinu i dvoje djece. Kao i obično, na stazi ga prati 14-godišnji
sin Mick, i njih dvojica kao da ne primjećuju da je snijeg debeo jedva metar –
skoro upola manje nego inače. Skijaši iskusno zaobilaze kamenje koje se pojavi,
kao da su kapije za slalom. To nije, reći će vam svaki dobar smučar, previše opasno,
a ponajmanje zabranjeno. Sloboda je, kažemo, u vazduhu.
I onda se to dogodi. Schumacher prelazi
na dio staze gde mu se čini da je deblji snijeg, ali odjednom izranja jedan
kamen. Šampion odlijeće u vazduh i pada pravo na stijenu, glavom. Njegova
kaciga bukvalno eksplodira.
Kada su dva spasioca iz skijaške patrole stigla, Schumacher je
svjestan. Sjedi, i onda polako ustaje, sve vrijeme gestikulirajući, ispričaće
oni kasnije. Isprva se stvari ne čine toliko lošim, ali do trenutka kad stiže
helikopter iz Univerzitetske klinike u Grenobleu, on ima ozbiljne povrede mozga
i pada u komu. Od tada je bliži smrti nego životu. U Formuli 1, Schumacher je bez ijednog ožiljka preživio spektakularne
incidente. Ponekad je umio i da izvuče nešto deblji kraj: jednom je pao s
motora, slomio nogu i povrijedio leđa. I sada, u jednoj sekundi – koja je
toliko mnogo značila dok je bio za volanom – sve se okrenulo naglavačke.
Od tada, ni Schumacher ni cio svijet – ne samo sportski
njegov dio – nisu isti. Čak ni oni koji ga nisu voljeli, čak i oni koji se nisu
budili u četiri ujutro da gledaju njegove okršaje s Coultardom, Hillom,
Hakkinenom, čak i oni koji su navijali protiv njega i čuvene Scuderije,
netremice prate najdužu trku koju vozi zatvorenih očiju. Ispred bolnice u kojoj
leži organizuje se proslava njegovog rođendana, tu je i zastava Ferrarija, Bil
Clinton na tviteru ostavlja želje za ozdravljenje, Mika Hakkinen mu poručuje da
ovog puta ne mora da žuri s preticanjem, da ne bi pretekao i sam život, a Spiegel
piše kako je Angela Merkel ostala bez teksta kad su joj javili za nesreću.
Tačno 91 pobjedu u Formuli 1 ima Šumi, i sada svi žele da
ostvari i onu 92… I svima su pitanja ista: kako je moguće da se tragedija,
pomalo banalna, dogodi onome ko je toliko usavršio – i u glavi, i u tijelu –
jednu od najopasnijih disciplina na svijetu? Kako je čovjek koji je imao toliko
sreće i grabio je objema rukama, može odjednom da ostane bez nje?
Možda u tome leži odgovor na pitanje iz naslova ovog teksta.
U onoj kratkoj sekundi, u jednom potezu smučke – metaforične ili ne – stoji
mogućnost da jedan savršen život jednostavno nestane. Da je Schumacher poginuo
ili teško povrijeđen na trkama, ili na motociklu, tuga bi bila velika, ali bi
ta smrt imala neku sopstvenu logiku, koje bi bio svjestan, u svojim posljednjim
trenucima, i Nijemac. A ovako, da li nam ostaje da vjerujemo u sudbinu? U onu
istu koja je C Reevea, Supermena, najmoćnijeg čovjeka na filmskom platnu,
zbacila s konja i učinila doživotnim invalidom?
Povrede glave su posebna priča, jer se nikad ne zna da li će
povrijeđena osoba ikad više biti “ona stara”. To u nama budi i
primalni strah od života kao biljke. A mozak je čudna stvarčica, jer može da se
oporavi, ali i ne mora. Vrijeme radi za Schumachera , i u narednih nekoliko
sedmica njega će polako izvući iz vještačke kome. A iščekivanje će tek tada
početi. ŽI traje tri godine. Hoće li se probuditi? Govoriti? Razumjeti? Hoće li
moći da pomjera ruke i noge? Da ponovo vozi? Koliko će trajati rehabilitacija?
Kakve će posljedice ostaviti povrede mozga…
A tu je i haos ispred bolnice – jedan tip obukao se kao
svećenik i probao da se probije do Schumachera – i proslava njegovog 45.
rođendana na koju su stigli fanovi iz cijelog svijeta, i glasine, i nagađanja
da li je vozio 100 kilometara na čas, ili svega 20… Kao da je to uopšte
važno…
Ovakav cunami emocija ne bi moglo da izazove mnogo sportista
na svijetu, pa čak ni onih iz bilo koje druge branše. Možda bi se svijet
jednako ujedinio jedino kad bi se, kuc-kuc, M. Jordanu dogodilo nešto loše.
Jer, Šumi nije bio samo običan sportista, bio je simbol jednog sporta i, baš
kao i Jordan, njegov suvereni vladar. Najbolji među najboljima, svih vremena,
ikona koju ste mogli da ne ljubite, ali niste mogli da je ne pogledate s
poštovanjem.
Schumacher je držao pol-poziciju u Formuli 1 čak i kad je
bio u penziji, ili kad se vratio da učini “cirkus” makar malo
zanimljivim, i svojim je nadljudskim uspjesima pokazivao da je ipak – samo čovjek…
Uz to, bio je nepokolebljiva mašina, usredotočena na uspjeh, čime je vraćao
veru ljudi u naporan rad. Njemu talenat nije bio dovoljan, kao ni Jordanu – oni
su uvijek htjeli više i bolje. Po tome se razlikuje i od svojih takmaca, ali i
od današnjih gladijatora, ili jednog Maradone, antiheroja na tragu Prljavog
Harija ili Tonija Montane…
Posebno su ga zavoljeli Nijemci, iz još jednog,
lokalpatriotskog razloga: došao je niotkuda baš 1991, i postao je simbol i
njemačkog ujedinjenja. Prvi zajednički heroj istočnih i zapadnih Nijemaca, prvi
čovjek koji će iz prilično siromašnog okruženja, napornim radom, i savršenim
poznavanjem mehanike, postati ono što je postao. Prvo on, pa plivačica
Franciska van Almzik, pa biciklista Jan Ulrih…
I Nijemci, tadašnji prvaci svijeta, zavoljeli su
automobilske trke kao nikad ranije. I bio je novi idol, skandale je ostavio za
počasni krug, privatni život čuvao daleko od očiju javnosti (zbog svoje plavokose
Korine odbio je čak i Naomi Campbel, tada na vrhuncu slave, ljepote i
seksepila), pročuo se kao humanitarac i, iznad svega, sportista. Po tome, makar
malo, ali i po želji da uvijek bude bolji od najboljeg, na njega podsjeća naš
Novak Đoković…
U sve bržem svijetu modernog sporta, Schumacher je u svom
ultrabrzom crvenom bolidu bio konstanta. To se ponajbolje vidjelo kad je otišao
iz Ferarija i Formule 1: rejtinzi su pali, a neki novi heroji, u bolidima koji
su sada mnogo važniji od čovjeka za onim malecnim volanom, ostali su samo
blijeda sjenka velikog Šumija. Čak i njegov nezvanični nasljednik, Sebastian
Vettel… Zato su morali da ga vrate, makar i kao blijedu sjenku, kao
41-godišnjaka, da vrati malo života u učmali najbrži cirkus.
Postoji legenda da je 1994, kad se Ayrton Sena zabio u zid,
i kad je cio Brazil plakao za svojim šampionom, Schumacher ostao bez suza, bez
skoro ikakve reakcije. Optužili su ga tada – a posebno kad je pola godine
kasnije osvojio prvu titulu – da je čovjek bez srca, da je nemilosrdan, da je
robot, i sve tome slično… U stvarnosti, znali su oni koji su mu bili bliski,
susret sa smrću, toliko opipljivom, potpuno ga je pomjerio iz mjesta, i ni o
čemu više nije mogao da razmišlja. Od tada je s rukovodiocima Formule počeo da
smišlja kako da bolidi i vozači budu sigurniji.
(TBT, Piše Marko Prelević, nedeljnik.rs)