GEOPOLITIKA
Xi Jinping vidi
priču SSSR-a kao upozorenje, ali iz nje izvlači potpuno pogrešne zaključke
FOTO: (Reuters)
U 25 godina od
pada Sovjetskog saveza, kineska Komunistička partija napisala je hiljade
internih izvještaja o razlozima iza njegovog raspada. Veći dio ove
dokumentacije, doduše, čine irelevantne
političke tirade partijskih karijerista.
Sa druge strane,
zvanični stav oko raspada SSSR-a, koji je nekada gurao Kinu u smijeru reformi,
drastično se promijenio posljednjih godina. Danas, lekcije koje Peking izvlači
iz kolapsa Sovjetskog Saveza, čini se, vraćaju zemlju u prošlost.
Bizarnost
kineskog pristupa ovoj temi bila je naročito vidljiva 2012. i 2013. kada je u
državnim novinama osvanuo čitav niz članaka u kojima se novi predsjednik
Komunističke partije Kine Xi Jinping poredi sa Mihailom Gorbačovim. Kineski
novinari koji su ovo pisali, bili su pritom ubijeđeni da je njihovo poređenje
kompliment, iako je SSSR pod Gorbačovljevim vodstvom izgubio četvrtinu
teritorije, 40 odsto BDP-a i sedam godina prosječnog životnog vijeka
stanovnika.
Prije Gorbačovog
propalog gambita za perestrojkom i “glasnošću”, većina Kineza gledala
je blagonaklono na njegovu politiku. Bilo je to vrijeme obnove odnosa Moskve i
Pekinga koji su počeli polako da se otvaraju i uče iz iskustva drugih
socijalističkih zemalja. Kada je, međutim, poslije ovog kratkog optimizma SSSR
pao, u Kini je došlo vrijeme za preispitivanje.
Koji su uzroci
pada? Da li je Kina krenula istim putem? Šta treba promijeniti da bi se to
izbjeglo?
Skoro svaki
aspekt rane Narodne Republike Kine bio je preuzet od Sovjetskog Saveza.
Marksistička ideologija vremena vidjela je situaciju u SSSR i Kini kao
džinovski skok sa feudalizma, direktno na socijalizam. U stvari, obje zemlje su
samo prividno bile socijalističke, dok je njihova suština počivala na mješavini
novog nacionalizma i starog imperijalizma.
Prvi kineski
odgovor na pad SSSR bile su partijske reforme. Politički mislioci vidjeli su
propast saveza kao rezultat stagnirajuće, nekompetentne partije, zbog čega je
najvažnije bilo da se KPK pretvori u modernu, fleksibilnu i otpornu
organizaciju. To je značilo da će partija u budućnosti biti osjetljivija prema
javnom mnijenju i da će ga usmjeravati u “pravom”, odnosno partijski
odgovarajućem pravcu.
FOTO: (AP)
Osim toga,
masovni protesti u istočnoj Evropi doveli su do sve brutalnijih metoda u
obračunavanjima sa demonstrantima i disidentima u Kini. Uspon nacionalizma u
zemljama kao što su Ukrajina i Azerbejdžan naveo je kineske vlasti da pojačaju
represivne mjere protiv manjina kao što su Ujguri.
Konačno,
ekonomska propast Sovjetskog Saveza, primorala je Denga Xiaopinga da pokrene
ekonomske reforme 1992. godine, čije se posljedice osjećaju i danas.
Istovremeno sa
fokusom na unutrašnjim pitanjima, u Kini je zaživio i narativ da su za kolaps
komunističkog carstva odgovorni i vanjski faktori, odnosno reformatori i
mislioci koji su unijeli opasne zapadne uticaje u socijalističko društvo.
Peking je praktično
ozvaničio ovu paranoju, koja je i danas prisutna u svim sferama kineskog
društva, a možda najbolje otjelotvorena u načinu na koji partija kontroliše
internet. Cenzura, obračuni sa aktivistima i represija protiv svih nevladinih
sektora su u porastu u Kini, a Jinpingov strah od takozvane obojene revolucije
samo pogoršava situaciju.
Uvjerenje da su
sve antisocijalističke revolucije orkestrirane od strane SAD je nešto čega se
kinesko vodstvo čvrsto drži. Promociju demokratije i ljudskih prava Peking vidi
isključivo kao alatku za osiguravanje američke globalne dominacije kojoj se
Kina mora oduprijeti.
Tako je pad
Sovjetskog saveza, koji je ranije promatran kao neuspjeh isključivo
komunističke partije, danas se svaljuje na “američke zavjerenike”,
agente CIA i druge “zapadne uticaje”.
Odbijanje da se
historija pogleda sa objektivne tačke u Kini će dovesti samo do dalje
ksenofobije, povećanja moći partije i zaslijepljenosti koja može imati
katastrofalne posljedice po zemlju.
(TBT, Foreign Policy)