Kako je nakon Drugog svjetskog rata leteći u borbenom zrakoplovu za Siriju i obarajući izraelske avione završio Hrvat Mato Dukovac, najbolji pilot iz Pavelićeve NDH s više od 40 potvrđenih obaranja uglavnom sovjetskih aviona tijekom ofenzive na SSSR, splet je nevjerojatnih povijesnih okolnosti. A kako su se tek na ratištima u ratu Sirije i Izraela rame uz rame našli dojučerašnji ljuti suparnici partizani i ustaše, još je nevjerojatnija priča.
Mato Dukovac, rođen 1918. u Surčinu, završio je pred rat, 1940. Kraljevsku vojnu akademiju u Beogradu i u oktobru te godine započeo školovanje za pilota u I. pilotskoj školi u Pančevu. Mato se prijavio u Hrvatsko ratno zrakoplovstvo ubrzo nakon što je zemlja proglašena “nezavisnom” 1941., a zapravo marionetskom fašističkom državom. Nakon obuke poslan je na front u Rusiji s Hrvatskom legijom i na svoju prvu misiju leti 29. oktobra 1942., u dobi od 24 godine, piše “WW2gravestone”.
Nakon prvih borbenih uspjeha protiv sovjetske ratne avijacije, njegov potencijal prepoznao je Cvitan Galić, tada vodeći hrvatski as. Nakon toga njih dvojica su se udružili u formaciju para, poznatu kao Rotte, postavši zajedno dva najuspješnija hrvatska pilota. Cvitan Galić (34) poginut će gađajući Spitfire IX iz 2. eskadrile SAAF Južnoafričke ratne avijacije 06.04.1944. na aerodromu Zalužani kod Banja Luke kada je bomba pogodila njegov Morane-Saulnier MS406. Samo nekoliko trenutaka ranije sletio je nakon što je završio patrolu i upravo je napuštao kokpit kad se dogodio. Pokopan je na groblju Mirogoj, ali su mu partizani 1945. uništili grob.
Mato Dukovac je oborio 44 sovjetska zrakoplova
Dukovac je uz Galića brzo napredovao, u veljači 1944. obavio je svoju 250. letačku misiju, postigavši svoje već 37. potvrđeno rušenje suparničkog aviona, za što ga je feldmaršal Wolfram von Richthofen odlikovao Njemačkim križem u zlatu.
Kasnije te godine, tokom sovjetske ofenzive na Krimu, broj njegovih obaranja popeo se na 44, čime je postao najuspješniji ratni pilot u NDH ispred Galića. U oktobru 1944. promaknut je u čin Hauptmanna i poslan s kontingentom Hrvatske legije u Eichwalde u Istočnoj Pruskoj. Dok je trenirao korištenje najnovijih modela Messerschmitta Bf 109 na Flugplatz Eichwaldeu u Istočnoj Pruskoj, dezertirao je Sovjetima 29. rujna 1944. godine.
Nije poznata niti jedna civilna žrtva Mate Dukovca. Prema nekim povijesnim zapisima, on nije bio osobiti obožavatelj Ante Pavelića i ustaša, makar je više puta odlikovan, smatrajući da je njihovom politikom propuštena već onda prilika za uistinu neovisnu hrvatsku državu. NDH to nije bila. I njegov prebjeg Sovjetima je misterij, prema nekima je sletio kako bi pokušao spasiti kolegu pilota koji je netom prije toga oboren.
Jedno je vrijeme služio kao instruktor letenja u sovjetskoj avijaciji prije nego što je s ostalim Hrvatima poslan u Pančevo u Srbiji u prosincu 1944., također kao instruktor letenja. U veljači 1945. trebao je biti uhićen zbog svoje prethodne službe kod sila Osovine, ali pobjegao je i odletio u Italiju 08.08.1945. s ukradenim de Havilland Tiger Mothom, gdje se predao Amerikancima. Tretirali su ga kao ratnog zarobljenika Luftwaffea.
U talijanskom logoru niti godinu dana kasnije pojavili su se predstavnici vlasti u Siriji koji su za rat protiv Izraela regrutirali osobito pilote, jer su im zračne snage bile tek u povojima. I Mato Dukovac se prijavio. Postao je instruktor letenja u sirijskoj vojnoj avijaciji, piše WW2gravestone.
Borio se u Arapsko-izraelskom ratu 1948. leteći u početnim misijama kao dio 1. zračne eskadrile, leteći u kanadskim T-6 Harvard trenažerima, naoružanim s dva mitraljeza 0,303 Browning. Polijetao je s aerodroma al Mezze blizu Damaska. Njegovo jedino obaranje kao sirijskog pilota dogodilo se tokom izviđačke misije izraelske izviđačke avijacije, oborio je Fairchild 24.
Krajem 1948. emigrirao je u Toronto u Kanadi i tamo se nastanio, podižući obitelj. Poslovnu karijeru započeo je u IBM-u. Godine 1979. prisustvovao je obljetnici Luftwaffea u Münchenu. Dukovac je u Kanadi osnovao udrugu hrvatskih Kanađana pod nazivom “Ujedinjeni kanadski Hrvati”.
Ustaše i partizani rame uz rame u Siriji: ‘Bojali se mi njih, a oni nas’
Dukovac nije bio jedini Hrvat u sirijskim snagama. Naime, kako je posao Večernji list 2005. godine, otprilike u isto vrijeme kad i pilot Dukovac iz talijanskih logora prema Siriji zaputila se skupina od 150 pripadnika Handžar divizije (Waffen-Gebirgs-Division der SS “Handschar”, odnosno 13. gorska oružana divizija) ratovati na strani Palestinaca i Arapa protiv Izraela. Da priča bude još luđa, Arapska je liga zatražila slanje vojske i od socijalističkih zemalja, a jedina zemlja koja se odazvala tom pozivu bila je Titova Jugoslavija, koja je odmah poslala diviziju s Fuadom Šefkobegovićem na čelu. Osim te divizije, Vojsci spasa priključilo se mnogo jugoslavenskih dragovoljaca, pisao je Večernjak.
Kamel Rustomović, bivši pripadnik Handžar divizije, stručnjak za protivtenkovske mine, nije se nakon završetka rata s Izraelom vratio u Jugoslaviju već je ostao živjeti u Libanu, u Bejrutu i Večernjakov reporter s njim je 2005. i razgovarao.
„ Rođen sam 12. rujna 1928. u Bosni, u malom selu Kuti, koje se nalazi između Han Pijeska i Sokolca. Kad je izbio Drugi svjetski rat, četnici su upali u moje selo, za dva sata zapalili 150 kuća i noževima poklali većinu mještana. Moja obitelj i ja uspjeli smo pobjeći u Sarajevo. Kao najstariji od braće, s nepunih šesnaest godina odlučio sam se osvetiti za sve nedužne ljude te sam se početkom septembra 1943. godine prijavio u Handžar diviziju. Kako je Handžar divizija tada sarađivala s Nijemcima, njihova elitna jedinica SS pozvala je mene i nekolicinu mojih suboraca u svoje redove. Dobili smo moderno oružje te smo prebačeni na rusku frontu, gdje sam ostao do završetka rata. – pričao je Rustomović za VL:
„ Nakon što je rat završio, povukli smo se s ruske fronte te se predali Englezima, koji su nas poslali u vojni logor Grotalia u Italiji. Tamo sam ostao godinu dana, a potom su me prebacili u civilni zatvor Fermo, gdje sam se upoznao s mnogim ustašama koji su, kao i ja, ratovali na strani Nijemaca. Dok sam bio u u logoru, u Palestini je izbio arapsko-izraelski rat te sam se sa suborcima dogovorio da ćemo, ako preživimo logor, otići pomoći Palestincima u borbi protiv Izraelaca. Uskoro smo zaista bili oslobođeni te je nas 150 krenulo prema Siriji, tačnije u Damask. Iz Damaska su nas prebacili u palestinski grad Nablus, jer su se tamo vodile najžešće borbe.
Neobična kombinacija ustaša i partizana na ratištu ipak je nekako funkcionirala. Ali…
„ Možete zamisliti kako smo se osjećali. Vjerujem, jednako smo bili zbunjeni i mi i oni. Prije samo tri godine gledali smo se preko nišana i ratovali jedan protiv drugoga. Siguran sam u jedno, mi smo više obraćali pozornost na njih nego na Izraelce, a tako i oni na nas. Nitko nikome nije vjerovao. Jednako sam se pribojavao metka Izraelaca kao i Titovih partizana – pričao je bivši pripadnik Handžar divizije.
Poginulo je u tom ratu više od 50 vojnika s područja bivše Jugoslavije, kaže Rustomović, ali u ono vrijeme niko o tome nije vodio evidenciju. Neki su se nakon svega vratili kućama, neki ostali živjeti u Siriji ili Libanu, a neki emigrirali poput Mate Dukovca u Kanadu ili SAD.
(TBT, Express)
