GEOPOLITIKA
Putin želi da Mosulom dobije ono što mu treba da međunarodnu
koaliciju optuži za ratne zločine. Rusi generalno izbjegavaju kritizirat iračku
vladu, te nude pomoć u borbi protiv ISIL-a, čime daju znak da su spremni da zamjene
SAD ukoliko je to neophodno, što je nešto preko čega SAD svakako ne mogu preći
FOTO: (Profimedia)
„Irak se neće preporoditi dok se Mosul ne oslobodi. Taj cilj
moramo brzo da postignemo”, rekao je premijer Hajder el Abadi u septembru
2014. godine po dobijanju podrške parlamenta za formiranje vlade nacionalnog
jedinstva da bi se porazila Islamska država (ISIL). Sve je potom odlagano;
Iračani su morali da čekaju više od dvIJe godine na „pobjedonosne
operacije” kojima je ISIL potisnut iz grada koji je osvojio juna te
godine. PredsJednik Obama nazvao je to „još jednom korakom ka potpunom
uništenju” ISIL: oslobođenje Mosula je preduslov za novo jedinstvo Iraka,
oslabljeno ratom (1991), decenijom embarga (1990-2003) i američkom invazijom
(mart 2003 – decembar 2011).
Obamin nastup ne može da prikrije zabrinutost Amerike za
dešavanja u Ninivi, jednoj od iračkih administrativnih oblasti. Stratezi
Pentagona ne misle da je iračka vojska u stanju da izvojuje brzu pobjedu, s
obzirom na to da su se 2014. njene divizije, iako brojčano nadmoćnije, povukle
iz Mosula bez borbe i za sobom ostavile naoružanje koje je potom palo u ruke
ISIL.
U posljednje dvije godine, SAD su pomogle Iraku da izvrši
reorganizaciju svojih vojnih snaga i formira specijalne jedinice za borbu u
urbanom okruženju. Abadi tvrdi da je vojska na dovoljnom nivou borbene
gotovosti i da želi osvetu. Ipak, Obama je upozorio da će „Mosul biti teška
bitka, u kojoj će biti i pobjeda i poraza”. Ulog svega je njegova dvodjelna
strategija: bez američkih kopnenih snaga, osim savjetnika i instruktora, ali sa
pojačanim vazdušnim udarima čiji je cilj da oslabe neprijatelja i rasture
njegovu vojnu hijerarhiju. Kopnenim operacijama rukovode iračka vojska i
policija, uz podršku pomoćnih trupa u vidu šiitskih milicija i pešmergi KDP-a
(Kurdistanska demokratska partija). Njih savjetuju strani stručnjaci (između
ostalih i iranski), a međunarodna koalicija im pruža vazdušnu podršku.
Novi poraz iračke vojske ili nedovoljno munjevita pobjeda
ponovo bi otvorili pitanje američkih kopnenih operacija i dozvolili drugim
oružanim grupama da preuzmu kontrolu. Sjedinjene Države vode računa o tome da u
Mosul među prvima ne uđu šiitska milicija i paravojne formacije, s obzirom na
to da je stanovništvo tog grada mahom sunitsko. Tokom prethodnih borbi u
„sunitskom trouglu”, oslobađanje sela i gradova od ID išlo je ruku pod
ruku sa nasiljem nad civilima, pod izgovorom milicija (kao i Hašda el Šabija,
koga finansijski podržava Iran) da su rado dočekali ISIL.
Amnesty International raspolaže dokazima o ubistvima,
mučenju i protivzakonitom zatvaranju sunitskih muslimana u Faludži u junu ove
godine. Kako bi se sličan scenario preduprijedio u Mosulu, SAD su od Iraka zahtijevale
da pripadnike milicija ipak zadrži u zadnjim redovima. Oslobođenje Mosula, ako
bi poslije njega uslijedilo svođenje računa i ubijanje na vjerskoj osnovi,
oslabilo bi položaj SAD upravo u času u kome Rusiji spočitavaju vazdušne udare
na civile u Alepu.
Ujedinjene nacije skreću pažnju na mogućnost masovnog
napuštanja Mosula i pripremaju se za „najveću i najosetljiviju humanitarnu
krizu” ove godine. Nevladine organizacije u iračkom dijelu Kurdistana vjeruju
da će Mosul napustiti više od pola miliona ljudi. Do oktobra je izgrađeno tek
šest od dvadeset pet kampova, koliko se misli da je neophodno: za ostatak nije
bilo dovoljno novca. Sudbina izbjeglica iz Mosula mogla bi biti slična sudbini
onih iz sunitske Faludže i Ramadija, koje su oslobođene od ISIL-a nakon teških
borbi. Ne mogavši da pribjegnu u irački Kurdistan ili u Tursku, lutali su od
kampa do kampa, bez bilo kakvog odgovora od vlade u Bagdadu.
Sjedinjene Države hoće da pokažu Iranu da i dalje imaju
uticaja u Iraku, te da Teheranu nikako ne pada na pamet da se postavi kao
uništitelj ISIL-a i time stekne bilo kakvu prednost. Takav slijed događaja bi
proizveo uzbunu u državama Persijskog zaliva, koje ne žele da SAD izgube
uporište u Iraku. Tenzije između Iraka i Saudijske Arabije rastu već nekoliko mjeseci,
što je američke pregovarače prinudilo da neprestano idu u te zemlje i smiruju
situaciju.
Osim toga, SAD imaju cilj i da spriječe približavanje Iraka
i Rusije. Abadi često ističe rusku intervenciju u Siriji, a Putin želi da
Mosulom vrati Zapadu milo za drago i dobije ono što mu treba da međunarodnu
koaliciju optuži za ratne zločine. Rusi generalno izbjegavaju da kritikuju
iračku vladu, te nude pomoć u borbi protiv ISIL-a, čime daju znak da su spremni
da zamijene SAD ukoliko je to neophodno, što je nešto preko čega SAD svakako ne
mogu da pređu.
Još jedan izvor nelagodnosti za SAD jesu tenzije između
Turske i Iraka. Erdoganu je stalo do toga da i njegova vojska učestvuje u
oslobađanju Mosula, a da on ispadne zaštitnik sunitskog stanovništva od Irana i
šiitskih milicija. Abadi je osudio prisustvo tri hiljade turskih vojnika na
teritoriji Iraka, dok nekoliko vladi naklonjenih novina Tursku optužuje da se
sprema za anektiranje oblasti oko Mosula (koja je davno bila dio Osmanskog
carstva). Američki sekretar za odbranu Eš Karter u oktobru je posjetio Bagdad
kako bi ubijedio Abadija da dozvoli turskim oružanim snagama (drugoj najvećoj
vojsci NATO-a) da učestvuje u operacijama. Abadi, koga inače kritikuju za
bolećivost prema SAD, dok mu šiitske vođe poput Muktade el Sadra ne daju mira,
nije djelovao ubijeđeno. Očigledno je da Erdogan želi mjesto za pregovaračkim
stolom, a turska vojska, u savezu sa iračkim pešmergama i manjim sunitskim
snagama, učešće u bici za Mosul. Još jedan problem za SAD.
(TBT, Akram Belkaid, LMD)