Tekst Fadila Mandala objavljen u Raportu pod naslovom „Hoće li SDP postati Alijin, ili će ostati Nijazov?“ može se uzeti kao ozbiljna najava kampanje za unutarpartijske izbore koji predstoje u SDP-u početkom naredne godine.
SDP IZMEĐU NIJE I ALIJE
Pošto je trenutna Manodalova funkcija svajetnika za medije minsitra Vojina Mijatovića, tekst se treba čitati u tom kontekstu. Tim prije što se ovih dana i sam Mijatović oglasio po tom pitanju i to u tonu kojim se jasno razaznaje da sam gaji ambicije da preuzme partijski tron.
To ističe i sam autor teksta pridodajući Mijatovića imenima Denisa Bećirovića, aktuelnog bošnjačkog člana kolektivnog šefa države, te Zukana Heleza, ministra odbrane u Vijeću ministara BiH, kao potencijalnim nasljednicima Nermina Nikšića.
Kroz kandidature Mijatovića i Bećirovića Mandal predstavlja i dvije ideološki suprostvaljene struje unutar SDP-a.
„Mogu li, na primjer, prosječnog člana i glasača SDP-a impresionirati nedavni hvalospjevi Denisa Becirovića o Aliji Izetbegoviću?“,pita se Mandal, jer su po njemu „ideološki, SDA i SDP dva pola“.
„Tu dilemu – Alijin, odnosno zeleni, bošnjački SDP, ili Nijazov, istinski multietnički, antifašistički, avnojevski SDP – trebaju razriješiti članovi SDP-a na predstojećem proljetnom Kongresu stranke“, tvrdi Mandal.
Formalno, zaista SDP i SDA imaju takav ideološki profil. Pošto je Nijaz Durković ostao politička sfinga, i sarajeVski mediji su mu bili mnogo naklonjeniji nego Aliji Izetbegoviću, njegov imidž je također ostao pozitivniji.
Međutim, Durković je bio jedan od njakrotverznijih političkih liderakod Bošnjaka. Došao je na čelo Komunistilčkepartije u BiH nakon velikih afera zbog kojih je stradao dotadašnji neprikosnoveni vođa komunista Hamdija Pozderac.
Durković je trnasformirani Savez komunista predvodio na prvim parlamentarnim izborima kada ga je pobjedio Izetbegović.
Samo je rat učinio da njih dvojica sarađuju kada je kao tadašnji predsjednik SDP BiH Duraković , sa Tatjanom Ljujić Mijatović, Ivom Komšićem i Mirkom Pejanovićem bio član Predsjedništva BiH.
Tako da mu se samo radi toga Izetbegović nije revanširao za njegovu sramnu ulogu u osudi muslimanskih intelektualaca na montiranom procesu 1983.godine. Durković je napisao nekoliko otrOVnih članaka i dao nekoliko intervjua u kojima je na bestijalan način osudio islamski fundamentalizam kojeg je ponjemu Izetegović zagovorao u svojim djelima.
Ni nakon rata Duraković nije u bitno mmjenjao svoj ideološki diskurs u kritici SDA, stavljajući tu stranku na istu ravan sa SDS-om i HDZ-om.
NACIONALISTA „U DUŠI“
Ali, osim neosporne elokvencije koju je kao lider SDP-a ispoljavao, Duraković je bio veoma loš stranački lider. SDP je pod njegovim vodstvom bila prilično zapuštena stranka u svakom pogledu. To se priprisvalo njegovoj ovisnosti oalkohoku i dokličarenju po kafanskim sjelima.
Da se tada pitalo Durakovića koga bi odabrao za svog nasljednika,to bi bio njegov imenjak Nijaz Skenderagić, koji je danas izrasato u jednog od najbogatijih „crvenih tajkuna“.
To je vjerovatno uočio tadašnji američki ambasador u BiH Richard Kauzlarich, pa je podržao „zlatnog dečka“ u SDP-u, američkog studenta a sina komunističkog buržuja –Zlatku Lagumdžiju.
On nije bio mrzakna Izetbegoviću koji ga je često vodio sa sobom na međunarodne skupove.
Bez obzira što Lagumdžija nije dosegao harizmu Nijaza Durakovića, ipak je uspio pobjediti Izetbegovića na lokalnim izborima 2001.godine.
Tad je nastala polemika između Lagumdžije i Izetbegovića kada je ovaj priznao da je „socijalista u duši“, a Lagumdžija ga demantirao kako nije vidio njegovu člansku iskaznicu u Centrali socijalističke internacionale.
Izetbegovićevo priznanje da ima simpatiju prema scoijalistima sigurno nije bilo neiskreno. No, kolikoje Izetbegović bio socijalista, bar toliko je Duraković bio nacionalista „u duši“, samo što to nikad javno nije priznao.
Čak šta više, Duraković je imao izuzetno prijateljske odnose sa ultra radiklanim krilom u SDA-u kojeg je predvodio Hasan Čenigić. Vjerovatno je Čengića sa Durokovićem spojio Rusmir Mhamutćehajić koga sa Durkaovićem vežu vrlo turbulentne mladalačke političke avanture. Njih dvojica su kao reltivno mladi komunsiti navodno boravili u Palestini da bi se borili na strani PLO-a.
Malo je poznato da je Čengić bio upisao postdiplomski studij na FPN gdje mu je mentor bio profesro Duraković.
Zahvaljujući tim relacijama saČengićem, Duraković je ukopan u haremu Alipašine džamije, iako nikad za životanije prekoračio džamijski prag.
(TBT, Tim za analitku)
